U subotu 06. 05. 2017. se sve ono „slobodarsko“ i „napredno“ što Zagreb ima i što „demokratskim duhom diše“ po 11. put okupilo kod HNK da pruži podršku inicijativi „Krug za trg“ u njenom obračunu s antifašizmom, kao civilizacijskim dosegom i svjetonazornim principom slobodnih pojedinaca u slobodnom društvu, odnosno pokušaju obračuna s najvećim simbolom antifašističke borbe maršalom J. B. Titom.

Ljudi, uglavnom zaostali u čudnom prostoru i nekim davnim vremenima, jedan čak iz vremena i prostora Lekë Dukagjinija, ako ćemo suditi prema njegovom „demokratskom“ opredjeljenju i ljudskom, moralnom i političkom habitusu, drugi kao da su upravo došli s Bleiburškog polja na dan 15. 05. 1945., a oni „najmoderniji“ negdje iz 1948. i vremena Rezolucije IB, kao i oni iz redova emigrantskog šljama i recikliranog komunistički otpada “prikupljenog“ kroz 45 godina postojanja Titove Jugoslavije, okupiše se da na sebi svojstven način Zagrepčankama i Zagrepčnima čestitaju 72. obljetnicu oslobođenja grada.
A da bi inicijativu „internacionalizirali“ dovukoše i osuđenog kriminalca, mega-lažljivca i kombinatora, stručnjaka za „partizanske poslijeratne poboje, udbaške zločine i jugoslavenski totalitarizam“.

Među okupljenim ustašama, klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve i pripadnicima nekih „prestižnih“ NVO naslonjenih na potonje, koji prednjače u svojem „domoljublju“ i „demokratičnosti“, najbrojniji su oni „izbosne“, bilo rođeni tamo, bilo da otamo vuku svoje „najhrvatskije“ porijeklo. Da, da otamo nam pristižu i Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović uz Davora ivu Stiera najsjajnije zvijezde na HDZ-ovom „antitotalitarističkom“ proustaškom nebu.

Tu je kao neizbježan i tragatelj za „crvenom niti“ koji je nepogrešivo otkrio samo „crnu nit“, rijetko viđena ljudska ništarija, koji se proslavio i kao autor ideje da se ratni pobjednici iz 2. Svjetskog rata ispričaju poraženim kvislinškim zločincima i da se stranka/partija, SKH – SDP, kojoj je pripadao Deklaracijom usvojenom na prvoj konvenciji SDP odrekne svojeg identiteta, ali ne i imovine SKH.
Tu je i prvi hrvatski žrtvoslov i vrhovni sudac tzv. „etičkog sudišta“ čiji bi se brojni postupci teško mogli okarakterizirati etičnim.
Navodni vrhunski poznavatelj aktuarske matematike i akademik-skriboman, koji se zadnjih četvrt stoljeća, nakon što se pola života uspješno dodvoravao čaršiji, uglavnom bavi utjerivanjem hrvatstva u Hrvate, je također tu da Zagrepčanima „prosvijetli pamet“ i natjera ih da odustanu od imena trga koji s ponosom nosi Titovo ime.

Naravno da je tu i „zdrava hrvatska hrastovina“, koja je uvijek tamo gdje su ustaštvo i klerofašizam, pa smo tako imali prilike čuti kako je Željku Markić njena baka šamarom privodila pameti i ispravnom rasuđivanju, kad se ova usudila pjevušiti „Po šumama i gorama …“, onda kad je njena baka smatrala da je jedino ispravno „Puška puca a top riče …“
I eto, naša Željka je prihvatila bakinu sugestiju i počela na bakinu radost pjevušiti ustaške poskočnice i tako postala inkompatibilna današnjem vremenu i prostoru.

Što reći o bardu hrvatske političke misli i intelektualnom gorostasu, zajedno s drugim šljamom pristiglom iz Norvala, Anti Belji, za kojeg mi je svojedobno jedan poznati hrvatski novinar, poslije razgovora s njim, rekao da se on zapravo zove Beeeeeeljo, koji je tu da nam „otvori oči“.

Žao mi je što među okupljenima nije bilo ocolikog, jer on zastupa sve one „napredne“ i „domoljubne“ stavove i vrijednosti, koje zastupaju i u subotu okupljeni pred HNK, ali valjda i on onako pametan kakvim ga je Bog dao, pamti da je otac, u koga se okupljeni kunu imao o maršalu Titu jako drugačije mišljenje od njih.

Da, tražeći promjenu imena Trga, tamo okupljeni šljam djeluje najdirektnije protiv Franje Tuđmana kojemu se inače kunu na vjernost kao čovjeku koji je „stvorio Hrvatsku“, koji je usprkos svoj svojoj sklonosti ustaštvu i ljudskoj, moralnoj, zdravorazumskoj i demokratskoj deficijenciji znao da bez Tita ne bi bilo ni hrvatske države.
A ustaštvo mu je trebalo samo da se lakše dokopa vlasti, a onda i kao komponenta njegove pomiriteljske politike na krilima koje je „miksajući kosti“ mislio otići u povijest.

Tužno je saznanje da nigdje nije bilo onih koji se kunu u svoj antifašizam, pa makar da osude bukačku gomilu okupljenu ispred HNK.

No u subotnje predvečerje Zagreb je obasjao i tračak svjetlosti koji je došao od „Trnjanskih krijesova“ manifestacije koju je „mlada Tuđmanova demokracija“ obustavila, a koju je pred tri godine obnovila zagrebačka antifašistička mladost, pokazavši i na taj način da je Zagreb bio i ostao nepokoreni grad.

Bili smo svjedoci da su ove godine, kao nikad dosad, službene hrvatske vlasti ostale nijeme ne oglašavajući se uopće povodom tako značajnog datuma kao što je Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope, kojim je diljem Evrope svečano obilježen. Kao i svake godine najsvečanije u Moskvi, obilježen vojnom paradom.

A što bi to HDZ-ove vlasti i obilježavale, kad imaju na umu obilježavati nešto posve drugo, nešto što nitko drugi i nitko pametan ne slavi, naime već treći dan nas s HRT-a upozoravaju na direktni prijenos ustaškog derneka, pardon komemoracije s Blajburškog polja koji će početi točno u podne u subotu 13. 05. 2017.

Time HDZ-ove vlasti intenzivno nastavljaju razorni proces ideološkog raspolućivanja hrvatskog nacionalnog korpusa, koji su započeli odmah po preuzimanju vlasti 1990. godine.
Na pamet im ne pada da smiruju strasti i čine sve da to ludilo prestane i narod probude iz beznađa kako bi se bez tereta življenja prošlosti u sadašnjosti posvetio radu i stvaralaštvu?

Ali prvo da vidimo može li se to ludilo u poodmakloj fazi uopće zaustaviti?
Ja osobno mislim da bi se moglo je, ali uz pretpostavku da se vlasti nedvosmisleno odreknu fašizma i ustaštva i onemoguće svako javno istupanje njihovih promotora među kojima prednjače oni iz redova „Stepinčeve crkve“.
To se ne može vapeći za pomirbom, jer se ideologije fašizma i antifašizma pomiriti ne mogu, niti ikakav pozitivan rezultat može donijeti zauzimanja stava ekvidistance između ustaštva i antifašizma, kao da se istodobno može biti malo ustaša pa malo antifašist.

Stalno poticana od katoličkog klera, najvećeg promotora ustaštva, „Blajburška tragedija hrvatskog naroda“ sve se više napuhuje, uporno ponavljane ustaške laži pomalo poprimaju konture istine, tako da se sve češće postavlja pitanje radi čega se to radi, jer je sve očitije da se na „komemoracijama“ na Blajburškom polju ne radi ni o kakvom odavanje pijeteta bilo kome, a najmanje nekakvim žrtvama, već se u narodu stvara „buka“ koja prikriva malverzacije vlasti i vodi daljnjem obespravljivanju naroda i rasprodaji svih nacionalnih dobara.

O čemu se radi pokušat ću pokazati na primjeru Vojislava Mazzocca Indexovog novinara-komentatora, koji je izvještavajući za Indeks sa „hodočašća“ na Blajburškom polju 14. 05. 2016. između ostalog napisao:
„Blajburškom tragedijom naziva se stradanje hrvatskih vojnika i civila koji su se na kraju Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945. godine, htjeli predati savezničkim snagama, ali ih je britanska vojska izručila jugoslavenskoj. Neki su ubijeni na Blajburškom polju, a mnogi su stradali idućih mjeseci u marševima poznatima kao Križni putovi. Točan broj stradalih Hrvata, vojnika i civila na Bleiburgu i Križnim putevima, još uvijek nije utvrđen, a dosadašnja istraživanja ukazuju da ih je ubijeno najmanje 50 tisuća.“

Zato što to radi novinar kojega ne možemo opisati kao promotora ustaštva, naprotiv, jedan je to od najeklatantnijih primjera kako se uporno promoviranje laži polako pretvara u istinu („tisuću puta ponovljena laž postaje istina“), koja postaje okosnicom povijesnog revizionizma.

Prvo, kraj 2. Svjetskog rata u Evropi nije se dogodio u svibnju 1945. već u 23:01 sati 08. 05. 1945., dakle bivši pripadnici kvislinških vojski s područja Jugoslavije, tada već u statusu odmetnika, htjeli su se predati Britancima 15. 05. 1945., dakle 7 dana po završetku rata.

Drugo, na Blajburškom polju nije se dogodilo apsolutno ništa što bi se u bilo kojem pogledu moglo opisati kao tragedija. Niti hrvatska, niti ičija druga.

Treće, tamo nije bilo nikakvih hrvatskih vojnika već samo odmetnutih bivših pripadnika kvislinških vojski, dakle onih pod njemačkom kontrolom, s područja Jugoslavije. Civila je bilo i oni nisu sporni, pa i zato što su po predaji oružja odvojeni od uniformiranih i poslani kućama.

Četvrto, Britanci nisu nikoga nikome izručili, oni su samo temeljem Akta o bezuvjetnoj predaji odbili prihvatiti predaju odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije.

Peto, na Blajburškom polju partizanske snage nisu nikoga smaknule.

Šesto, sami učesnici su kolone ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnika jednostavno zvali „kolonama“, nikad ni od jednog od njih, a razgovarao sam sa stotinjak njih, bivših ustaša i domobrana, ali i dvojicom nekadašnjih pripadnika Wehrmachta, nisam čuo da bi koristio drugi izraz. A bogami ni KNOJ-evcima i oficirima OZN-e iz pratnje kolona takvo što nije padalo na pamet.

Sedmo, u procesu kažnjavanja zločinaca iz redova ratnih zarobljenika i razoružanih odmetnutih bivših pripadnika kvislinških snaga s područja Jugoslavije, nisu kažnjavani samo oni koji su bili Hrvati po nacionalnoj pripadnosti, kažnjavani su svi, iako su Hrvati, bili najbrojniji među njima, a ustaše su i počinili najviše zločina, jedini su imali logore smrti.
Isto se odnosi i na kažnjavanje zločinaca izvan pravnog sustava, ali i na činove bezobzirne osvete i retalijacije.

Digresija:
Postupanje jugoslavenskih antifašističkih boraca prema ratnim zarobljenicima i razoružanim odmetnutim bivšim pripadnicima kvislinških vojski najsličnije je onome kako su postupali pripadnici francuskih pokreta otpora, koji su još u ljeto 1943. donijeli odluku o provođenju „pročišćenja“ što je značilo eliminaciju svih onih koje se moglo nazvati kolaboracionistima, bilo da su:
1. bili članovi kolaboracionističkih organizacija ili stranaka
2. provodili neprijateljsku propagandu
3. denuncirali i prokazivali članove pokreta otpora višijevskim milicijama ili okupatoru
4. pokazivali oduševljenja ili simpatije za okupatora
5. bavili se ratnim profiterstvom i švercom
Napravljeni su spiskovi svih takvih i njihove likvidacije su započele odmah, a intenzitet je jačao što je kraj rata postajao bliži.

Isto je bilo i na tlu Jugoslavije u kojoj su pripadnici NOV i POJ zaduženi za obavještajni i kontraobavještajni rad, već i prije osnivanja OZN-e 13. 05. 1944., marno prikupljali podatke o pripadnicima kvislinških snaga, posebno onima koji su iza sebe ostavljali najširi krvavi trag, ustaške vojnice, domobranstva, ali i pripadnicima represivnog aparata tzv. NDH, ali i klera, tako da su na kraju rata raspolagali točnim podacima o tome tko se kako ponašao u ratu, tko je bio zločinac, a tko nije.

Ali eto žal za tzv. NDH i ustaštvom u redovima HDZ-a toliko su jaki da nikakvom antifašizmu kod njih nema mjesta, antifašizam je za njih zločinačka ideologija, a pogotovo nema mjesta nekakvom slavljenju bilo kakve i bilo čije pobjede nad fašizmom.
Oni 13. 05. 2017. slave svoj Dan uz direktni TV prijenos.

U Berlinu su, 7. maja ove godine, njemački ogranak Komunističke partije Grčke (KKE) i Komunističke partije Turske (TKP) u okviru Inicijative komunističkih i radničkih partija Evrope organizirali obilježavanje 72. godišnjice pobjede nad fašizmom, odnosno Dana pobjede.

U sklopu manifestacije, posjećen je spomen-kompleks u parku Treptower, koji uključuje prostor gdje je pokopano 7.200 od otprilike 80.000 sovjetskih vojnika palih u borbama za Berlin. Spomen područje Treptower najveće je od tri spomen područja vojnicima Crvene armije u Berlinu i prostire se na ukupno 100.000 m2. Spomen obilježje sačinjavaju tri segmenta.

Prvim dijelom, gledano od ulaza, dominira spomenik majci koja tuguje i simbolizira milione sovjetskih majki koje su u ratu izgubile svoje sinove i kćeri, ali simbolizira također i Majku Domovinu. U centralnom dijelu nalazi se portal koji simbolizira dvije sovjetske zastave, jedna nasuprot druge. U podnožju zastava, s jedne strane, u položaju naklona žrtvama, brončana je figura vojnika starije generacije koji je proživio Oktobarsku revoluciju 1917. godine i intervenciju zapadnih zemalja 1921. godine, a na suprotnoj strani vojnik pripadnik mlade generacije rođenih u Sovjetskom Savezu. Nakon portala prostire se kompleks na kojemu je posloženo sa svake strane osam kamenih sarkofaga koji simboliziraju šesnaest tadašnjih sovjetskih republika. Na bočnim stranama sarkofaga nalazi se plastika koja uprizoruje različite situacije iz vremena okupacije, a na pročelju su uklesani Staljinovi citati – s jedne strane na njemačkom, a s druge strane na ruskom jeziku. U trećem dijelu, na stožastom zemljanom uzvišenju, nalazi se mauzolej na kojemu je centralna figura sovjetskog vojnika oslobodioca s mačem u ruci koji u naručju drži njemačko dijete. Motiv za spomenik inspiriran je istinskim događajem, kada je sovjetski gardijski oficir Nikolaj Masalov u jeku borbi u Berlinu pod kišom metaka, riskirajući svoj život, spasio napušteno njemačko dijete s ulice.

