Kada je 25. ožujka u Beču potpisan međunarodni akt o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, CK KPJ objavio proglas u kome je taj akt vlade Cvetković -Maček osuđen i odbačen kao akt nacionalne veleizdaje. Već sljedećeg dana pojavile su se u Beogradu, Splitu, Kragujevcu, Sarajevu i drugim gradovima i manjim mjestima prosvjedne povorke protiv potpisivanja tog sramnog pakta. U svojim zahtjevima prosvjednici su ponavljali upravo one zahtjeve koje je pravovremeno postavila KPJ, a to su bili raskid sa Trojnim paktom, demokratska prava i slobode, veća suradnja sa SSSR-om i hitno provođenje onih mjera koje bi povećale vojnu obrambenu moć zemlje.
Pod utjecajem javnog mnijenja naroda Jugoslavije, grupa oficira, predvođena generalom Dušanom Simovićem, izvela je državni udar. Tim činom je smjenjena vlada Cvetković— Maček i pod predsjedništvom generala Simovića,osnovanaje nova vlada. Vlada generala Simovića uputila je vladama Trećeg Reich i Kraljevine Italije telegram u kojem ih obavještava da je do smjene vlade u Beogradu došlo pod pritiskom javnog mnijenja i da cilj nove vlade je očuvanje mira i prijateljstva sa susjedima.
Unatoč tome, njemačka nacistička propaganda krenula je pojačano lansirati izmišljotine da je Njemačka samo nudila mir Jugoslaviji te istovremeno, glumeći tobožnju veliku brigu i zabrinutost nad njemačkom nacionalnom manjinom iz Jugoslavije, u prepatetično histeričnom stilu nastavila širiti laži o napadima na „sunarodnjake“. Takvi izmišljeni napadi na njemačku nacionalnu manjinu su ranije bili pripisivani već okupiranim zemljama poput Čehoslovačke i Poljske. Kako bi što bolje nahuškali nacističke simpatizere u novi vojni pohod, i ujedno, zatomili glas razuma koji uvijek tinja u većini osoba, propagandna mašinerija je imala ulogu da predstavi narodu Njemačke nacističke ratne pohode kao „jedino moralno i pravedno rješenje“. U najkraćim crtama, tako je izgledala glavna strategija propagandnog rata kojemu je proizvodnja „žrtvica Jugoslavena“ sredstvo pomoću kojeg ostvaruju cilj u opravdanju agresorskog rata koji se pred njemačkim i talijanskim narodom predstavljao kao „sveti, neokaljani, oslobodilački“. Osim toga, bilo je važno, u psihološkom smislu, podići borbeni „moral“ nacističkih simpatizera da što revnije sudjeluju u toj ratnohuškačkoj politici
Nazivajući novu Simovićevu vladu u Beogradu zločinačkom, a svrgnutu Cvetković-Maček miroljubivom i pravednom, 6. travnja 1941, bez najave, izvršen je vojni napad na Kraljevinu Jugoslaviju. U svojim proglasima Hitler i Mussolini su nastojali taj napad predstaviti ostatku svijeta kao neku nužnu obranu sila Osovine. A koliko je bila „miroljubiva i pravedna“ svrgnuta vlada Cvetković- Maček prema vlastitim narodima se može izmjeriti osnivanjem koncentracijskih logora jer je i ta vlada nastavila revno provoditi teror nad svim naprednijim pojedincima koji su se pokušali suprotstavljati sve većem izrabljivanju radnika i seljaka te prodiranju opasnih fašističkih ideologija.
Tako su, na temelju zakonskih ovlasti, vlasti Banovine Hrvatske zatočile velik broj istaknutih antifašista, prvenstveno komunista i sindikalnih aktivista, koji su, sa oko stotinu drugih partijskih i sindikalnih aktivista uhapšeni u Zagrebu pred sam Aprilski rat te nakon okupacije izručeni proizvoljnoj „pravdi“ njemačkih okupatora i ustaša.
Kao najžešći protagonisti borbe protiv „boljševizma“ i zapadnih demokracija od samog svog pojavljivanja na političkoj pozornici ustaše su naglašavale odlučnost da svoje ciljeve ostvare svim sredstvima.
Dan prije početka Aprilskog rata vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić preko preko radio-stanice u Firenzi, koja mu je dana na raspolaganje je održao govor u kojem je pozvao članove i simpatizere ustaške organizacije na subverzivni rat protiv jugoslavenske vojske i Jugoslavije kao države i najavio stvaranje nove države koja će bezuvjetno odbacivati svaku državnopravnu vezu s drugim jugoslavenskim narodima .
