Februarska revolucija

“Na današnji dan 8 marta 1917 – tj. u februaru mjesecu po Gregorijanskom kalendaru u Rusiji – krenule su žene iz radničke četvrti Putilovke, da protestiraju i zahtijevaju hljeb i smanjenje cijena. Na putu prema centru grada gomila je kolosalno narasla, a na zapovjed kozacima da pucaju na narod ovi – nečuveno, neviđeno – su odbili da to urade! Tako je počela Februarska revolucija – za koju je ipak proliveno nešto radničke krvi. I dogodilo se ono nezamislivo: cara su, kad je iz Mogiljeva, gdje se nalazio bio glavni štab ruskih armija, krenuo vlakom prema prijestolnici, željezničari odbili voziti, a potom ga uhapsili socijal-revolucionari, koji su odmah počeli stvarati Komitete vojničkih i radničkih deputata (delegata) i birati ih u Sovjet (savjet). Vojnici su odbijali slušati oficire, radnici su zahtijevali da i oni odlučuju o proizvodnji, vojnici – čitavi odredi – otkazivali su poslušnost i odbijali su da idu na front, a na bojišnici se događala još skandaloznija stvar: umjesto da se tuku odnosno ubijaju neprijatelja, vojnici iz rovova počeli su da se bratime s vojnicima u njima suprotstavljenim rovovima. Pogibije, krv, glad, blato i vlaga rovova, nakon tri godine rata – dosadili su svima.«Ovo je početak proleterske Revolucije« uzviknuo je Lenjin. Vojnici-seljaci željeli su kućama i neki su se tamo samoinicijativno zaputili. Po selima su planula imanja, palače i dvorci veleposjednika, i plemića, koji su mahom živjeli u gradovima, a koje je vlastitm znojem hranio seljački rad. Februarska revolucija započela je samoinicijativno i spontano.”
više…

Tisuće građana sudjelovalo je u Zagrebu na osmomartovskom noćnom maršu ZA prava žena.
Kolona se kretala od Trga žrtava fašizma do parka Zrinjevca. Slični marševi održani su i u nekoliko gradova u Hrvatskoj.

Mišljenje koje čini meso ovog teksta zasnovano je na mom kako posrednom, tako i neposrednom iskustvu prije svega hrvatske marksističke ljevice, premda sam imala određenih iskustava i sa srpskom ljevicom kao i sa ljevicom iz BIH. Ipak, na osnovu nekih iskustava sa regionalnom ljevicom izvan prostora Hrvatske, smatram da ću ovdje iznesenom kritikom obuhvatiti i dio te ljevice, premda ona nije njoj direktno upućena.

Piše: Sonja Krivokapić

Ljevica kao centar svog djelovanja

Nedavne inicijative pokrenute u svrhu definiranja ljevice samo su jedne u nizu aktivnosti koje ljevica proizvodi sebe radi. Tu je obično riječ o nastojanju da se termin „ljevica“ isprazni od onih ideologija koje posvećuju vrlo malo pažnje klasnom elementu ili je ne posvećuju uopće, i da se ta etiketa oduzme pripadnicima onih ideologija koje koketiraju uglavnom nekom s vrstom liberalizma ili lijevog liberalizma. Razni su motivi iza potrebe da se odrede granice između ljevice i svih ostalih ideologija. Neki traže istomišljenike traženja istomišljenika radi, drugi izvode stilske vježbe, treći zadovoljavaju potrebu za samopotvrdom, a četvrti to rade iz impulsa da djeluju pravično, smatrajući protestiranje protiv „stranih“ elemenata koje se u ljevicu nastoje uvući nekakvom moralnom dužnošću, i tako dalje. Svi su ovi motivi razumljivi – ljudski je željeti kontakt sa sebi sličnima, kao i htjeti pozitivnu povratnu informaciju od drugih, braniti nešto što nam je drago i blisko, i tako dalje. Ipak, svi ti motivi, što se ovog konteksta tiče, u konačnici se mogu svesti pod jedan zajednički nazivnik, a to je briga ljevice za sebe samu i za njeno očuvanje obranom od tuđih elemenata jer radnici, koji su često na usnama marksističke ljevice, od ovakvih debata nemaju baš nikakve koristi. Sasvim je irelevantno koje se sve ideologije mogu svesti pod naziv „ljevica“; važnije je jesu li argumenti koje određene grupe ili ljudi predstavljaju smisleni i točni ili nisu.

Ta orijentiranost na sebe određuje i druge aktivnosti kojima se ljevica bavi, ne samo lamentiranje o samoj sebi. Održavanje prosvjeda, šaranje parola po zidovima, održavanje tribina, korištenje raznih oblika samoreklamiranja i ostalo ne služe tome da se ljevica približi radnicima, nego da sebe učvrsti i proširi. Prosvjedi, na primjer, služe susretanju s istomišljenicima. Klasna pozicija prosvjednika je sasvim irelevantna – najvažnije je slažu li se sudionici sa sadržajem prosvjeda ili ne. Njima se ne može zaprijetiti postojećem načinu proizvodnje, zato jer bi za to bio potreban masovan broj ljudi koji u rukama imaju alat da ga zaustave, a to su radnici. Njime se ne može čak ni tražiti trenutno zadovoljenje radničkih prava; za to je potreban štrajk kojeg će voditi radnici. Međutim, ljevica ovo ignorira.