Spomen područje je vrlo dobro posjećivano o čemu svjedoči cvijeće položeno unaokolo. Posebno dojmljiva bila je poruka ispisana na dva lista papira, velikim slovima na ruskom jeziku. Na prvome je pisalo: „RUSKOM VOJNIKU OD NJEMAČKOG GENERALA“, a na drugom: „OPROSTITE NAM“.

Nakon toga, u kulturnom domu u Berlinu, predstavnici političkih stranaka udruženih u Inicijativu KP i RP Evrope podnijeli su svoje referate na tu temu, uz prigodan kulturno-umjetnički program. Socijalistička radnička partija bila je jedini predstavnik s jugoslavenskog prostora.

Indikativno je, ali ne i iznenađujuće, da dok cijeli antifašistički i miroljubivi svijet obilježava ovaj izuzetan događaj iz nedavne povijesti, kukavna hrvatska vrhuška to ignorira gromoglasnim mukom, a krema, ili bolje rečeno, šljam hrvatske kleroustaške desnice kuje planove kako da iz Zagreba odstrane svako sjećanje na vrhovnog komandanta pobjedničke Narodnooslobodilačke borbe, maršala Josipa Broza Tita.

Dan mladosti, 25. svibanj, bio je jedan od najvećih praznika na prostorima bivše Jugoslavije. Na taj dan se slavio rođendan maršala Tita, slavila se mladost, zajedništvo, bratstvo, ljubav i mir.

Već nakon oslobođenja 1945. godine organizirana je prva ceremonija koja se tada nazvala – Štafeta mladosti. Prva štafeta je krenula iz Kumrovca, Titovog rodnog mjesta, a zatim svake slijedeće bi kretala iz nekog drugog grada i druge republike.

Štafeta je bila nošena nekoliko mjeseci i svakom omladincu ili omladinki koji su imali priliku da trče sa njom, da zarone sa štafetom, da je iznesu na neki planinski vrh ili na kraju – predaju maršalu Titu – predstavljalo je iznimnu čast.

Prilikom manifestacije predavanja štafete 1957. godine Tito je predložio da se Štafeta mladosti nazove Danom mladosti i to ovim riječima:

“Iako se ovaj dan obilježava kao moj rođendan, mislim da bi mu trebalo dati drugo ime – Dan naše mladosti, dan sporta, dan mlade generacije i njenog daljeg duhovnog i fizičkog razvitka, a mi stariji uključit ćemo se u to”

Desetljećjima nakon toga Dan mladosti je bio najsvečaniji praznik, dan kada se omladina iz cijele bivše Jugoslavije sastajala i radosno družila. Tada se činilo da taj duh zajedništva neće niti jedno svjetsko zlo moći uništiti.

Nakon što je Tito umro 4. svibnja 1980. godine, nastavilo se sa održavanjem manifestacije, a posljednja je održana 1987. godine. Ta posljednja štafeta bila je načinjena od pleksiglasa sa osam kapi krvi i bila je kritizirana da vizualno sliči svastici. Nije prošlo dugo i stvarno je krv potekla, onda kada su došli na scenu popovi, pa topovi, pa lopovi…

Ništa nismo sačuvali, niti obranili, niti smo išta naučili i shvatili jer im se nismo odlučno suprostavili! Onako obezglavljeni, nismo sačuvali bratstvo i jedinstvo i MIR, a to je bilo jedino što smo trebali shvatiti da bi imali bolju budućnost. Nismo sačuvali te i ostale socijalističke vrijednosti za koje smo svi davali iskrene svečane zakletve da ćemo ih čuvati pa je točno kada kažu neki da nakon tog krvavog razlaza za Jugoslavijom ne treba plakati. Ne treba plakati, niti smo plakali, ali zato za ovim novonastalim banana paradržavicama, treba plakati i to na sav glas jer zbog čega i zbog kojeg “državotvornog” pohlepnog i izopačenog ološa je uzalud pala onolika krv naših drugova!

Ali nije još sve gotovo! Još mi imamo priliku za popravnim ispitom! Opet treba čuvati mir i boriti se ujedinjeni protiv sijanja bratoubilačke mržnje jer huškački zlikovci ne odustaju, a da bi se borili protiv njihove nazadnosti i mržnje, moramo se povezivati u široku antifašističku frontu. Ovih dana u Kumrovcu kao i u mnogim drugima gradovima bivše federacije imamo priliku da se povežemo jer svake godine antifašisti organiziraju manifestacije povodom Dana mladosti koje potiču ljude raznih naraštaja, iz raznih krajeva, na druženje i međusobno zbližavanje. Manifestacija u Kumrovcu održat će se ove godine u subotu 27. svibnja. Vidimo se i…

Čestitamo vam Dan mladosti !

Prolazeći nedavno Koprivnicom, pažnju mi je privukao kompleks zgrada s kojih je već odavno otpala fasada i po kojima raste bršljan i mahovina, gotovo zakrivajući pročelje od crvenih cigli. Ispred tih objekata, proteže se sivi zid s jedne strane i blijedoružičasti s druge, između je šetnica. Također, u tom kompleksu nalazi se i impozantan, nekoliko metara visok toranj nalik na osmatračnicu. Uokolo uređen okoliš s travnjakom i drvoredom, ograđen. Iza se prostire poljana s visokom travom. U daljini – velike tvorničke hale poznatih tvrtki. Ukratko: zapušteno spomen područje, nijemi svjedok prošlosti i ljudskog stradanja. Logor Danica.
O logoru Danica postoje šturi podaci – Wikipedija na hrvatskom ima svega pet rečenica – iako je to bio (kako ondje stoji) prvi osnovani logor u marionetskoj tzv. NDH. Wikipedija na srpskom iznosi mnogo više činjenica – jedan od razloga zašto je pri istraživanju povijesti i kritičkog pisanja o njoj potrebno konzultirati više izvora.
No, već i ovdje počinju nejasnoće. Naime, Wikipedija (hr) navodi da je logor osnovan 29. travnja 1941. te da je ukinut u jesen 1941. (Točan datum ukidanja se ne navodi. Možda nema dokumentacije – a možda su autori članka na našoj Wikipediji bili površni pa nisu dovoljno istražili temu.) Wikipedija (srp.) donosi podatak da je logor osnovan ’15. aprila 1941.’ i da je postojao do ‘1. septembra 1942.’ Još je zanimljivije da jedan izvor navodi kako je logor postojao od proljeća do jeseni 1941., dok drugi kaže da je postojao do 1942., dakle godinu dana dulje! Nekako smo više skloni vjerovati (iako je to žalosno) da je logor postojao do 1942. a ne samo nekoliko mjeseci 1941. Pouzdane odgovore nam je u konačnici dala web-stranica Muzeja grada Koprivnice – Spomen područje Danica. Ondje se navodi da je Danica osnovana ‘u proljeće 1941.’ a da je prestala postojati ‘u jesen 1942.’ Time su se potvrdile naše slutnje da je logor djelovao dulje a ne samo nekoliko mjeseci, kako navodi nepouzdana Wikipedija na hrvatskom.Također, procjena broja žrtava varira. Wikipedija na engleskom spominje da je kroz njega prošlo oko pet tisuća žrtava (Židova, Srba, Roma, Hrvata te drugih nacionalnosti) dok Wikipedija (srp.) navodi da su za 3. 358 osoba utvrđeni osobni podaci. Stranica Muzeja grada Koprivnice kaže da je broj zatvorenika u Danici 5 600 – opet, nažalost, veći broj.

Po svojoj namjeni to je bio tranzitni logor (iz njega su se zarobljenici upućivali u druge logore) – no, to ga ne čini manje strašnim. Naime, mnogi se nisu živi vratili nakon što su odvedeni iz njega. Logor je dobio ime po bivšoj tvornici Danica koja je stajala na tom mjestu, a memorijalni prostor je uređen 1981. Devedesetih je to područje bilo i devastirano, a sve do 2003. (kako navodi Muzej) spomen-područje nije ni održavano – što, nažalost, daje zornu sliku o nama i našem odnosu prema prošlosti.

SPOMENICI VELIKOME VOĐI

U razdoblju od 1990. do 2000. u našoj je domovini srušeno oko tri tisuće antifašističkih spomenika, što je više od polovice koliko ih je bilo postavljeno. O tom vandalizmu izdana je (2001.) i knjiga od čak 345 stranica. Ako netko minira, ruši i uništava spomenike antifašizmu – onda takva osoba uništava i naslijeđe antifašizma, ali rušenjem spomenika ne može se izbrisati povijest!
Prema podacima s hrvatskih portala, diljem Lijepe Naše niknulo je osamdesetak spomenika generalu i vladaru Hrvatske u razdoblju devedesetih. Ima ih različitih veličina – od bisti pa do natprirodnih veličina – a na nekima, veliki vođa ni ne liči na sebe ili ispada komično.Teško je u tome pronaći neku logiku. S jedne strane se dižu spomenici u spomen osobi koja je pristupila KPJ i borbi protiv fašizma, a s druge strane – spomenici toj borbi dižu se u zrak!
Doktor povijesnih znanosti, genral JNA i general HV-a Tuđman bio je sudionik antifašističkog pokreta od samih početaka (1941.), a od 1942. član je i KPJ. Brzo napreduje u hijerarhiji (zamjenik komesara) i 1945. već se nalazi u Beogradu. Završava vojnu akademiju, dogurao je do čina generala, bavi se povijesnim istraživanjima i objavljuje knjige. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća postaje disident (1967. izbačen je iz KPJ.) te je umirovljen a kasnije i zatvaran u nekoliko navrata.(Krleža mu je, svojim zalaganjem, pomogao da izbjegne višegodišnju robiju, pa je budući vladar Hrvatske odslužio tek devet mjeseci.) Devedesetih se politički aktivira i pokušava spojiti nespojivo – antifašizam i ustašku ideologiju.

BALKANSKI MIROTVORCI IZ DAYTONA

Svi ti spomenici koji veličaju Tuđmana odnose se na njegovo djelovanje devedesetih godina, pa ga se tako često prikazuje u poznatoj gesti s pobjedonosno uzdignutim rukama. Međutim, zamislimo ovo: da nekim slučajem nikne negdje kod nas Tuđmanov kip s partizanskom kapom i vojničkom odorom. To Tuđmanovi glorifikatori ne bi mogli podnijeti – njegovo djelovanje prije 1989. se zaboravlja, a pogotovo ono do 1945. Za usporedbu, Ivica Račan, čelnik SKH i kasnije SDP-a bio je puno staloženiji i umjereniji čovjek i državnik nego bivši komunist Tuđman. Međutim, rijetko se čuje da npr. i Račan itekako ima pozitivnu ulogu u počecima višestranačja u Hrvatskoj. Sve se vrti oko dr. Tuđmana.
Wikipedija (hr) Račanu ipak priznaje sljedeće:
‘Zasluga je Ivica Račana to što su prihvaćeni izborni zakoni, što je prihvaćeno da se raspišu demokratski izbori, zasjenjena je bila slomom tadašnjeg poretka, ali ipak on je bio dio progresivnih snaga SKH koji su omogućili uvođenje višestranačja.’
te
‘Na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavije u siječnju 1990. de facto je izvukao Hrvatsku iz Jugoslavije pod šapom Slobodana Miloševića.’
Međutim, Račanu (koliko nam je poznato) nije podignut niti jedan spomenik u domovini – a rijetko mu se iskazuju počasti. Neki ga se sjete za godišnjicu smrti – a Ulica Ivice Račana postoji u Đakovu. I to je sve!

Međutim, vratimo se opet na prvog autokratskog hrvatskog predsjednika. U povijesti je ostalo zabilježeno da je ‘Daytonskim sporazumom okončan rat u BiH’. Taj dokument su potpisali Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović, predsjednik SR Jugoslavije Milošević i čovjek neobično zanimljive biografije pune kontradiktornosti, Tuđman. Po tome, ispalo bi da su navedena trojica – mirotvorci jer su svojim potpisima u Daytonu ‘zaustavili rat’. Međutim, tko je započeo rat? Pa, opet ta trojica – Alija, Slobo i Franjo! Čovjek se na kraju mora zapitati: jesu li ta trojica bili miroljupci ili ratoborci? Dakako, oni koji vole Slobin nacionalizam i rušilačku politiku označit će ga kao pozitivca dok su ova druga dvojica negativci, ukratko: ovaj ‘naš’ se borio za mir, ratujući protiv one druge dvojice! Ista stvar (samo u drugoj državi) vrijedi i za ostalu trojicu. Hrvatska je devedesetih provodila ‘miroljubivu’ politiku (naročito u BiH, gdje je štitila tzv. nacionalne interese.) Što bi Momčilo Bajagić – Bajaga rekao: totalno nerazumljiv Balkan!
Ovo je ovde Balkan, mirisni cvet,
Totalno nerazumljiv za ceo svet!
Tu svako može biti – dušman i brat
Svakih pedeset leta – izbija rat!

Nadalje, zamislimo ovaj scenraij: u Zagrebu se postavi spomenik Daytonu, a prikazivao bi Tuđmana, Izetbegovića i Miloševića kako se smješkaju i rukuju. Spomenik valjda ne bi preživio ni dvadeset četiri sata. Miloševićevu figuru bi bijesni rodoljubi raščetvorili; Alijinu bi išarali grafitima – a na Tuđmanovu bi čelu iscrtali šahovnicu (s prvim bijelim poljem) i veliko slovo ‘U’.

Prošetao sam spomen-područjem Danica u sumrak. Park nije osvjetljen – jedina rasvjeta dolazi s ulice. Na zidu, crna ploča s uklesanim imenima žrtava koje su prošle logorom Danica – zapažam velik broj židovskih prezimena – ona se ponavljaju što znači da su ovdje slane cijele obitelji – žene, djeca, muškarci, starci… samo zato jer su bili druge nacionalnosti i jer je tzv. NDH slijedila rasističku politiku svog uzora, njemačkog Reicha. Kroz logor je prošlo više od dvjesto žena, četrdesetak djece i četristotinjak Hrvata koji se očito nisu slagali ili nisu bili po volji endehaškom režimu te na tisuće hrvatskih građana srpske nacionalnosti. Brojke koje su, zapravo, ljudske sudbine…
S druge strane memorijalnog područja, ograda i, tabla s upozorenjem: ‘Opasnost od rušenja’.

