Krajem 1936 Josip Broz Tito je postao glavni sekretar CK KPJ. Kada je preuzeo glavnu odgovornost za rad Partije posvetio se reorganizaciji Partije, formiranju novog dijela rukovodstva, osnivanju samostalne KP Hrvatske i Slovenije te reorganizaciji SKOJ-a. Svojim predanim radom uspio je predstaviti jasno idejno-političke ciljeve programa te na taj način povećao jedinstvo i solidarnost članstva Partije i sindikalnog pokreta te se, u tom duhu, posvetio većoj mobilizaciji svih snaga u pomoći španjolskim antifašističkim borcima.
Nakon toga komunisti su se aktivnije uključili u stvaranje organizacije jedinstvenog revolucionarnog antifašističkog fronta i fronta radničke klase. Dok se Stojadinovićeva profašistička vlada sve više povezivala sa silama Osovine, KPJ je pravovremeno ukazivala na vrlo ozbiljnu opasnost koja prijeti nezavisnosti Jugoslavije od tih sila, otvoreno pozivala narod na otpor protiv fašističke propagande i opasnosti koje nose te nazadne ideologije te isticala nužnost sklapanja pakta o uzajamnoj pomoći sa SSSR-om.
Dolaskom nove vlade Cvetković-Maček u kolovozu 1939. godine pojačao se još više pritisak na radništvo koje već godinama iskazivalo sve veće nezadovoljstvo. Da bi vladajuća elita očuvala „socijalni mir“, otvaraju se koncentracijski logori i osnivaju vojne, tzv. radne jedinice, u koje upućuju sindikalne vođe antifašističkog svjetonazora i komuniste. Policijskim terorom zabranjuju se zborovi i skupovi „slobodnih“ građana. U Hrvatskoj jačaju sve više i razni fašistički sindikati, vrši se teror nad naprednom studentskom omladinom, ne priznaju se ženama politička prava i jednakost, ne rješava se agrarno pitanje, a ionako osiromašeno i prezaduženo seljaštvo opterećeno je i novim poreznim nametima. Životni standard pada ispod minimuma, a u mnogim pasivnim krajevima zavladala je glad.
Od presudnog povijesnog značaja, Peta zemaljska konferencija KPJ je održana nakon nacionalnih, odnosno pokrajinskih i lokalnih konferencija Partije i VI zemaljske konferencije SKOJ-a. Sazvana je u vrlo teškim okolnostima, a pristupilo joj 105 delegata. Većina delegata su bili poznati policiji jer je okupljanje i rad komunističkih organizacija bio tada zakonski zabranjen pa su sve pripreme za organiziranje Konferencije morale biti izvedene u najvećoj tajnosti.
„105 delegata Konferencije predstavljali su oko 7.000 članova Komunističke partije Jugoslavije, koliko ih je tada imala. Također treba istaknuti da je u to doba Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) imao oko 18.000 članova, među kojima je bilo oko 600 članova Partije. Kolika je bila širina i dubina pristupa analizi spomenutih glavnih pitanja vidi se i po naslovima referata na Konferenciji. Osim opsežnog »Izvještaja o dosadašnjem radu i zadacima Partije«, koji je podnio Tito, podneseni su još i ovi referati: politički referat, referat o sindikalnom pitanju, o agrarno-seljačkom pitanju, o nacionalnom pitanju, o agitaciji i propagandi, o omladinskom pitanju, o radu među ženama, o radu u vojsci, o tehnici i konspiraciji, te referat o narodnoj pomoći.
Pitanje rata i obrane zemlje bilo je jedno od glavnih koje se nalazilo na dnevnom redu Konferencije.Glavno težište bilo je postavljeno na borbu protiv uvlačenja Jugoslavije u rat, a dakako, usko povezano s tim, i na borbu protiv vanjskopolitičke orijentacije vlade i na borbu protiv njene unutrašnje politike, kako bi se time u stvari omogućila uspješnija borba protiv izolacije Jugoslavije.
Tito je u svom referatu istakao da je drugi svjetski rat, »koji su započeli fašistički osvajači, na čelu sa Hitlerovom Njemačkom«, mnogo »strašniji, bezobzirniji i krvaviji od prošlog imperijalističkog rata. On prouzrokuje pravu pustoš, jer se vodi ne samo na frontovima nego i u pozadini, protiv civilnog pučanstva, protiv žena, djece, staraca itd. Ovaj rat se vodi do istrebljenja i potpunog uništenja čitavih golemih gradova i sela, uništenja svega onoga što su stvorili čovječji umovi i radne ruke. Ovaj rat se vodi radi nove podjele svijeta i potpunog porobljavanja brojnih, do sada samostalnih malih država i naroda«.“
Konferencija je održana u zagrebačkoj Dubravi , od 19. do 23. listopada 1940, šest mjesci prije napada sila Osovina. Taj rat je pogrdno nazvan Aprilskim zbog svoje kratkotrajnosti i rasula državnog aparata i nesposobnog vodstva koje je godinama vodila pogrešnu unutarnju i vanjsku politiku.Počeo je 6. travnja 1941, a završen potpisivanjem kapitulacije već 17. travnja. Kralj Petar II. Karađorđević i jugoslavenska vlada su pobjegli u inzemstvo još 14. travnja, dok je, još uvijek zabranjena, KPJ bila jedina politička organizacija koja je krenula sa izvršenjem plana,da organizira oružani ustanak naroda Jugoslavije protiv fašističkih agresora
Dakle,pola godine prije napada osovinskih sila, J.B. Tito u svom završnom govoru na V Zemaljskoj konferenciji KPJ poručuje:
„Drugovi! Jugoslaviji prijeti opasnost od sila Osovine koje nameću svoju volju malim evropskim zemljama. Narodi Jugoslavije neće fašizam, neće da postanu roblje. Moramo se boriti protiv uvlačenja Jugoslavije u rat. Moramo se boriti za obranu nezavisnosti zemlje od fašističkih sila. Mi moramo stvoriti narodnu vlast koja bi predstavljala snagu zemlje i koja bi se oslanjala na savez radnika i seljaka. U tom savezu je naša snaga, drugovi!“
A sa drugovima se pozdravio, naravno, vizonarski:
„Drugovi, pred nama su odlučujući dani. Naprijed sada u konačnu pobjedu. Iduću konferenciju moramo održati u oslobođenoj zemlji i od tuđina i od kapitalista!“[1]
[1] Grupa autora: USTANIČKE ISKRE U HRVATSKOJ 1941.