„Prema podacima iz ustaških tiskovina uoči samog napada na Jugoslaviju Pavelić je uputio proglas hrvatskom narodu ovim riječima: »Ustaj na noge, lati se oružja, svrstavaj se u bojne redove i stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su već zapisana slavna djela pobjede. ( . . . ) Naša je pobjeda osigurana, naše je oslobođenje gotova stvar. Hrvatski ustaški pokret stavio se ne od danas, nego već od deset godina uz bok naših prijatelja, uz bok velikog talijanskog i njemačkog naroda i zato danas silne i ogromne vojske velikih vođa tih velikih naroda Hitlera i Mussolinija, kojima se više nitko oduprijeti ne može, stoje na našu obranu te zajamčuju naše oslobođenje, našu pobjedu, našu slobodu i našu Nezavisnu Državu Hrvatsku na cijelom hrvatskom povijesnom i neprekinutom narodnom području«.Prema istim podacima, Pavelić je 6. travnja preko spomenute radio stanice uputio poziv i vojnicima Hrvatima, pozivajući ih na pobunu u vojsci: »Naša je potpuna pobjeda potpuno osigurana – isticao je Pavelić – jer se za nju bore i silne i nepobjedive vojske naših prijatelja, vojske Italije, Njemačke, koje hrvatskome narodu zajamčuju potpunu slobodu i nezavisnost u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj«.
Ovi su Pavelićevi proglasi vjerojatno autentični, a koristili su u prvom redu Italiji i njenoj propagandi uoči napada na Jugoslaviju. Međutim, pojedine formulacije proglasa navode na pomisao da su oni bili naknadno osjetno redigirani. Kasnije su ti tekstovi poslužili kao važni dokumenti ustaškoj propagandi o provođenju »revolucije« u Hrvatskoj, koja je rezultirala osnivanjem NDH. Bilo kako bilo, Pavelićevi proglasi nisu imali vidljivog odjeka u Hrvatskoj. Pravodobno su za njih mogli saznati tek rijetki pojedinci“.[1]
Sigurno je, međutim, da je ta ustaška propaganda bila već dobro naoružana parolama namijenjenim da raspaljuju šovinističke strasti, u prvom redu antisrpsko raspoloženje. Naglašavajući glavne programske smjernice ustaškog pokreta koje su bile nazvane „Načela“ u kojima prevladava nacionalna isključivost, nepriznavanje drugih naroda na teritoriju Hrvatske, osim hrvatskog, isticana je neophodnost uključivanja u novu Nezavisnu hrvatsku državu svih onih teritorija na kojima živi hrvatski narod. U propagandnim apelima naglašavana je na nužnost uklapanja te nove države tzv. europski novi poredak, kao garancija državne opstojnosti i sigurnosti.
Ante Pavelić je bio upoznat da će nakon napada sila Osovina postati „revolucionarni državotvorac“ jer se , ranije, krajem ožujka, sastao u Rimu sa predsjednikom vlade Kraljevine Italije Benitom Mussolinijem koji mu je ponovio odluku da će vlast u Hrvatskoj nakon okupacije biti predana njemu i njegovim ustašama kojih je bilo par stotina. Pavelić je već tada potvrdio svoje obaveze prema Italiji, pored ostalog i predaju Dalmacije u sastav Kraljevine Italije. Naravno, ne spominje se ova „domoljubna“ trgovina sa teritorijem i njenim stanovništvom u ustaškom programu koji je nazvan „Načela“, ali se zato romantičarski definira ustaški pokret kao „hrvatsku revolucionarnu organizaciju“, koja „imade zadaću da oružanim ustankom oslobodi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna država koja je u teritorijalnom smislu nezamisliva bez Bosne i Hercegovine. Nadalje, u programu se ističe kao osnovni zakon ustaštva obračunavanje s jugoslavenskom idejom te se odlučno negira povijesno značenje ilirskog pokreta u stvaranju moderne hrvatske nacije. Ilirizam koji je u narodu bio doživljen kao hrvatski narodni preporod, pa se tako i prozvao, ustaškom programu je trn u oku. „Načela“ ga tumače kao „velikom zabludom“ kao i mnogi današnji sljedbenici Tuđmanovog nacionalizma koji je u svom političkom nastupu kopirao šovinističke ideje iz Pavelićevih i kasnijih, Luburićevih programskih smjernica. ..
Da bi se idejno obračunali sa ilirizmom, ustaše u svom programu zloupotrebljavaju povijesnu ulogu Ante Starčevića i ondašnje pravaštvo. Prepatetičnim stilom prozvan „ocem domovine“ i „prethodnikom“ poglavnika Pavelića, Starčevića i njegovo pravaštvo te njegov hrvatski unitarizam u tadašnjem rascjepkanom teritoriju tumače, naravno, na svoj isključiv način , vadeći iz povijesnog konteksta onog vremena njegove izjave i neke odluke te idu tako daleko pa ga svojataju kao utemeljitelja ustaške koncepcije . Stvarni utemeljitelj ustaško-šovinističke koncepcije je bio Josip Frank.
[1] M. Bzik, Ustaška pobjeda, Zagreb 1942,69-70. Usp. i F. Butić-I. Jelić, O takozvanom ustaškomustanku u Hrvatskoj 1941, n. dj., 514-515.