Tako u našoj zemlji spomenici antifašizmu padaju od rušilačke ruke destruktivnih elemenata, ili nijemo propadaju zbog nebrige države koja je – kako stoji zapisano u njenom Ustavu – zasnovana na temeljima antifašizma.

U srijedu, 31. svibnja 2017. ispred HDLU-a (Trg žrtava fašizma) u 19 sati bit će dodijeljena Nagrada građana i građanki grada Zagreba – Nada Dimić.

Dobitnici Nagrade Nada Dimić za 2017. godinu su SANJA IVEKOVIĆ i IGOR GRUBIĆ.

O Nagradi Nada Dimić

Nagrada je ustanovljena 8. svibnja 2017., na dan oslobođenja Zagreba i kao memento na Nadu Dimić, hrabru i prkosnu narodnu heroinu koju su domaći fašisti okrutno mučili i ubili, bez da im je odala ijedan podatak ili ime pripadnica i pripadnika antifašističkog otpora.
Osnivač nagrade je Fund for Others/Fond za druge kojeg su osnovali Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor festivala Queer Zagreb, Queer New York, Perforacije i koreograf, plesač i performer Bruno Isaković.
Nagrada Nada Dimić dodjeljuje se jednoj ili više osoba koje su svojim djelom i javnim angažmanom ostavile važan trag na kulturnom i umjetničkom životu Grada Zagreba, a čije su originalne, inovativne i provokativne kulturne i umjetničke prakse motivirane kritikom vladajućih odnosa u društvu i doprinosom promjenama ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa u prostoru u kojem djeluju. Nagradom se odaje priznanje umjetnosti i kulturi koje se odupiru sve snažnijem sužavanju umjetničkih sloboda i poslušničkom pristajanju na šutnju što vodi ka brisanju smisla umjetničkog propitivanja i širenja individualnih i društvenih sloboda.

O dobitnicima Nagrade Nada Dimić 2017. godine

Od pojavljivanja na jugoslavenskoj/hrvatskoj umjetničkoj sceni – Sanja Iveković od šezdesetih godina 20. stoljeća kao radikalna konceptualna umjetnica i feministkinja, Igor Grubić od devedesetih, kad se je radom “Crni Peristil” izravno konfrontirao s mučnom hrvatskom društvenom i političkom zbiljom i kad je zbog „cestoredarstvenih razloga“ umalo završio iza rešetaka – djeluju na dvije razine: Unutar institucija, u dijalogu ili u sukobu s hegemonom institucionalnom kulturom umjetničkim sredstvima demontiraju postojeće režime institucionalne moći. Simultano djeluju i izvan institucija, u suradnji s mnogim angažiranim inicijativama civilnog društva. Nagradu Nada Dimić dobivaju za cjeloživotni rad, a napose za svoje najnovije radove: Sanja Iveković za ciklus radova inspiriranih revolucionarnim idejama Rose Luxemburg, od kojih je posljednji “Spomenik Revoluciji” predstavljen ove godine na Documenti u Ateni. Igor Grubić za svoj poetski dokumentarni film “Spomenik” posvećen srušenim, zapuštenim i u zaborav gurnutim spomenicima NOB-u. Sanja Iveković i Igor Grubić dijele nagradu ravnopravno.

Inicijatori Nagrade građana i građanki Grada Zagreba su umjetnici, kulturni radnici/radnice i aktivisti/ce Zvonimir Dobrović, Bruno Isaković, Vesna Kesić, Sonja Leboš i Eugen Jakovčić.

O Nagradi Nada Dimić, među ostalim, kažu i sljedeće:
“Nagrađivat ćemo umjetnička djela i kulturne inicijative koji protestiraju, provociraju i ruše konvencije i tabue, umjetničke i kulturne prakse koje zajedno s progresivnim društvenim pokretima i aktivizmom mijenjaju svijet – na bolje. Ovu alternativnu nagradu suprotstavljamo Nagradi Grada Zagreba koju je aktualni gradonačelnik, Milan Bandić instrumentalizirao za vlastitu političku promociju. I do kraja kompromitirao uz pomoć većine članova Odbora za tu nagradu i zastupnika/ca Skupštine Grada Zagreba koji su je dodijelili Jakovu Sedlaru, režiseru koji je u svom filmu o Jasenovcu koristio dokazane falsifikate s namjerom da relativizira strahote logora smrti, umanji broj žrtava, povrijedi njihove potomke i revidira historiografski utvrđene činjenice. Time je izazvao gnušanje velikog dijela građana Zagreba i čitave Hrvatske. Nagrada Nada Dimić uručuje se istoga dana kada i službena, sada očito “Bandićeva nagrada”, čime je njen alternativni i protestni karakter jasno naglašen.”

Kako je osnivač nagrade Fund for Others/Fond za druge, u nju su ugrađene i vrijednosti na kojima se Fond temelji: poticanje solidarnosti i prijateljstva među umjetnicima, kulturnim djelatnicima i građanima. Naime, dobitnici nagrade njen novčani dio (5.000 kuna) mogu donirati nekoj novoj kulturnoj ili umjetničkoj inicijativi u čiji rad vjeruju i žele ga podržati. Tim činom zaokružit će se prsten solidarnosti koji je i simbol i logo Fonda za druge.

Zagrebu su potrebni drugačija kultura, drugačija umjetnosti i drugačije nagrade. “Nada Dimić” jedan je od znakova početaka takve preobrazbe.

(Ponekad ljudi rade loše stvari iz dobrih razloga, ali ovi, ovi ne, oni neprekidno rade loše stvari iz loših razloga).

Hrvati koje je Tuđmanov “plimni val” “naplavio” u Hrvatsku iz “tamnog vilajeta”, ali i iz iseljeništva, zapravo su strano tijelo u hrvatskom nacionalnom korpusu RH. Oni danas u najvećoj mjeri onemogućavaju da se RH profilira kao sekularna država i država vladavine prava, država blagostanja za sve i mjesto ugodno za život.
No istini za volju ne bi oni to mogli sami, nemjerljiva je tu uloga hrvatskog biračkog tijela, pa bismo to mogli mirne duše podvesti pod svojevrsni mazohizam..

Jedan od tih, ne terorista (pa samo je smaknuo jugoslavenskog diplomata), nego „boraca za slobodu“, inače pukovnik HV u pričuvi, formulirao je to jednom rečenicom: „Imamo vas na oku, jer smo vam jednom stvorili državu, koju ste raspucali, sad smo vam stvorili drugu i nećemo vam dozvoliti da i ovu raspucate“. Naravno da je čovjek pod „mi“ mislio ustaše, a posebno one iz BiH, bez obzira na to što oni baš nikakve veze nisu imali s uspostavom tzv. NDH. Bio je to one-Man-show Adolfa Hitlera (“Direktiva 25” od 27. ožujka 1941.).

Trebam li vam možda reći otkud nam dolaze dični muževi poput primjerice ministra-plagijatora Pave Barišića ili posjetitelja „grobnice od zlata“ u Madridu ministra Milana Kujundžija?

Premrežili su i znanstvenu zajednicu u Hrvatskoj u kojoj je bivši dekan Ekonomskog fakulteta s „opjevanom“ „inovativnošću“ predstavljao samo vrh ledenog brijega.
„Umjereni“ Ljubo Jurčić ponosi se svojim ujacima ustašama, a srami se svojeg oca partizana.
Što reći o Josipu Jurčeviću, Zlatku Hasan Begoviću, Bruni Usih i brojnim drugima, koji otvoreno promoviraju ustaštvo i tzv. NDH.

Na izborima za gradonačelnika Zagreba „stožerna hrvatska stranka“ nema kandidirati koga iz svojih redova, nego Hercegovcu suprotstaviti Bosanca, tako da je čak četvero kandidata na zagrebačkim izborima bilo od tamo.
O gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću i svim njegovim „delanjima“ na učvršćivanju države vladavine prava mogao bi mirne duše biti napisan roman opsega bar kao što je „Rat i mir“.

U ovom sazivu Hrvatskog sabora 10 % delegata su „izbosne“ i svi „napredni“ i „antifašistički“ usmjereni, pa će nam tako primjerice Ivica Mišić pričati o poboju „nevine hrvatske mladosti“ njih preko 3.000 kod Odžaka, po završetku rata 1945., mudro prešućujući, jer ja ne vjerujem da on to ne zna, da se radilo o najvećem ustaškom džepu otpora, tamošnji su ustaše odbili položiti oružje i nastavili s ratnim djelovanjem, borbe su trajale do 25. 05. 1945. i u njima su poginuli svi do jednoga, dok je s druge strane u tom besmislenom ratu poslije rata poginulo i 1.100 pripadnika KNOJ-a, no to od Ivice Mišića nećete čuti. Zašto laže, ne znam, to biste njega trebali pitati.

Branimir Bunjac, dr. sc. povijesnih znanosti, će nas opet podučiti kako su „ubojice među nama“, pa dok vi mislite da čovjek govori o nekom iz redova bivših pripadnika „hrvatske domovinske vojske“, shvatite da on govori o još živućim bivšim antifašističkim borcima.

Božo Ljubić će sve vrijeme vapiti kako bismo mi Hrvati iz Hrvatske trebali pomoći Hrvatima u BiH u njihovom širenju mržnje i netrpeljivosti prema tamošnjim Bošnjacima-Muslimanima, kao da oni to i bez nas ne rade dovoljno dobro.

Itd., itd. i t. sl.

Ovo toliko bode u oči, da jednostavno moram progovoriti o tome, jer danas u RH gotovo da nema područja ljudske djelatnosti u kojoj vodeća mjesta nisu „zauzeli“ kadrovi koji su ili rođeni u BiH ili od tamo vuku porijeklo. Posebno omiljeno područje djelovanja im je politika, a to je uzelo toliko maha da smatram da je o tom sindromu potrebno otvoreno progovoriti. I premda su najzastupljeniji ne radi se isključivo o Hercegovcima, brojni su i drugi kadrovi koji nam dođoše „izbosne“, prvo „oslobađati“ nas i „stvarati“ nam državu, a potom i upravljati njome, jer smo mi Hrvati iz Hrvatske očito nesposobni da upravljamo svojom državom. A valjda i jesmo kad tom soju dopuštamo da nam rade to što nam rade, a rade nam o glavi.

Drugačije se ne može objasniti kako to da su za općinske načelnike, gradonačelnike i župane, u primjerice Slavoniji, najpodobniji i najsposobniji oni koji su već i prije Tuđmana „zauzeli busije“ u Hrvatskoj, a onda kad je Tuđman učvrstio vlast „otvorila su im se sva nebeska vrata“ u Hrvatskoj.
Oni su najveći bukači među nositeljima retrogradnih ideja, iskonski protivnici sekularizma i države vladavine prava, jer su jedini principi koje poštuju „u se, na se i poda se“ i „ljudi smo dogovorit ćemo se“.

Otkud ta moć BiH Hrvata u RH i tko im ju je dao, jer njih je u Hrvatskoj bilo i prije Tuđmanovog dolaska na vlast, ali bez nekakvog većeg utjecaja u politici i sustavu odlučivanja?
Kao i na svim drugim područjima „zasluge“ Franje Tuđmana su nemjerljive, on je naime između svega onog što „nije rekao“ i za što se „nije zalagao“, proglasio BiH Hrvate, a posebno Hercegovce, valjda radi porodica s više djece, „najboljim biološkim materijalom“ u redovima hrvatskog naroda. Samo onda kad ih je Tuđman na buljuke preselio u Hrvatsku, a oni preplavili ne samo represivni aparat i vojsku nego i zauzimali druge pozicije i polako preuzimali poluge vlasti, pretvarajući i RH u „tamni vilajet“ odnosno „muljevito dno Evrope“, kao da su naglo prestali voljeti djecu, nema više deseteročlanih porodica da se ispriječe „bijeloj kugi“ koja rapidno vodi nestanku Hrvata.

BiH Hrvati, koji su bili i „za vražju Hrvatsku, ako je Široki u njoj, ali ni za Božju Hrvatsku ako u njoj nema Širokog“, prvi su pristali na Tuđmanove ideje, zapravo ideje Maksa Luburića, o pomirbi sinova partizana i ustaša, rušenju Jugoslavije svim sredstvima i izgonu Srba iz Hrvatske, kao preduvjetu za revival NDH. Oni su bili prvi u redovima onih koji su upućeni na obuku u kampove Bundeswehra u Njemačku već u jesen 1990. Toliko o tome što Tuđman „nije želio rat“ i što rat nije bio „šansa koju ne smijemo propustiti“.

Pokušajmo se prisjetiti „mirotvorstva“ Vice Vukojevića, Gojka Šuška, Branimira Glavaša, Tomislava Merčepa, Blage Zadre … nekako sam sklon vjerovati da bez tih „heroja“ ni rata u Hrvatskoj ne bi bilo.

Bosiljko Mišetić nas je kao ministar pravosuđa podučavao da branitelji moraju biti „odrješitiji“ u svojem djelovanju i da se ne mogu samo tako kititi ustaškim perjem, jer „kuda ustaša prođe, tu trava ne raste“.

Jozo Martinović je kao ministar financija izgleda vodio brigu samo o što već transferu novca iz hrvatskog proračun u HR HB.

Sjetimo se braće Kutle, Milana Kovača, Ante Belje i mnogih drugih i svih njihovih „usluga“ hrvatskom gospodarstvu i „podizanju“ ugleda RH u svijetu.

Borislav Škegro je uvođenjem škegronomike gospodarskog sustava zasnovanog na „poslovnim“ principima šverca škije potpuno uništio hrvatsku industriju i otvorio sva nebeska vrta uvoznicima svega i svačega.

Za vrijeme dok je Ljilja Vokić bila ministrica prosvjete i sporta ustaštvo je na velika vrata ušlo u hrvatske škole, najviše putem udžbenika i nastave povijesti.

Generali, među kojim su posebno značajni Ljubo Ćesić Rojs, Mile Ćuk, Ivan Tolj … udariše svoj pečat.

Itd., itd. i t. sl.

Kad je na Berlinskom kongresu 1878. razgrađivano Otomansko carstvo, Austro-ugarska monarhija dobila je protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, koju je 1908. i anektirala. Carska uprava dovela je u BiH brojne iskusne službenike iz svih dijelova Monarhije koji su trebali pripomoći društvenom i gospodarskom razvoju BiH. Ti ljudi bili su zatečeni stanjem koje su zatekli u BiH, jer su oni došli iz za ono doba uređene države i s kraja 19. stoljeća ušli u stanje stvari koje je pripadalo 17. stoljeću s iskvarenom i korumpiranom državnom upravom u zemlji u kojoj se bez mita nije moglo postići ništa.

Carska vlast odmah zabranjuje svako davanje i primanje mita, što je za posljedicu imalo to da je državna uprava jednostavno prestala funkcionirati. Iskusnoj imperijalnoj vlasti nije trebalo dugo da shvati da je za državne službenike mito bilo glavni izvor sredstava za život, jer su njihove plaće bile nekoliko puta manje nego one Monarhiji.