Glavni razlog zašto je to tako je mišljenje da je radnička klasa nesposobna da samu sebe organizira bez pomoći ljevice. Zato se ona i ne okreće radničkoj klasi, nego vodi rasprave sama sa sobom, organizira prosvjede i tribine i drugo, ne bi li radničkoj klasi sebe prikazala kao idealan primjer onoga što trebaju slijediti.  Neke ljevičarske grupe kontakt s radnicima zamjenjuju hvatanjem za razno razne progresivne pokrete da bi stekle popularnost i svojom vidljivošću privukle pažnju većine ljudi.

Druge grupe  pak kontaktiraju s radničkom klasom kroz štrajkove i sindikalne povjerenike. Međutim, nije poanta naprosto ostvarivati kontakt s radničkom klasom; bitno je i na koji se način to radi. Ako je stvaranje radničkog pokreta motiv koji stoji iza tog kontakta, ljevica ga na taj način teško može ostvariti. Ona ga svojim ideološkim napucima eventualno može „podmazivati“, probati usmjeriti, i tako dalje, ali ga teško može inicirati, jer se radnici bune ili zbog vlastitih nepovoljnih materijalnih uvjeta, ili se solidariziraju s drugima u sličnom položaju, ili pak oboje. U nezrelijim fazama pokreta ili u fazama u kojima on ne postoji, radnici će češće svoje nezadovoljstvo izražavati zbog vlastitog lošeg materijalnog stanja i loših uvjeta rada, a što postaju međusobno povezaniji, to je vjerovatnije i da će se češće solidarizirati s drugima. Međutim, ljevica ovo zaboravlja i često djeluje kao nekakva vanjska sila, prilazeći radnicima s ciljem da ih uvjeri u svoja „napredna“ znanja s uvjerenjem da su ona najpotrebniji faktor koji će natjerati radnike da se ujedine i odluče na širu zajedničku akciju. Ali, što je radnički pokret mlađi, to ga više zanima to kako da plati račune i nahrani svoju djecu, a manje ga zanima komunizam.

Voluntarizam

Ovo gorenavedeno precjenjivanje vlastite uloge vezano je uz voluntaristički način razmišljanja. Voluntarizam je mišljenje da se voljom i akcijom koja iz nje proizlazi mogu nadići ekonomski, politički, ideološki i kulturološki uvjeti. Uz stav da je radnička klasa nesposobna da samu sebe organizira, voluntaristički način razmišljanja služi kao opravdanje napora ljevice da sama organizira radnički pokret u direktnom kontaktu s radnicima, ili da to pak učini kroz prosvjede i/ili parlamentarno djelovanje. Ipak, ne radi se o tome da je ljudska volja nemoćna da unese promjenu. Ona je to u stanju kada naiđe na kompleksan splet okolnosti u kojima određena vrsta ljudske volje i akcije sama postaje jedan od uvjeta. Da bi se to dogodilo, za to mora postojati plodan teren. Ponekad ono što želimo nailazi na povoljne uvjete da to ostvarimo, a ponekad ne. Bez toga, akcije koje ljevica poduzima često postaju same sebi svrhom.

Potpuno ili djelomično ignoriranje uvjeta i oslanjanje na faktor volje karakteristično je za razna mišljenja i djelovanja marksističke ljevice.  Analiza Brexita, koji je bio velika tema, kod nas se temeljila na tom voluntarističkom načinu razmišljanja, kao što se temeljila i kod marksističke ljevice drugdje u svijetu – Corbynu se dala podrška zato što je on lijevo orijentiran, a nije se uzimalo u obzir kakve bi njegova eventualna pobjeda imala koristi za radničku klasu. Taj stav je uživao punu podršku SWP-a i ostalih trockističkih britanskih partija i organizacija, koji je radničkoj klasi slao poruku da krize u ljevici nema i da desnica neće doći na vlast. Kako vidimo, dogodilo se upravo suprotno. Ni riječi nije bilo o tome šta će to donijeti radničkoj klasi – bitno je samo bilo podržavati partiju sa ljevičarskim predznakom.

Ako se i upušta u razmatranje povoljnih uvjeta, marksistička će ljevica samu sebe rijetko dovesti u pitanje u ovom kontekstu. Samo njihovo postojanje, a često i sadržaj njihovog djelovanja i mišljenja kao da pripada prostoru onkraj onog u kojem postoje povoljni i nepovoljni uvjeti. Kad se grupa već organizirala, onda ona mora ostati aktivna – to je negdje u suštini voluntarističkog načina razmišljanja u kontekstu svrhovitosti i sadržaja ljevičarske grupe.