Rješavanju problema pristupilo se tako što je mito legalizirano ali je u taj segment uveden red, pa se točno znalo tko koliko mita smije uzeti, s time da je svaki onaj državni službenik koji je za svoju uslugu tražio više od dopuštenog, odmah nemilosrdno izbačen iz državne službe, te su na taj način vlasti počele učiti stanovništvo BiH da se zakoni moraju poštovati. Ubrzo je donesen zakon kojim se zabranjuju sve koruptivne radnje, dakle i svako davanje i primanje mita, ali su prethodno državni službenici u BiH u plaćama izjednačeni sa službenicima u Monarhiji.

Otpori pokušajima uspostave države vladavine prava u BiH bili su ogromni, najžešći su dolazili iz redova deprivilegiranih slojeva stanovništva, aga i begova, a posebno žestoki su bili oni koji su dolazili iz redova katoličkog klera među kojima su prednjačili isusovci iz Hercegovačke provincije, koji su temeljem sporazuma kojeg su 1790. potpisali s Mostarskim pašom, odavši pritom sve Hrvate, kako one iz svjetovnih, tako i iz redova svećenstva, koji su se angažirali protiv Osmanlija i zauzvrat postali sakupljači poreza. I danas smo svjedoci da sve „napredno i dobro“ u BiH dolazi upravo iz redova isusovaca iz Hercegovačke provincije.

Kad sam početkom 1992., nekoliko mjeseci poslije pada Bosanskog Broda bio poslom u „Đuri“ u Slavonskom Brodu tada još krcatom izbjeglim Hrvatima iz BiH u kasnijem nevezanom razgovoru mi domaćin reče i ovo: „Znate, da nije ove tragedije, nikad ne bih doznao da pripadnici istog naroda, koje samo rijeka dijeli, mogu biti dva potpuno različita svijeta, pa mi nemamo gotovo ništa zajedničkog osim jezika i vjere kod onih koji vjeruju. Njihov sustav vrijednosti je drugačiji, običaji su drugačiji, folklor drugačiji, privrženost KC gotovo fanatična …“.
Da, gotovo 400 godina osmanlijske vlasti nije moglo proći a da ne ostavi tragove na duši i kolektivnoj svijesti naroda. Jer dok s hrvatske strane Save car Josip II provodi svoje reforme i obračunava s isusovcima, isusovci Hercegovačke provincije, kao što rekoh, sklapaju sporazum s Mostarskim pašom.
Nažalost Monarhija je u BiH trajala prekratko da bi „uljuđivanje“ tamošnjeg prebivalstva dovela do kraja, tako da je radi tog polovičnog uspjeha koje su polučile imperijalne vlasti BiH nastavila postojati kao „tamni vilajet“.

Nadalje najveći privrženici Ustaškog pokreta i tzv. NDH bili su i ostali oni iz redova BiH Hrvata, oni su to i danas, jako im se dopala ta Velika BiH za kojom većina Hrvata iz Hrvatske uopće ne luduje, jer za nas Hrvate iz Hrvatske nikakva Hrvatska bez Istre, Rijeke dijelova Gorskog kotara, Dalmacije i otoka, bez Međimurja i bez Baranje i nije Hrvatska. Stoljećima smo imali i svoja svetišta, pa i marijanska, koja nikad crkveni autoriteti nisu dovodili u pitanje, da bismo nasjedali na izmišljotine hercegovačkih isusovca. Kome to od Hrvata iz Hrvatske, vjernika katolika, treba Međugorje pored Marije Bistrice, Gospe Sinjske, Trsatske, Aljmaške, Kloštar Ivanićke … i drugih manje poznatih marijanskih svetišta u Hrvatskoj?

BiH Hrvati su jedini istinski negatori holokausta, promotori ustaštva i širitelji mržnje i povijesnog revizionizma, čime današnjoj RH udaraju pečat fašizmom premrežene države.

I dok nas ti „najkvalitetniji“ Hrvati zbog silne ljubavi prema nama i hrvatskoj državi drže u svojevrsnom zagrljaju smrti, Hrvatska se sve više prazni, zbog nepodnošljive „ljubavi“ sve veći broj Hrvata iz Hrvatske napušta svoju državu, tražeći mjesto pod suncem gdje će ih manje „voljeti“.
A ovi „izbosne“ se uvijek mogu vratiti u svoju domovinu BiH, mi Hrvati iz Hrvatske rezervne domovine nemamo.

Pa da vas pitam, možemo li mi uz intenzivni angažman tih ljubavlju opsjednutih prema, ne bilo kakvoj Hrvatskoj, već prema NDH, dogurati dalje od „muljevitog dna Evrope“, statusa koji smo već dostigli?

Sutra ujutro (13.06.2017.) u Hrvatski sabor na ‘čitanje’ dolazi konačni Prijedlog Zakona o koncesijama. Iz Pokreta otoka šalju javnosti priopćenje. Prenosimo ga u nastavku.

U utorak 13.06.2017. članovi Odbora za financije i državni proračun čitaju konačni Prijedlog Zakona o koncesijama. Pokret otoka uputio je svim Klubovima zastupnika amandmane i zahtjeve.

ŠTO ŽELIMO?

Tražimo obustavu procedure donošenja Zakona o koncesijama i poziv na široku javnu raspravu.

Pomorsko dobro je od posebne važnosti za RH i njegovo se upravljanje mora izuzeti iz Zakona o koncesijama. Upravljanje pomorskim dobrom mora se urediti u sklopu Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama.

ŠTO PREDLAŽEMO?

Vratite Zakon u javnu proceduru i otvorite ga široj javnosti!

Definirajmo održivo i odgovorno upravljanje resursima s posebnom pažnjom na interese lokalnih zajednica koje žive na područjima na kojima se dodjeljuju koncesije te njihovu uključenost u procesu dodjela i nadzora.

Potrebno je dugoročno strateško promišljanje upravljanja Pomorskim dobrom i koncesijama.

KAKO ARGUMENTIRAMO?

Svjedočimo sumnjivim dodjelama koncesija i ubrzanim procesima donošenja zakona!

Utvrđujemo nepostojanje jasno utvrđenih i strogih pravila o gospodarenju najvažnijim resursima – plažama, obalom, lukama i morem.

Činjenicom o nepostojanju višeslojnog učinkovitog sustava nadzora nad upravljanjem Pomorskim dobrom, što dovodi do kaotične situacije na terenu, te zloupotrebi i devastaciji pomorskog dobra.

Prema Aarhuškoj konvenciji, ugrađenoj u Ustav povezuje se pravo okoliša i ljudska prava te utvrđuje da održivi razvoj može postići samo uključivanjem svih dionika, i usredotočuje na uzajamno djelovanje javnosti i tijela vlasti u demokratskom kontekstu tj. donošenju zakona, kao jednom od važnih dijelova demokratskog konteksta.

Javnost i zainteresirana javnost moraju biti uključeni u donošenje zakona o koncesijama i kasnije odlučivanje o koncesioniranju.

TKO SMO MI?

Pokret otoka – inicijativa otočana i prijatelja otoka; predstavnika, organizacija, tvrtki, lokalnih samouprava, javnih ustanova, gradova, općina, mjesnih odbora

OTOCI: Brač, Hvar, Šolta, Vis, Korčula, Lastovo, Murter, Prvić, Cres, Olib, Rava, Mljet, Silba, Pag, Dugi otok, Ugljan, Sestrunj, Rab, Krk, Mali Drvenik, Veli Drvenik , Krapanj, Ilovik, Zlarin, Pašman, Molat, Lopud, Lošinj, Biševo, Čiovo

DETALJNIJE OBRAZLOŽENJE

Drugo čitanje Zakona predviđeno je uslijed cijelog ovog kaosa u Saboru oko sastavljanje nove Vlade i na rasporedu je u utorak ujutro, 13.06.2017! Ne možemo se oteti dojmu da se nekome izuzetno žuri donijeti ovaj Zakon u kaosu u kojem se Vlada nalazi, dok na otocima kreće sezona i malo se otočana može fokusirati i uključiti u proces kako bi shvatio što se zapravo ovim Zakonom događa i kako će sutra utjecati na njihovu golu egzistenciju na otoku, ali i duž cijele obale.

Dodatno, prijedlog Zakona nije stavljen u postupak javnog savjetovanja. Prošli prijedlog za vrijeme bivše Vlade je bio na savjetovanju i izvješće s tog savjetovanja je priloženo prijedlogu Zakona, no on je u međuvremenu mijenjan suprotno izvješću sa savjetovanja i trebao je ići na savjetovanje, što se nije dogodilo.
Donošenjem Zakona o koncesijama ovaj zakon proglašava se krovnim zakonom i njime se, između ostalog, uređuju koncesije na pomorskom dobru. Naime, do sada je u Zakonu stajalo da ono što nije određeno Zakonom o koncesijama uređuje se drugim zakonima i propisima, dok donošenjem ovog prijedloga Zakona nužno će biti provođenje usklađenja posebnih zakona te drugih izmjena koje uključuju i poslove nadzora. Usklađenje posebnih zakona koji čine sustav koncesija, uključujući i Zakon o pomorskom dobru, s ovim prijedlogom zakona planira se tijekom sljedećih šest mjeseci od dana stupanja na snagu Zakona o koncesijama.

Dakle, izmjena Zakona o koncesijama nije samo izmjena ovog Zakona već i svih ostalih posebnih Zakona. To je sasvim dovoljan razlog da ga se makne iz procedure jer utječe na previše toga bez uključene javnosti, a na sve gleda samo i isključivo iz financijskog aspekta, ne uzimajući u obzir da je pomorsko dobro od posebnog interesa i stoga zaštićeno Ustavom. Smatramo da ga se ne može, štoviše ne smije koncesionirati samo po naputcima Ministarstva financija.

Ovim se Zakonom otvaraju vrata manipulaciji i zlouporabi samih koncesija (naročito u slučaju pomorskog dobra) bez jasnih pravila upravljanja i strategije daljnjeg razvoja. Omogućava se da koncesiju dobije te provodi subjekt upitne ekonomske moći i stabilnosti.

Već svjedočimo štetnim posljedicama olakog davanja koncesija na pomorskom dobru i nedostatnom nadzoru, što je štetno ne samo za lokalne zajednice i stanovništvo koje živi i radi na cijelom obalnom pojasu i otocima, nego o dalekosežnim posljedicama na kulturnu i prirodnu baštinu te na održivost resursa koji se koncesioniraju.

Nigdje u prijedlogu Zakona nije predviđeno uključivanje zainteresirane javnosti u postupak procjene opravdanosti koncesije niti u postupak odabira koncesionara – smatramo izuzetno važnim da u tom postupku sudjeluju i predstavnici lokalnih zajednica u kojima se nalazi objekt koncesije kao i predstavnici zainteresirane javnosti koje će imati ulogu monitoringa rizika.

Ovo je samo dio spornih dijelova predloženog Zakona. Budući da se radi o javnom dobru te o najvrjednijim resursima od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku i lokalne zajednice mišljenja smo da bi trebalo definirati jasne i stroge kriterije.

Stoga Pokret otoka, sastavljen od brojnih otočnih i priobalnih inicijativa i građana inzistira na dodavanju članka kojim se Pomorsko dobro izuzima iz Zakona o koncesijama, da se prijedlog Zakona vrati u normalnu proceduru i da se provede široka javna rasprava na ovu temu. Koncesije o Pomorskom dobru moraju se rješavati kroz Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama.

POTPISNICI ZAHTJEVA

Pokret Otoka / Island Movement

Za Zlatni rat, Brač

Centar za mirovne studije, Zagreb

Udruga Buđenje, Šolta

Društvo Marjan, Split

Građanska inicijativa Split

Udruga “Za naš Supetar”, Brač

Nezavisna lista Ostanak – Rab

Riki Novak, gradonačelnik grada Hvara

Ivana Marković, gradonačelnica grada Supetra

Tihomir Marinković, načelnik Općine Bol

Kuzman Novak, zamjenik gradonačelnika Hvar

Antonio Škarpa, kandidat za gradonačelnika, Stari Grad, Hvar

Goran Franić, MO Prvić Šepurine

Marijana Puljak, Pametno

Udruga dragovoljaca domovinskog rata RH – Brač

Čuvajmo rapske plaže, Rab

Udruga Goli otok

Udruga Otok, Prvić

Udruga Volim Vlašići, Pag

ANTROPOP, Rab

Inicijativa Čovjek po mjeri Otoka, Lošinj

Centar za kulturu Bol, Brač

Održivi otok / Sustainable Island, Jelsa, Hvar

CS Management j.d.o.o., Split

Synergia savjetovanje d.o.o., Šolta

Udruga Dobre Dobričevića, Lastovo

Nenad Starc, Ekonomski Institut, Zagreb

Centar za Zdravo odrastanje, Mali Lošinj

Nezavisna lista Krk

Udruga za Bolji Bol, Brač

Sportsko društvo Bol, Brač

MNK Bol, Brač

Vivo Somnia d.o.o., Zagreb

Primogenito j.d.o.o., Zagreb

Brača Plančić j.d.o.o., Hvar

Amaterska kulturna udruga Žirje

Graffiti na gradele, Zagreb

Multimedijalna udruga Krčka beseda

Mali Grad Faros, Hvar

Fabrika ideja, Korčula

Udruga Lanterna Magica, Postira, Brač

Kazalište BESA, Vis

Udruga TRIM, Hvar

M Travel Tourist Service, Šolta

OPG Trojković, Lastovo

OPG Tvrdić, Šolta

PlatFORma Hvar

Klub Mladih Split

Udruga Brač

Izvor: http://tris.com.hr/

Projekt Koraci grada 1957-2017 kojim propitujemo pojam “razvoja”
grada na primjeru Ulice grada Vukovara, kao i modele reprezentacije grada u raznim medijima, dobio je ime po filmu Koraci grada režisera Branka Majera u produkciji Zagreb-filma.

Kvartovsko kino jedan je od programa projekta, a prva filmska večer odvija se u okviru Kina u kvartu festivala Design Dictrict Zagreb 2017, u četvrtak 15. lipnja, od 21.30 do 23 sata.

Program:
15. 6. 2017. : : 21.30 – 23.00
Park 100. brigade
u sklopu programa “Kino u kvartu” festivala Design District 2017
(13. – 18. 6. 2017.)

Filmska projekcija : : ulaz slobodan
Moj stan : : 1962., 14’, režija: Zvonimir Berković, produkcija: Zagreb film
Ljubica : : 1978., 91’, režija: Krešimir Golik, produkcija: Croatia film

Iako su ovi filmovi odabrani za Design District festival jer se u njima
ogleda dio grada uz Martićevu ulicu, njihov locus vezan je i za
Aveniju grada Vukovara. Tako se protagonisti filma Moj stan sele
iz centra grada (Mrazovićeva ulica) na današnju Savicu (Miljackina
ulica), nedaleko od Avenije proleterskih brigada (danas Avenije
grada Vukovara) – kao što se u filmu kaže “u budući centar grada”.
Djevojčica kroz čiji kritički pogled analiziramo Zagreb s početka
1960-ih, uočava razliku između svog novog stana, koji spada u
kategoriju tzv. privremenih “prihvatnih stanova” (sve te zgrade i
dan-danas prkose vremenu), i modernističkih zgrada kakve nastaju
u centru grada, kao što je npr. 1962. godine (dakle u godini kada
nastaje i ovaj film) dovršen čuveni neboder za zaposlenike Narodne
banke u Laginjinoj ulici arhitekta Ive Vitića, čiju stogodišnjicu rođenja obilježavamo ove godine. Ovaj Berkovićev film nagrađen je prvom nagradom u kategoriji kratkog dokumentarnog filma u Cannesu 1962. godine.
Protagonistica filma Ljubica, maestralna Božidarka Frajt, kreće se
između jednosobnog iznajmljenog stana spomenute “prihvatne”
tipologije i posla u centru za rehabilitaciju djece s poteškoćama u
govoru i oštećenjem sluha. Dok pratimo svakodnevicu mlade žene
koja se trudi emancipirati jednako od muža i njegovih roditelja kao
i mladog ljubavnika, a istovremeno izboriti stalno zaposlenje te
time i pravo na egzistenciju i samostalnu brigu za svog malodobnog
sina, krećemo se zajedno s njom i njenim izvanredno ocrtanim
intimističkim prostorima i zagrebačkim žilama kucavicama –
Zvonimirovom, Ilicom, Savskom, Avenijom Proleterskih brigada. U
filmu vidimo Zagreb kakav je bio sredinom 1970-ih, naizgled davno,
no u mnogočemu sličan Zagrebu danas.

Slijedi program u Laboratoriju zabave (subota 8.srpnja 2017) i Pogonu Jedinstvo (12. srpnja 2017).

8. 7. 2017.
Laboratorij zabave, Trnjanska cesta 3

11.00 – 13.00 : : radionica za djecu i mlade uz filmsku projekciju
Moj stan i šetnju kvartom
: : ulaz slobodan uz prijavu na e-mail office@uiii.org

12.00 – 13.00 : : šetnja uz stručno vodstvo:
Paromlin, Gradska vijećnica, Koncertna dvorana V. Lisinskog, “Palača pravde”. Povratak u Laboratorij zabave gdje roditelji dolaze po djecu : :

voditelji: Hrabren Dobrotić i Sonja Leboš

21.00 : : otvaranje vrta Laboratorija zabave

21.30 : : Filmska projekcija : : ulaz slobodan, svi dobrodošli

Koraci grada : : 1957., 12’, režija: Branko Majer, produkcija: Zagreb film
Martin u oblacima : : 1961., 110’, režija: Branko Bauer, produkcija:
Jadran film

nakon projekcije neobavezni razgovor o filmu i druženje
: : moderira: Hrabren Dobrotić, komparatist književnosti

Propagandni film Koraci grada značajan je dokument nikad dovršene transformacije polu-ruralnog Trnja, napučenog radničkim kućama koje su često nicale bez dozvole, u utopiju socijalističkog modernizma. Iz današnje perspektive, film vrlo snažno, uz tonove pobjedničkih truba, naglašava impresivne vizure sa visokih katova, odakle se pogled gotovo prezrivo spušta ka malim kućercima. Kada kamera ulazi u dvorište obitelji koja upravo iseljava iz jednog takvog kućerka, tovareći sve što posjeduje na nekoliko kamiona, glazba je suosjećajnija, elegična i naglašava melankoliju prostora u nestajanju: “na mjestu krivudavih, uskih puteljaka” nastaju “široke ceste novog velegrada”.

Film Martin u oblacima obiluje vedutama i ikonama ondašnjeg
(ponekad i današnjeg) Zagreba: Meštrovićev Zdenac života na Trgu
maršala Tita, restoran brze prehrane Splendid na Zrinjevcu ili dijelovi renomirane izložbe Porodica i domaćinstvo koja se održavala, kako se i u filmu kaže – “na Velesajmu” a imala društvenu ulogu približavanja novih modernih oblika stanovanja ljudima koji su se u velikom broju iz manjih i ruralnih sredina selili u rapidno industrijaliziran Zagreb.
Martin je student u podstanarstvu u malom sobičku (tzv. djevojačkom, u kakvima su stanovale služavke) unutar raskošnog građanskog stana penzioniranog arheologa Solara na Marulićevom trgu. Zaplet počinje kada Martin ostaje sam u velikom stanu, jer arheolog (iako u penziji) odlazi na četveromjesečno istraživanja na Jadransku obalu. Poznanici savjetuju Martina da uloži u zadrugu, kako bi konačno dobio stan, te se tako skućio sa svojom djevojkom Zorom. No, Martin će zapasti u nevolje…Ova slapstick komedija prava je filmska poslastica, a legendarni Boris Dvornik u njoj ostvaruje jednu od svojih prvih filmskih uloga.

12. 7. 2017. : : 21.00 –23.00
POGON – JEDINSTVO, Centar za nezavisnu kulturu i mlade
Trnjanski nasip bb

Filmska projekcija : : ulaz slobodan

Nezaposlena žena s djecom
1986., 12’ režija: Krsto Papić, produkcija: Zagreb film

Živi bili pa vidjeli
1979., 997’, režija: Bruno Gamulin i Milivoj Puhovski, produkcija:
Zagreb film

Oba filma tematiziraju stanje hrvatskog društva koje 1970-ih ulazi
u fazu temeljitog preispitivanja, što se naročito ogleda u izrazito
kritičkoj filmskoj produkciji tog razdoblja.
Filmovi Kuća (Bogdan Žižić, 1975.), Ljubica (Krešo Golik, 1978.),
Posljednji podvig diverzanta Oblaka (Vatroslav Mimica, 1978.) samo su neki od naslova kojima se uz film Živi bili pa vidjeli otvoreno filmskim kadrom upire na korupciju, sve izraženiju klasnu nejednakost, nezaposlenost i potrošačku pohlepu. Elegična dokumentarna forma kratkog filma Nezaposlena žena s djecom također ukazuje na iste probleme koji su 1980-ih kulminirali kroz stigmatizaciju nezaposlenih ljudi do bolnog stanja izopćenika, te jasno naglašava rodnu perspektivu te stigme.

KORACI GRADA 1957-2017. projekt je Udruge za
interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja u suradnji s:
Festival Design District Zagreb 2017 (13– 18.6.2017.) : : Blue Bike
Zagreb : : Croatia film : : : : Galerija Modulor – Centar za kulturu
Trešnjevka : : Filozofski fakultet, Zagreb : : Hrvatski državni
arhiv – Kinoteka : : Institut za povijest umjetnosti, Zagreb :
: Laboratorij zabave, Zagreb : : Pogon Jedinstvo – Centar za
nezavisnu kulturu i mlade : : Zagreb film

KUSTOSICA I UREDNICA: Sonja Leboš

GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Darko Fritz

FOTO: Boris Cvjetanović (naslovna) : : Fototeka IPU : : UIII arhiv
: : Zagreb film

PRIJEVOD I LEKTURA: Lingolero d.o.o.

SUBTITLES: Transtitl i Ministarstvo titlova

ZAHVALJUJEMO: Boris Cvjetanović : : Ankica Čakardić : : Marko
Sančanin

PODRŠKA: Zaklada “Kultura nova” : : Grad Zagreb – Ured za
obrazovanje, kulturu i sport : : Ministarstvo kulture RH

Postoje mnoge nelogičnosti u vremenu i prostoru kojem živimo. Političke stranke i gospodarsko-društveni sustav su za to odgovorni, a devijacije sistema i njegove malformacije dovode življenje u ovom vremenu do apsurda. Tako se na lokalnim izborima pojavi grupa ustaša, koja nema program, koja nemaju cilj, koja se ne okuplja zbog dobra. Oni se okupljaju zbog destrukcije i stvaranja bolje prošlosti. Tako se formirala opskurna skupina ekstremnih ustaša koju obilno financira crkva i “dijaspora” i koji su svoje istomišljenike skupili oko ideje “antikomunizma”. Nisu imali niti jednu listu za Mjesne odbore, nisu imali niti jednu listu za Gradske četvrti. Zašto? Pa zato što to njih ne zanima, njih ne zanima kako žive ljudi, njih ne zanima da ljudi imaju pristojne parkove, domove zdravlja, škole, ulice i tržnice. Njih zanima ustašluk.

KOLIKA JE MRŽNJA VLADAJUĆIH PREMA ANTIFAŠIZMU ?

ZAŠTO SU DEVEDESETIH BILE UKLONJENE PLOČE PO INSTITUCIJAMA KOJE SE NALAZE NA TRGU MARŠALA TITA? KAKAV SU ZLOČIN POČINILI UBIJENI UČENICI – ŽRTVE USTAŠKOG TERORA?

UČITELJSKI DOM – TRG MARŠALA TITA 4

U Zagrebu, na adresi Trg Maršala Tita 4 , u predvorju Učiteljskog doma bile su postavljene 1951. četiri spomen ploče palim borcima i žrtvama fašizma koje su uklonjene početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Ploče su bile dimenzija 180 x 90 cm i izrađene od bijelog mramora s pozlačenim slovima. Bile su posvećene palim učiteljima i profesorima koji su poginuli u borbi ili su izgubili živote kao žrtve fašističkog terora. Među njima su bili navedeni i narodni heroji Ivo Marinković, Ognjen Prica, Smilja Pokrajec.

Na pločama se nalazio slijedeći tekst i poimenični popis:

ŠKOLA PRIMJENJENE UMJETNOSTI – TRG MARŠALA TITA 11

U predvorju Škole za primjenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu, na Trgu maršala Tita 11 koja se tijekom Drugog svjetskog rata zvala Obrtnička škola nalazila se spomen ploča na kojoj su bila pozlačenim slovima ispisana imena profesora i učenika koji su pali kao žrtve fašizma. Neki su učenici 1943. godine prije streljanja u šumi Dotroščini bili od strane ustaškog režima zvjerski mučeni zbog sokjevske aktivnosti . Ploču dimenzije 20×60 cm su podigli učenici i nastavnici Škole 1955. godine.Tijekom devedesetih godina ploča je uklonjena samo zato što je nekome smetala istina na natipsu koja dokazuje da je ustaški režim bio zločinački.

PRVA GIMNAZIJA

Tri minute hoda od današnje Škole za primjenjenu umjetnost i dizajn nekada se nalazila Prva gimnazija na adresi Rooseveltov trg 5. gdje se danas nalazi muzej Mimara. Škola je 1977. godine nazvana Centar Usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe, a u razdoblju od 1993. – 2013. preimenovana je u Upravnu školu gdje je na tom mjestu u tom razdoblju koristila samo dvoranu za tjelesnu i zdravstvenu kulturu. Na tom mjestu u predvorju nekadašnjeg školskog centra nalazile su se dvije spomen ploče posvećene učenicima i profesorima Prve gimnazije koji su poginuli kao borci Narodnooslobodilačkog rata ili kao žrtve fašizma.

Ploče su postavljene 1961. godine i bile su od sivog mramora. Uklonjene su početkom devedesetih, dolaskom HDZ-a na vlast.

Tekst prve ploče je glasio:

Tekst druge ploče je glasio:

PRAVNI FAKULTET- TRG MARŠALA TITA 14

Na stubištu Pravnog fakulteta koji se nalazi na Trgu maršala Tita 14, godine 1949.-te bila je postavljena spomen ploča dimenzija 80×80 cm koja je uklonjena devedesetih godina.

Ploča je bila posvećena palim borcima Nini Markoviću i Ivanu Senjugu – Ujaku, studentima ovog fakulteta.
Na ploči je urezanim slovima pisalo:

HRVATSKO NARODNO KAZALIŠTE – TRG MARŠALA TITA 15

Tijekom devedesetih godina uklonjena je mramorna crna spomen ploča dimenzija 110 x 65 cm, koja se nalazila u predvorju zgrade Hrvatskog narodnog kazališta od 8. svibnja 1955. godine. Ploča je bila spomen palim borcima, žrtvama fašizma na kojoj se nalazio ovaj natpis:

VIŠE O SPOMENICIMA I SPOMEN OBILJEŽJIMA RADNIČKOG POKRETA I NARODNE REVOLUCIJE U ZAGREBU

Srbija ce ovih dana dobiti prvu ženu premijera, no ni to nije jedino iznenađenje u ovom macho društvu, ona je i pripadnica LGBT populacije. Ni to nije kraj sveobuhvatnog sloma srpskih tradicionalista i milobognih čuvara porodičnih vrednosti, ona je još i Hrvatica!
Mili bože, pa može li još gore?!

Može, ona je zapadni đak.

Žena je 4 u jedan, svih 4 jahača apokalipse ugnjetanog srpskog tradicionaliste.

Eto šta osta od onoga “neka to rade u svoja 4 zida”, od 4 stuba spoljne politike srpske diplomatije okrenute na sve 4 strane sveta sve trčeći na sve 4 noge.

No žena 4u1 realno će se vrlo malo mešati u svoj posao jer zna se kome je jedino u Srbiji dozvoljeno da radi umesto svih nas, da misli, menja, reformiše, pobeđuje, postoji.

To zna ON, to znamo mi, to znaju svi, a to verovatno zna i ona.

Da bi pak smirio svoje koalicione partnere ON je svog nosača izgubljenog kofera proglasio političkim premijerom dok će žena 4u1 biti ekonomski premijer.

Tako je Srbija pored dualnog obrazovanja, gde će deca blagoizvoliti raditi dok u školu idu i dobri su đaci, dobiti i dualnog premijera, prvi put u istoriji.

Dobro drugi put, jer dok je nosač izgubljenog kofera bio premijer, njegovim se poslom opet bavio ON.

Mislite da je sve to prošlo tek tako?

Znate li da su se čak i članovi stranke velikog njega bunili, čitav jedan dan, na TVu, u saopštenju, sramežljivom, ali bunili su se. Posle su promenili mišljenje.

Crkva je ostala nema, a nije da pre toga nije bila veoma glasna kada su LGBT osobe u pitanju. Crkva je do daljneg odlučila da se u skladu sa Ustavom ne meša u državna pitanja.

Čak je i politički izumitelj Velikog Njega, veliki vojvoda, samo šutke klimnuo glavom.

Politički oponenti Velikog Njega, u narodu poznati kao opozicija, blagodigli glas da brane ženu 4u1 od napada članova stranke velikog njega koji su u neznanju pomislili kako mogu izraziti svoje mišljenje, jer ovo je slobodna zemlja, ovo je demokratija.

Kako jedan moj prijatelj, koji nažalost više ne deli ovozemaljsku sudbinu sa nama, jednom reče; demokratija je kad svako može jebat’ i jeban biti.

Nije li ovo nadasve divan primer njegove definicije?

Ako živiš u državi u kojoj se strukture vlasti srame antifašizma kao civilizacijske tekovine, moraš biti zabrinut.

Ako živiš u državi koja sotonozira najvećeg antifašistu svog naroda, i jednog od napozitivnijih i najkarizmatičnijih ljudi 20 stoljeća Josipa Broza Tita, moraš biti zabrinut.
Kad malo pažljivije pogledaš po ovoj državi, ruše se i oštećuju antifašistički spomenici jedan za drugim. Na drugim lokacijama grade se spomenici koji nose ime fašističkih zločinaca, ulice i trgovi nose imena ljudi koji su opljačkali i uništili ovu zemlju.

Piše: Mario Vujević

Da, moraš biti zabrinut. Fašisti u Hrvatskoj velikim dijelom nose krinku domoljublja, kukavički skriveni iza nacionalističkih floskula i neuspjele revizije povjesti. Drugi svjetski rat je završio, fašizam je poražen, ponižen i pregažen. Ljubitelji NDH-a sa mozgom kolibrića ne mogu se pomiriti sa tim. Nekad se dogodi da povjest izbaci mulj u ovom narodu, koji jednostavno rijeka slobode opere sa naših ulica. U Hrvatskoj esencijalni fašizam pripada marginalnim likovima koji su greška majke prirode, i oni će izumrijeti.
Puno je opasniji klerofašizam koji je raširio pipke po cijeloj zemlji.
Katolička crkva je u suradnji sa fašistima pokušala rehabilitirati NDH, Pavelićevog vikara Stepinca, i ostalu bulumentu mračnih likova. Nisu uspjeli. I biskup V.K. kao najveći homofob pokušava ustaštvo oživiti i rehabilitirati, bez uspjeha. Narod zločince ne zaboravlja i ne oprašta im.Pogotovo ne opraštamo genocid u koncentracionom logoru “Jasenovac”.

Kako živjeti antifašizam u ovoj zemlji?

Kada 1. maja sa karanfilom u dzepiću pokažeš poštovanje radnicima i onima koji su privatizacijskom pljačkom izbačeni iz svojih narodnih tvornica na ulicu od strane rvata domoljuba , tako živiš antifašizam. Radnici su obespravljena i umiruća kategorija i sve više imaju status modernih robova.

Kad štuješ sve antifašističke praznike i poštuješ kosti partizana po bosanskim i crnogorskim planinama, koji su ugradili živote u zid slobode, tako živiš antifašizam.

Kad poštuješ svoju jugoslavensku braću bez obzira na vjeru i naciju, tako živiš antifašizam. Kad gradiš mostove mira među ljudima, a rušiš mostove zla među ljudima, tako živiš antifašizam.

Kad širiš istinu na društvenim mrežama o šovinizmu i fašizmu svojoj zemlji, i nemaš strah kad ti prijete kukavice sa lažnih profila, tako živiš fašizam. Kad pročitam knjigu Vladimira Inđe Markovića NEPOKORENA MLADOST, o mučenju i ubijanju splitskih ilegalaca, tako živim antifašizam.

Kad se borim za seksualna i građanska prava ljudi, kad se borim za jednakost i ravnopravnost svakog čovjeka, tako živim antifašizam.

Kad ne vidim razliku između Janeza, Ramiza, Duje i Staniše, onda živim antifašizam. Kad sa majicom na kojoj je lik Che Guevare prođem pokraj “proustaškog” kafića, onda živim antifašizam.

Ideali slobode i mira nemaju cijenu. Ja živim i dišem antifašizam style. Antifašizam nema alternativu.

Ovo je moj antifašistički vodič.

Da nije bilo hrabrog i mogli bismo reći neuobičajenog istupa sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček na ovogodišnjem obilježavanju Dana antifašističke borbe, značilo bi o toj zgodi svake godine pisati isto, jer je svake godine jednako i svake godine isto; 22.06 službeno se obilježava Dan antifašističke borbe kod spomen-obilježja u šumi Brezovica, a istodobno fašisti i klero-fašisti uz isticanje ustaških obilježja, lažući i mažući proglašavaju antifašizam zločinom, „slave“ kod jame Jazovka.
I onda te, koji iz dna duše mrze antifašističke borce, prokazujući ih kao one koji su se borili protiv Hrvatske, i koji ističu ustaše kao borce za Hrvatsku, samo budale mogu imenovati antifašistima i stavljati ih uz bok antifašističkim borcima.

Opet je Dan antifašističke borbe obilježen na dva mjesta, svečano u organizaciji SABA i Lige antifašista na jedinom pravom mjestu, u šumi Brezovica, na mjestu na kojem je i osnovan Sisački partizanski odred, prva organizirana jedinica otpora okupatoru, njegovim slugama i nacifašizmu na tlu okupirane Kraljevine Jugoslavije, a drugi pod pokroviteljstvom predsjednice Republike, u organizaciji hrvatskih fašista i klerofašista, kod jame Jazovka kod Sošica na Žumberku.

Istini za volju „komemoracije“ kod jame Jazovka održavale su se do 2015. bez ikakvih pokroviteljstava od strane službenih hrvatskih vlasti, a onda je te godine predsjednica Republike „uvela modu“ državnog pokroviteljstva, odnosno zabijanja čavala u lijes hrvatskog antifašizma. U tu svrhu bilo je i uklanjanje Titove biste iz prostora Predsjedničkih dvora.

Ni na jednom od dva skupa nisu viđeni najviši dužnosnici aktualnih hrvatskih vlasti, ali za njih, znajući tko su i kakvi su, sa sigurnošću možemo reći da su njihova srca bila kod jame Jazovka, a ne u šumi Brezovica.

Zato su i na jednom i na drugom skupu bili izaslanici najviših hrvatskih dužnosnika, predsjednice Republike, predsjednika Vlade i predsjednika Hrvatskog sabora, s time što bi i najdobronamjerniji teško mogli objasniti i sam skup kod jame Jazovka i još na Dan antifašističke borbe, službeni državni praznik RH, a pogotovo izaslanike najviših hrvatskih dužnosnika.

Dva skupa koji po svojem sadržaju naprosto isključuju jedan drugi, ali koji već i kroz upućivanje izaslanika najviših državnih dužnosnika u šumu Brezovica i kod jame Jazovka pokazuju svu shizofrenost i sve licemjerje najviših hrvatskih dužnosnika koji su istodobno antifašisti u šumi Brezovica, a dični ustaše kod jame Jazovka.

Ipak na mjestu antifašističkog okupljanja u šumi Brezovica, kako sam već naveo, dogodio se jedan presedan, govoreći na skupu gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček, progovorila je o očitom, a to je upravo licemjerje pripadnika hrvatskih vlasti kad je antifašizam u pitanju, apostrofirajući zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji se s jedne strane izjašnjava antifašistom, a s druge dijeli priznanja promotorima ustaštva i negatorima holokausta, poput Jakova Sedlara.

U svojem nadahnutom i emocijama nabijenom izlaganju Kristina Ikić Baniček rekla je između ostalog i ovo:
„Svi ovdje koji smo se okupili ponosimo se našom slavnom antifašističkom tradicijom, tradicijom na kojoj je naposljetku utemeljena i samostalna i suverena Republika Hrvatska. Do nedavno javno deklarirati da si antifašist bilo je deplasirano, to se gotovo podrazumijevalo. Tako smo bili odgajani i nikome normalnom ne bi nikada na pamet palo reći za sebe bilo što drugo osim da je antifašist, pa to nismo niti govorili. A trebali smo!

Treba to govoriti u školi, treba to govoriti na javnome mjestu, treba se time naglas ponositi jer, dok mi nismo pazili, iz najmračnijeg mraka izdigle su se spodobe koje ne misle tako.

Dapače, među nama su se pojavili neki koji s ponosom zatiru slavnu i svijetlu tradiciju antifašizma svojim revizionističkim relativiziranjem ustaških zločina i krivotvorenjem činjenica pokušavaju baciti ljagu na hrvatski antifašistički pokret, pokret predvođen od strane Josipa Broza Tita.
Relativiziranje ustaških zločina je otišlo tako daleko da neki samoproklamirani antifašisti nagrađuju glavnog falsifikatora i krivotvoritelja ustaške sramote i daju mu nagradu Grada, kao da to njegovo falsificiranje povijesti podržavaju i svi stanovnici glavnoga Grada. Što je najgore, onda ti isti koji nagrađuju glavnog revizionistu povijesti i negatora ustaških zločina licemjerno dolaze među nas položiti vijenac na spomenik hrabrim mladićima i djevojkama čiju žrtvu neki danas žele izbrisati iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda.
Ne može se biti antifašist prema potrebi. Ili si antifašist ili si fašist. Ili promičeš antifašizam u svojem životu ili promičeš fašističke ideje i vrijednosti. Sredina ne postoji, nema srednjeg puta kojim bi išli oportunisti, koji se ne žele zamjerati niti jednima ni drugima. Tko se nije spreman oduprijeti današnjim filofašistima negira ne samo hrvatski Ustav već temeljne civilizacijske vrijednosti.
Ne, nije u redu nositi ustaška obilježja, ne nije u redu doprinos partizana oslobođenju Europe od fašizma dovoditi u pitanje zbog ustaša koji su stradali kao žrtve poraća.
Antifašisti su nas zadužili i obilježavanje njihovog dana jednom godišnje na najvišem državnom nivou je minimum koji im dugujemo.
Smrt fašizmu, sloboda narodu!“

Dakle, gradonačelnica Siska je implicitno prozvala i za ideološku raspolućenost hrvatskog nacionalnog korpusa prouzročenim sklonošću vlasti fašizmu odnosno njegovoj hrvatskoj inačici ustaštvu, čitavu hrvatsku izvršnu vlast, a eksplicitno gradonačelnika glavnog Grada.

Samo sve te negativne pojave i trendovi u društvu imaju svoje ishodište, a ono se i u ovom slučaju nalazi u malignoj osobnosti dr. Franje Tuđmana, čovjeka fasciniranog španjolskim caudillom, generalissimusom F. Francom, koji je već polovicom šezdesetih godina prošlog stoljeća počeo obilaziti hrvatsko iseljeništvo, a zapravo posjećivati ustaške punktove diljem svijeta, pa i sastajati se s nekim od najviđenijih ustaških glavešina, koji su uspjeli izbjeći pravdi i skrasiti se u zemljama s kojima Jugoslavija nije imala diplomatske odnose ili zemljama koje nisu izručivale nikoga pa ni dokazane ratne zločince.

Tako se kasnijeg hrvatskog predsjednika posebno dojmio sastanak s Vjekoslavom Maksom Luburićem u Španjolskoj, posebno radi Tuđmanu vrlo privlačne Luburićeve ideje Pomirbe sinova ustaša i partizana koja je kao trebala ojačati jedinstvo u hrvatskom nacionalnom korpusu u njegovom otporu velikosrpskim presizanjima.

Ne, Luburić se nije imao namjeru ispričati ni hrvatskom narodu ni svijetu za sva zla ustaškog režima, niti je imao namjeru priznati antifašističkim borcima pobjedu u ratu, njegova namjera je bila iskoristiti hrvatske komuniste da izvedu ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu, dajući mu legitimitet kroz proces pomirbe. No tu je još Jugoslavija, koja je i kao ideja i kao ostvarenje potpuno inkompatibilna s ustaštvom, tako da je proces pomirbe nužno sadržavao potrebu rušenja Jugoslavije svim sredstvima.

Dakle pomirba, kako ju je Luburić zamislio je išla za tim da „sinovi partizana“ naprosto pristanu na partnerski odnos sa „sinovima ustaša“, kao da ničeg nije bilo, ni nepremostivih ideoloških razlika, ni monstruoznih ustaških zločina, pa ni krvavog bratoubilačkog rata.
Franjo Tuđman u tome nije vidio ništa sporno, on je odmah po preuzimanju vlasti naprosto krenuo u realizaciju obaveza prihvaćenih u ustaškom punktu u Norvalu, pa i provedbu ideje pomirbe.
Situacija u RH danas, kojoj svjedočimo, a koja se potvrđuje pa i kroz riječi sisačke gradonačelnice, da je Tuđman preuzete obaveze uglavnom izvršio; srušio je Jugoslaviju, izveo ustaštvo na javnu i političku scenu, istjerao Srbe iz Hrvatske i ugradio tzv. NDH u preambulu Ustava RH. Ma koliko to neafirmativno izgledalo, ali NDH je ugrađena u preambulu Ustava RH („– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), …“).
Bilo bi to kao da su Francuzi u ustav Pete republike ugradili Višijevsku Francusku.
Nonsens je i spominjanje Banovine Hrvatske kao nekakve državne samobitnosti, jer ta administrativna jedinica u unitarno uređenoj državi nije imala nijedan osnovni atribut državnosti, osim možda jasno omeđenog teritorija.
Jedino što mu nije uspjelo bilo je „miksanje kostiju“ odnosno izgradnja spomen-kosturnice, svojevrsnog hrvatskog El Valle de los Caidos na području nekadašnjeg ustaškog logora smrti Jasenovac, gdje bi bili sahranjeni posmrtni ostaci svih poginulih hrvatskih državljana u 2. Svjetskom ratu, neovisno o tome kojoj od strana u sukobu pripadali.

U provođenju ideje pomirbe i sam Tuđman je bio raspolućen pa je imao dvije istine, jednu javnu za one “svoje“ kako je zvao antifašiste, pred kojima se busao u svoja antifašistička prsa, a drugu za članove društva „Hrvatski domobran“, koje je uvjeravao kako je svjestan da je „u 2. Svjetskom ratu bio na krivoj strani“.

Imajući sve ovo u vidu jasniji je i kasniji odnos hrvatskih izvršnih vlasti prema antifašizmu, jer se u najvećem broju slučajeva radi o kadrovima izašlim ispod Tuđmanovih skuta ili onima ispilavljenim iz Tuđmanovog inkubatora.

I na kraju ne mogu izostaviti i ne spomenuti i treće okupljanje povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe, održano u organizaciji Antifašistička lige RH i još nekih NVO pod imenom „Trg je naš“ na Trgu maršala Tita, gdje su zagrebački antifašisti rekli jasno NE pokretačima inicijative za promjenom imena Trga.

Bravar je bio počasni član svih jugoslavenskih akademija znanosti i umjetnosti, počasni doktor ljubljanskog, prištinskog, beogradskog i zagrebačkog sveučilišta, sveučilišta u Alžiru, Addis Abebi, Bandungu, Halifaxu u Kanadi, Rangoonu, Santiagu, Ulan Batoru i Varšavi.

On je bio i prvi jugoslavenski doktor vojnih nauka. Dobivao je i međunarodna priznanja i odlikovanja. 1972 mu je dodjeljen sovjetski Orden Lenjina, heroj SR Rumunjske i dobitnik Nehruove nagrade za mir 1971.i sl.

Preporučujem Kolindi, Plenoviću, Glasnoviću, Markički i svim ostalim tupsonima da povećaju vojni budžet tako da mogu lansirati nekakav nuklearni projektil u svemir pa da unište onaj i asteroid kojeg je otkrio Milorad B. Protić 29. studenog 1937. u Beogradu. Asteroid je imenovan po pokojnom predsjedniku SFRJ Josipu Brozu Titu.

Osim toga, treba uputiti diplomatsku notu susjednoj Italiji i zaprijetiti joj ratom jer su tamo ugledne ulice mnogih gradova imenovane po Josipu Brozu Titu.(Quattro Castella: via Maresciallo Tito Reggio Emilia: via Josip Broz Tito, Campegine: via Josip Broz, Cornaredo: via Maresciallo Tito, Nuoro: via Tito, Palma di Montechiaro: via Tito Parma: via Josip Broz Tito).

Po Titu se nazivaju ulice i trgovi u Egiptu, Rusiji, Meksiku, Cipru,Tunisu, Brazilu, Etiopiji, Angoli, Gani, Indiji…I njima trebaju objaviti rat! Bivše socijalističke države ne želim niti navoditi jer bi mogli zaista pored ovih budaletina nadrljati ako odjednom svima objave rat!

Osim što su se u mnogim državama tiskale poštanske marke, u Gvineji je izdana novčanica sa njegovim likom povodom Titovog posjeta Gvineji 1961 jer je podržavao i podupirao antikolonijalistički pokret tog napaćenog naroda. Također, i povodom njegove smrti 1980 izdana je nova novčanica na kojoj je bila slika Kuće cvijeća. Gvineja se tek 1958 izborila za neovisnost od kolonijalnih vlasti pod vodstvom marksista. Josip Broz Tito je od samog početka cijenio borbu Afrikanaca protiv kolonijalizma i imperijalizma. Tito se nije osjećao superiornije niti jednom narodu, niti jednoj rasi i zato su ga cijenili mnogi narodi.

Tito je primio ukupno 119 nagrada i odličja od 60 zemalja širom svijeta. Na njegovom pogrebu bilo 127 državnika i na nekoliko kontinenata postoje njegovi brojni spomenici. Mogla bi napisati na svima, ali nisam našla da li postoji u Australiji i Antarktiku.

O Titovom životu napisane su mnogobrojne knjige, feljtoni, studije, snimljene brojne emisije i filmovi. Cijenile su ga ljudine koje su se zalagale za mir i ravnopravnost u Svijetu pa su tako Yoko Ono i John Lennon 1969.godine na dan svog vjenčanja poslali dva žira da zasadi „zaslužene hrastove mira“ koji su danas izrasla stabla u tadašnjoj rezidenciji u Beogradu.

A sada ovo: Uguglajte ime Franje Tuđmana zajedno sa pojmovima, ulica, trg, priznanja, novčanica i sl. na nekom od svjetskih jezika i uvijeriti ćete se sami da narodi ove planete nisu odali nikakva priznanja, niti su nazivali ulice po čangrizavom i ratnohukačkom Franji Tuđmanu jer ljudi ne vole mržnju koja je “krasila” tu umišljenu veličinu.

E sada će ovaj priučen umišljen ustaški nakot i njihove pripuze konvertiti koji su se domogli fotelja samo zato što ljudi ne izlaze na izbore jer zaista i nisu imali za koga glasati, zahtjevati brisanje njegovog imena iz javnog prostora Hrvatske.

E pa neće ići to sam’ tak’… TRG JE NAŠ!!!

Za sve „nevjerovane Tome“ nastupio je trenutak „stavljanja prsta u rane“, pa će valjda sad i oni najtvrdokorniji shvatiti riječi sisačke gradonačelnice, Kristine Ikić Baniček, izgovorene povodom obilježavanja Dana antifašističke borbe 22. 06. 2017. na račun licemjerstva paradnih, privremenih i povremenih antifašista, eksponirajući pritom kao najvećeg među njima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Taj trenutak „stavljanja prsta u rane“ je najava Milana Bandića da će SGZ-a na prvoj sjednici u novom sazivu predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu preimenuje u Trg Republike Hrvatske. Ne, ne radi on to iz nekakvih svojih uvjerenja već isključivo radi „kupovine ruku“ zastupnika u SGZ. Sugerirana nova imena poput npr. Kazališni trg, ne prihvaća, već se odlučuje za najjače, Trg Republike Hrvatske, računajući u svojoj „domoljubnoj“ glavi kako nitko od potencijalnih oponenata neće ići maršala Tita pretpostaviti Republici Hrvatskoj, pa će „šaptom TMT pasti“.
No, hoće li?

Pitam se, zar je moguće da mnogi tek poslije najnovijih nasrtaja na Zagreb, jer se od Tuđmanovog dolaska na vlast Zagreb i HDZ, s Tuđmanom ili bez njega, ne vole javno, jednako kao što se Grad nije volio s ustaškim režimom, onih koji dolaze iz redova povampirenog ustaštva predvođenog uglavnom kadrovima iz „tamnog vilajeta“ gdje se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom, vide kojim žarom se sve to vrijeme Zagreb ponižava, pokušava ga se kažnjavati radi toga jer je pristao uz antifašizam i postao i ostao nepokoreni grad.
O da, platio je Grad ogromnu cijenu, jer je u redovima antifašističkih boraca u borbi za svijet bez fašizma poginuo svaki deseti Zagrepčanin.

Zagrebu se njegov doprinos u borbi protiv fašizma i vrednovao i priznavao, okitio se naslovom grada-heroja, imao je svoj Trg republike, svoju Ulicu 8. maja 1945, jer je tog dana Zagreb oslobođen, a taj 08. 05. proglašen je Danom grada Zagreba, koji se punih 45 godina slavio uz brojne svečanosti.

A onda su se po dolasku Tuđmana na vlast Zagrebu počeli oduzimati svi ti njegovi atributi, prvo sve ono što ga je obilježavalo antifašističkim, pa je tako ostao i bez Trga republike, bez Ulice 8. maja 1945., bez Dana Grada, bez Trga žrtava fašizma (kasnije je nakon brojnih prosvjeda ime trga vraćeno), bez imena ulica, ali i spomen obilježja koja su bila vezana uz obilježavanje antifašističke borbe. Posebno valja spomenuti devastaciju spomenika Zagrepčanima palim u ratu za oslobođenje, radom kipara Koste Angeli Radovanija, u Dotršćini, kao najzorniji obračun s antifašizmom.
Zagrebu se nije priznavalo niti pravo da si izabere gradonačelnika, bez obzira na izborne rezultate, a onda je ponižavanje na trenutak zaustavljeno i to zapravo minornim povodom, pokušajem vladajućih da ugase Radio 101, radio koji se drznuo kritički govoriti o vrsti i karakteru Tuđmanove vlasti, ali i svoj malignosti Tuđmanove osobe.

Da, na taj 21. 11. 1996. pozivu HHO-a na prosvjed na glavnom gradskom trgu odazvalo se preko 100.000 građana spremnih da kažu svoje NE! i Tuđmanu i njegovoj samovolji.
Znam ja da je bilo i puno drugih povoda kad je trebalo tom opasnom luđaku reći ne, ali nije bilo moguće okupiti „kritičnu masu“ istomišljenika.

No istinsko, dotad neviđeno ponižavanje Zagreba, u međuvremenu preimenovanog u „glavni grad svih Hrvata“, počinje Račanovim inauguriranjem Milana Bandića na položaj gradonačelnika grada Zagreba, koji radi porijekla tog najvećeg „delavca istočno od Greenwicha“ uz već spomenuti naslov „glavni grad svih Hrvata“ baštini i naslov „Široki brijeg na Savi“.

Za Bandićev uzlet „kao rođenog gradonačelnika Zagreba“, pa otkud bi takav i mogao doći nego iz Pogane Vlake, najzaslužnija su dva SDP-ova dična muža, bivši predsjednici OK SKH Pešćenica i Trnje, Ivan Šikić i Marko Melčić, koji su „iz mrtvih“ podigli jednake komuniste kakvi su uz Račana i sami bili, Milana Bandića i njegovog intimusa Slobodana Ljubičića, koje je Račan odmah „prigrlio“ jer su mu baš takvi za Zagreb trebali.

I uspjeli su od oduvijek srednje-evropskog grada napraviti bosansku palanku, bez identiteta, jer danas i upola manji austrijski Graz djeluje kao velegrad u usporedbi sa Zagrebom.

Ali zašto bi Račan zaostao u Zagrebu za remek-djelom koje je napravio realiziravši svoj cjeloživotni projekt dovođenjem Franje Tuđmana na čelo uređene i potencijalno prosperitetne države SRH, pomažući mu zdušno da od „druge Švicarske“, kako su joj tada tepali, napravi „muljevito dno Evrope“.

Račanov projekt zdušno je nastavio Zoran Milanović, kojemu su na nivou Grada sekundirali „naš Bero“ i „barba Žvane“ održavajući svojim glasanjima/neglasanjima Bandića na vlasti i nakon što je isključen iz SDP-a.

U međuvremenu je Bandić marno „delao“, ne po zakonu, nego po svom zavičajnom principu „ljudi smo, dogovorit ćemo se“, a to znači mešetarenjem, korumpiranjem, političkom trgovinom „ispod stola“ … u međuvremenu osnovao i svoju stranku i na gradskoj razini silno ojačao, tako da na izborima za gradonačelnika pobjeđuje, prvenstveno zato što je stvorio ogromnu vojsku svojih ovisnika i poslušnika, a sve gradske službe i Holding naprosto prenapučio kadrovima „izbosne“. U gradskoj Upravi ne postoji baš nitko tko mu se usudi proturječiti ili mu se suprotstaviti. Pokušala je to gđa Zrinka Paladino, ali je na smrt preplašena sama dala ostavku i otišla.

Ispipavao je on „bilo Grada“ kad god mu se pružila prilika da pljune i na grad i na grobove Zagrepčana palim u NOB-i, kao što je bila organizacija Thompsonovog koncerta „slave i ponosa“ na Trgu bana Jelačića 30. 05. 2008.
Isticanjem ustaških simbola i drugim fašističkim manifestacijama na nedopustivom koncertu, s nedopustivim izvođačem i s nedopustivom ikonografijom, Bandić i vodstvo zagrebačke HVIDR-e pljunuli su na grobove tisuća antifašista i žrtava ustaškog terora, te ponizili Zagreb i Zagrepčane kako ih nikad nitko u povijesti ponizio i uvrijedio nije.

Uslijedile su reakcije iz domaće javnosti ali i iz svijeta, pa se kabadahija iz Pogane Vlake primirio sve do momenta kad je, prema nekim svjedočenjima radi pritiska na organe gonjenja, Mirko Ljubičić „Šveps“ iz zagrebačke HVIDR-e 20. 10. 2014. organizirao ono čuveno braniteljsko „logorovanje“ u Savskoj ulici ispred broja 66, kojem je tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović požurio dati legitimitet.

Otada Milan Bandić ne miruje … „dela“ i uglavnom uspijeva. Istinabog tu i tamo mu podleti kao s izgradnjom crkve, a kasnije „uređenjem parka“ na Savici, premda ja osobno mislim da je i taj poraz samo privremen i da će opet pokušati.

Zanima me hoće li se ovim povodom oglasiti neko tijelo, neka stranka ili organizacija, znam da HHO, kao 1996. u slučaju Radija 101 to neće, pa pozvati Zagrepčane da masovno izađu na prosvjed i pruže otpor ustaštvu i ne dopuste promjenu imena trgu i spriječe daljnje fašističko i klerofašističko zagađivanje hrvatske javne i političke scene.

Kad će, ako ovim povodom neće!?

Evo i SDP-u prilike da makar i s ogromnim zakašnjenjem pokuša ispraviti bar dio onog zla kojemu je sam pridonio.

Za nekoliko dana, točnije 3.7. navršava se 105 godina od rođenja Jure Francetića, ustaškog krvnika i ratnog zločinca. Desničarska fašistička udruga HAZUD u subotu popodne diže spomen ploču Juri Francetiću na njegovoj rodnoj kući u Otočcu.

Piše: Mario Vujević

Tko je Jure Francetić?
Već u mladosti je pristupio ustaškom pokretu 1933, služio je Jugoslavensku kraljevsku vojsku u kojoj je stekao čin podnarednika, i to mu je jedina vojna naobrazba. Emigrirao je iz Hrvatske u Austriju i Italiju, aktivno sudjelujući u ustaškom pokretu. Proglašenjem NDH, Pavelić ga proglašava svojim povjerenikom za Bosnu. Postaje ustaški časnik, i prvi zapovjednik zloglasne ustaške postrojbe “Crna Legija”, koja je počinila stravične zločine u Hrvatskoj i Bosni.
Kad su muslimanski intelektualci u listopadu 1941. donijeli “Sarajevsku deklaraciju” u kojoj se ograđuju od ustaških zločina, Francetić je zaprijetio da će ubiti sve potpisnike te deklaracije. U selu Gornji Malovan pokraj Kupresa, po Francetićevoj naredbi “Crna Legija” mučki je ubila 70 srpskih civila. Ista ta postrojba napravila je pokolj u selu Urije kraj Prijedora. Stravični su zapisi o tom zločinu iz pera Vladimira Dedijera. Jure Francetić je naredio hapšenje 9 Ludbrežana, koji su poslani u Jasenovac i pogubljeni kao primjer drugima.
Bez ikakve milosti je ubijao i Hrvate, pogotovo antifašiste. Ipak najveći zločin o kojem se dugo šutilo je pokolj 6000 Srba iz istočne Bosne u proljeće 1942., u kanjonu rijeke Drine. Isto tako Francetićevi “crnci”(ustaše) učestvovali su u brojnim etničkim čišćenjima i istrebljenju Srba, Roma, Židova i Hrvatskih antifašista.
Francetić je ubijen prilikom pada ustaškog aviona pokraj Slunja. Partizani su ga zarobili i željeli zamjeniti za 100 jasenovačkih logoraša, ali presudili su mu seljaci vilama i sjekirama, osvetivši mu se za sve počinjene zločine.

Kad sam pročitao na internetu što piše na spomen ploči Jure Francetića, nisam mogao vjerovati svojim očima. Razumijem da ustaše koje kotrljaju fašizam hrvatskim ulicama i to ubrzano, žele rehabilitirati djecoubojicu, fašistu i jednom od najgorih zločinaca hrvatske povijesti. Ali napisati da je Jure Francetić antifašista, to je degenerični pokušaj revizije povijesti.
Kako fašista Francetić može istovremeno biti i antifašista?
Kako Pavelićev glavni dželat može biti antifašista.?
Kako nečovjek koji je provodio rasne zakone i borio se za istrebljenje čovječanstva, može biti antifašista?

Dovoditi u vezu Francetića i antifašizam, to je nespojivo. Oksimoron. Ne postoji ništa što može rehabilitirati Dražu Mihajlovića, Nikolu Kalabića, Antu Pavelića, Juru Francetića. To su fašisti i koljači, največi šljam i sramota svojih naroda.
Ipak, da pošaljem odgovor udrugi HAZUD:
1. USTAŠE SU FAŠISTI I MONSTRUMI.
2. USTAŠE SU PORAŽENI U RATU.
3.FAŠIZAM JE IDEOLOGIJA ZLA.
4.NEMA REVIZIJE POVIJESTI.
5.ANTIFAŠIZAM JE GLAVNI TEMELJ OVE DRŽAVE.

Trg maršala Tita politički bipolarni Milan Bandić uz pomoć ekstremne desnice želi preimenovati u Trg Republike Hrvatske. Obračun sa najvećim čovjekom u povijesti ovih naroda se nastavlja.
Živi članovi klerikalne desnice u Hrvata izgubili su sve bitke sa maršalom Titom.
Možeš li ubiti Che Guevaru? Ne možeš, on je vječna legenda.
Možeš li ubiti maršala Tita? Ne možeš, on je legenda koja živi u milionima ljudi širom svijeta.
Svi ti opskurni marginalni desničarski likovi neće ostaviti trag u vremenu. Oni su prolazna magla koju će se raspršiti.
Tito je zvijezda vodilja obespravljenim ljudima, Tito živi vječno.

Možete li zamisliti da neki njemački novinar od imena, u novinama od imena, onda kad njemačka kancelarka oštro i kritički progovori o nacističkoj prošlosti svoje zemlje prozivajući i osuđujući svaku pojavu ili svaki izgred neonacista, napiše da je ona svojim istupom teško uvrijedila nacističku Njemačku?
Naravno da ne možete zato što nacistička Njemačka ne postoji, promocija nacizma tamo, kao ni igdje drugdje, nije demokratsko pravo na drugačije mišljenje, a za negaciju holokausta se ide u zatvor.

Isto bih mogao napisati i da neki francuski visoki dužnosnik, predsjednik ili premijer, uvrijedi Višijevsku Francusku ili možda norveški uvrijedi Quislingovu Norvešku ili slovački premijer Tisovu Slovačku …
Nezamislivo, zar ne?

E ali u Hrvatskoj, ako ćemo vjerovati novinarki „Jutarnjeg lista“ Jeleni Lovrić, je to itekako moguće, ona se naime u svojoj kolumni „LINIJA ŽIVOTA“ pod naslovom:
„Protjerivanjem Tita podjele se ne brišu nego još više produbljuju, a Plenkovićev HDZ ponavlja tešku grešku koju je učinio i Milanović“ ne libi između ostalog napisati i ovo: „Baš kao što je bivši premijer bez valjanog razloga, vjerojatno iz manjka državničke ozbiljnosti i potpunog nerazumijevanja povijesnih rasjeda, još uvijek otvorenih posred nacionalnog korpusa, uvrijedio i ozlojedio blajburšku Hrvatsku …“ spočitavajući Milanoviću i ukidanje pokroviteljstva nad komemoracijama u Bleiburgu i drugdje.
Da se ne zajebavamo, ovo „blajburška Hrvatska“ je eufemizam koji Lovrićka rabi za „ustaška Hrvatska“ s time da se odmah mora postaviti pitanje kako to da u situaciji kad ne postoje ni nacistička Njemačka, ni Višijevska Francuska ni Quislingova Norveška, ni Tisova Slovačka, jednako kao ni Mussolinijeva Italija, postoji blajburška odnosno ustaška Hrvatska, zar ta Hrvatska, koja je bila sve prije nego država hrvatskog naroda, nije prestala postojati s bezuvjetnom kapitulacijom nacističke Njemačke, jednako kao što su prestale postojati sve druge kvislinške tvorevine i od nacista oktroirani režimi?

I još nešto, možda bih ja to nekako i mogao „progutati“ da ne dolazi iz pera Jelene Lovrić, svojedobne muze Ivice Račana i njegove socijaldemokracije osmišljene u glavi Zdravka Tomca ili možda baš to čini Jelenu Lovrić „pročitanom“?

Da je stala na gornjem, čovjek bi možda i mogao reći da joj se omaklo, ali ona je uz mnoge druge sporne stvari u tekstu napisala i sljedeće: „Partizanska borba prebacila je Hrvatsku na pobjedničku stranu, ali pravedan je rat za slobodu uprljan strašnim poratnim zločinima, zbog kojih cijela ljevica i danas nosi stigmu. Brozovom odlukom o napuštanju sovjetskog bloka bivša je država, Jugoslavija, pomaknuta prema Zapadu, ali kao komunistički autokrat u jednopartijskoj, nedemokratskoj državi Tito se brutalno i krvavo obračunavao s političkim protivnicima.“

Tko su to bili Titovi politički protivnici s kojima je on tako „brutalno obračunavao“, na koga to autorica misli?
Nadam se da ne misli na sve one zaostale džepove otpora i ustaške, četničke i balističke bande, od kojih je zadnja četnička likvidirana 1949., a zadnja ustaška („križarska“) tek 1953.
Nadam se da ne misli ni na pristalice Rezolucije IB internirane radi „preodgoja“ na otoku Goli.
Ali niti na ustaške i druge emigrante s kojima se radi njihovog terorističkog djelovanja režim obračunavao jednako kao i svaki drugi sustav vlasti pa i u najdemokratskijim državama svijeta.

Njegovi politički protivnici bili su dostupni mu Milan Grol, Vlado Dapčević, Milovan Đilas, Aleksandar Ranković … i nedostupni mu dr. Vladko Maček, nešto se ne sjećam brutalnog obračuna s njima.
Pa nije bilo brutalnog obračuna ni s protagonistima pobune seljaka u Cazinskoj krajini 1950.
Znam da će se odmah potegnuti jak argument u liku Andrije Hebranga, čija sudbina, odnosno smrt, nikad nije razjašnjena, samo oni koji nešto znaju, znaju da je Andrija Hebrang bio najžešći staljinist u vrhu KPJ. A onda opet nitko pa niti iz redova Titovih najžešćih osporavatelja nije nikad Tita dovodio u direktnu vezu s Hebrangovom smrću.

Koji su to onda „strašni poratni zločini i politički obračuni“ ili se možda nije smjelo kvislinge kažnjavati pa ni za holokaust i mnoge druge najmonstruoznije zločine za koje svijet zna?
Jel’ pritom bilo i kažnjavanja zločinaca izvan pravnog sustava, činova retalijacija i bezobzirne osvete? Naravno da je, ali ne više i ne drugačije nego su to radili pripadnici drugih pokreta otpora u Evropi, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA. S time da se, za razliku od potonjih, pripadnici JA ne mogu optužiti ni za pljačke ni za masovna silovanja.

Milana Grola sam spomenuo, on je bio glavni razlog zašto je u Jugoslaviji svako višestranačje zabranjeno, jer je Grol najavio da se njegova Demokratska stranka neće pridružiti NF-u i da će zatražiti reviziju odluka AVNOJ-a i poništenje zabrane povratku kralja u zemlju. Naravno da o tome nije moglo biti govora niti je Tito na to smio pristati.

Što se Mačeka i dobrog dijela vodstva HSS-a tiče, njega je „pokopao“ proglas upućen članstvu HSS-a kojim ga poziva na suradnju s ustaškim vlastima, što je za posljedici imalo da su se čitave jedinice Građanske i Seljačke zaštite priključile Ustaškoj vojnici.
Istini za volju i najveći broj Hrvata u redovima NOV i POJ bio je haesesovskih uvjerenja, samo nije se moglo zabraniti Demokratsku stranku u Srbiji, a dopusti rad HSS-u u Hrvatskoj.

Jelenu Lovrić ne smeta činjenica što ta njena „blajburška“, a zapravo „ustaška Hrvatska“ uopće ne bi smjela postojati u državi uspostavljenoj odlukama ZAVNOH-a, kojega se nije moglo zaobići pa se „ukotvio“ u preambuli Ustava RH.
Ako je pak u Hrvatskoj promocija ustaštva i samo ustaštvo, ta hrvatska inačica fašizma, legalno i ravnopravno sudjeluje u političkom životu zemlje, kao da antifašističke borbe i nije bilo i kao da fašizam u toj borbi nije oružano poražen, onda se time direktno pljuje na grobove svih onih preko pedeset milijuna ljudi koji su svoje živote u 2. Svjetskom ratu položili za svijet bez fašizma.

Ali aktualne HDZ-ovske vlasti u svojoj borbi „protiv svih totalitarizama“ nađoše baš boriti se protiv antifašizma, prethodno ga pripisavši komunistima i proglasivši ga zločinačkim, jer po njima ustaštvo i fašizam sudeći prema ponašanju vlasti i nisu izraz totalitarizma.
U tom HDZ-ovom pregalaštvu najpriležnije sudjeluju i „antifašisti“ poput Jelene Lovrić, ali i mnogih drugih, bez njih i njihove zdušne pomoći fašizma/ustaštva u Hrvatskoj bilo ne bi.

Kroz moje djetinjstvo i kroz mladost, pamtim moj grad kao mjesto suživota za ljude raznih vjera, nacija, različitog svjetonazora. U Splitu si tada mogao biti sve, i rocker i panker, mogao si biti šminker i huligan, mogao si biti jebivjetar i lijenčina, samo nisi smio biti fašista, četnik ili ustaša. Takve je troglodite moj grad oduvijek mrzio.

Piše: Crveni Splićanin

Većina stanovnika mog grada bili su potomci partizana, a Dalmacija je dala krvavi danak u borbi i pobjedi protiv fašizma. Svaki treći Dalmatinac dao je svoj život za našu slobodu. Slava im vječna!

U Hajduku su igrali veliki Vladimir Beara, Dragan Holcer, Dzevad Prekazi, Brane Oblak, Dušan Pešić, Zoran Simović, Zoran Jelikić, svi redom reprezentativci Jugoslavije. Nikad nisam razmišljao koje su nacionalnosti i koje vjere su ti igrači. Nikoga to tada nije interesiralo. Košarkaški klub “Jugoplastika” bio je trostruki prvak Evrope zaredom, oduvijek antifašistički klub. To je bio najbolji košarkaški klub 20 stoljeća. Rato Tvrdić, Damir Šolman, Petar Skansi, Mihajlo Manović, Peter Vilfan, veliki “čelični” Duško Ivanović, Zoran Savić, Zoran Sretenović. I da ne zaboravim, legendarni treneri Branko Radović i Božo Maljković. Nekima je poslije smetalo što ti igrači i treneri imaju “kriva” krvna zrnca.

Na žalost, u samostalnoj državi Hrvatskoj, ti klubovi su zamalo uništeni. Samo zahvaljući ogromnoj borbi navijača, “Hajduk” je spašen. Zagrebački centralizam u sportu, nesposobni politički podobni “rvatski” kadar u sportskim savezima, uništavao je splitski sport. Budimo realni, u sportskom smislu jugoslavenski sportski savezi su bili pravedni prema splitskim klubovima, hrvatski sportski savezi niti su voljeli splitski sport, niti su voljeli Splićane. Sve što su oni htjeli je krasti talentirane splitske sportaše, i za “siću” ih odvoditi u Zagreb. Split je oduvijek po pitanju sporta bio respektiran u Jugoslaviji, i omalovažavan u Hrvatskoj.

Kada su počele ratne devedesete, u Splitu i u okolicu grada naselili su se i neki ljudi puni mržnje i prezira prema svemu drugačijem. Odavno su dobili nadimak. Rvati. Počeo je progon srpskih civila koji su tu živjeli desetljećima. Počelo je nezakonito izbacivanje srba iz stanova, i nezakonito useljavanje podobnih “rvata” u tuđe nekretnine. U pola sata ljudi su sa dvije kesice bili izbačeni na ulicu. To im je sve što su uspjeli ponijeti sa sobom. Moj grad je prestao biti multietnička sredina. Rodio se klerofašizam koji je prerastao u ludilo. Split je preko noći vraćen 100 godina unazad. Rušeni su antifašistički spomenici, kukasti križevi i ustaški pozdravi osvanuli bi jutro na zidovima i kontejnerima. Nikad krivci za širenje fašizma nisu pronađeni. I danas kad kažeš ili napišeš istinu, prijete ti preko društvenih mreža sa lažnih profila, ili nazivaju na telefon i vrijeđaju. Smeta im i ime ove regije, Dalmacija. To ime je puno starije i od Hrvatske. Ovo će uvijek ostati Dalmacija.

Puno mojih prijatelja iz raznih dijelova Jugoslavije ima želju doći u Split. Pitaju me da li je sigurno? Šta da im kažem? Više puta su u Splitu stradala auta zagrebačkih ili riječkih tablica. Ruku na srce, stradaju i auta splitskih tablica u Zagrebu. Što kad normalni srpski turista u pekari kaže: “jedno kilo hleba”!. Da li će mu kruh dati? Hoće li ga gađati kruhom? Možda će prodavačica kao Betmen skočiti na njega? Kad bi srpski turista naletio na rvata i pitao ga : “gde je put za Omiš”? Rvat bi ga mirne duše uputio za Trogir, 40 kilometara dalje. Mi smo imali i pomoćnika ministra turizma koji je vrijeđao Kineske turiste. Kad je bio prvi splitski PRIDE 2011, samo zahvaljujući splitskoj policiji izbjegnut je napad i linč sudionika te manifestacije. Letjeli su razni predmeti u nevine ljude. Ove godine dogodio se pokušaj napada na režisera Olivera Frljića i glumce njegove kazališne predstave. Publika, većinom žene, bila je brutalno izvrijeđana. Opet je splitska policija spriječila tragediju.

Split je postao šovinistički i homofobni grad. Dok god šovinisti i fašisti ne budu bili iza rešetaka za svoje počinjene zločine, ovaj grad biti će opasan. I zato Srbi, pravac Grčka i Crna Gora. Tamo ne broje krvna zrnca, ne mrze susjedni narod i ne gledaju kako da vam naude. Tamo možete uživati bez straha i biti će vam zahvalni što trošite svoje pare. Ako baš želite Hrvatsku, pravac Istra. Tamo je raj na zemlji, dobra hrana, uljuđeni ljudi i antifašistički zrak.