Manipulacija i laganje

Upravo zato što često sebe stavlja ispred krda, ljevica ne osjeća uvijek potrebu da s radnicima bude iskrena, nego radi stvari na svoju ruku, prezentirajući svoje političke pozicije u obliku monologa. Tako, recimo, tvrdi da će stvari biti drugačije kad ona uđe u parlament, implicirajući to da je njena politička pozicija ono što ih od ostalih razlikuje, a to je nešto što je radnička klasa već sto puta čula. Slično je i sa podržavanjima nekih aktualnih političkih gibanja; ljevica će, na primjer, u svrhu samopropagande podržati neki pokret na kojeg ne može izvršiti utjecaj, kao što je bila Syriza, bez obzira na to što misli o tom i takvim pokretima; njeni će pripadnici možda međusobno komentirati da Syriza ne može uspjeti u svojim naporima da reformira EU, ali to će mišljenje zadržati za sebe, da bi na leđima Syrizine popularnosti lakše posijali vlastite političke ideje na domaćem tlu.  Ako se pak radi o pokretu na kojeg može izvršiti utjecaj, ljevica će ga podržati ne samo u svrhu rada na svojoj vidljivosti, nego i iz potrebe da pridobije nove članove za sebe. Tako će, na primjer, odlaziti na Zagreb Pride, smatrajući ga pritom buržujskom identitetsko – političkom manifestacijom inferiornom njihovim političkim stavovima, ali s obzirom na to da je Zagreb Pride ipak progresivniji politički događaj od prosvjeda ustaša kojima je cilj promijeniti naziv „Trg maršala Tita“ u „Kazališni trg“, na Prideu bi se moglo naći potencijalnih članova prije nego na toj ustaškoj manifestaciji. Isto vrijedi za sve takozvane progresivne pokrete s kojima se ne slaže; umjesto da verbalizira kritiku ako je doista misli, ona će te pokrete podržati jer smatra da je važnije biti vidljiv nego biti iskren.

Taj paket orijentiranosti na sebe, samoreklame, medijskih istupa i ostalog kao da je osmišljen u kancelariji nekog marketinškog tima čiji je zadatak prodati proizvod. Ljevica smatra da se on prodati treba i to je mišljenje dovoljno da se prodaja inicira; šta ljudi o tom proizvodu misle i bi li htjeli neki drugi manje je važno, a ako je pritom potrebno manipulirati i lagati da bi se to ostvarilo, onda će se manipulirati i lagati.

Što ako ipak ima neke koristi od ovakve ljevice?

Kada se u određenoj zemlji broj štrajkova počne povećavati, a ta zemlja ima grupe koje više ili manje ispred očiju medija zazivaju radnička prava, nije neispravno zapitati se služe li te grupe, koliko god autistične i nemoćne bile da izazovu temeljitiju društvenu promjenu, ipak nekoj pozitivnoj svrsi. Potiču li one ipak na neki način radnike da se pobune, teško je reći. Da se provede anketa među radnicima u nastojanju da se tako odgovor na ovo sazna, jedan bi broj vjerovatno negirao utjecaj tih organizacija, zbog želje da ih se ideološki ne identificira s tim grupama, drugi bi pak utjecaj priznali, a treći ga možda ne bi ni osvijestili. Iz usta samih radnika je, dakle, teško dobiti cjelovit odgovor. Ako bi se pak vidjelo da je nakon povećanja broja tih organizacija i njihovih medijskih istupa uslijedio veći broj radničkih pobuna, sama ta činjenica opet nije dovoljna da se utvrdi postojanje utjecaja tih grupa; u analizu bi trebalo uključiti i druge faktore da bi se dala šira i točnija slika, recimo ekonomske i materijalne. Ne treba zaboraviti da, iako su ljudi spremni trpjeti loše uvjete rada, ipak postoji točka u kojoj za mnoge radnike nema povratka – radi se uglavnom o onim radnicima koji nisu zaposleni na određeno i kojima su uvjeti na poslu onemogućili daljnju samoreprodukciju. Drugim riječima, ako je grupa radnika na rubu gladi zbog neisplate plaća, vrlo je vjerovatno da će se pobuniti na neki način. U tim trenucima nikakvo poštovanje šefova i nikakva vrsta distrakcije radi lakšeg podnošenja teškog života najvjerovatnije neće stajati na putu ka nekakvom obliku pobune. Ipak, nije nemoguće da se radnicima, čak i u trenucima kad ne planiraju realizirati neki oblik borbe, ipak utisnulo u svijest da neke grupe govore o radničkim pravima.

Međutim, ako te grupe radnicima i daju vjetar u leđa u trenucima pobune,  one su im tu u službi podrške, a ne ideološkog učitelja. Mali će broj radnika investirati vrijeme u prekapanje po člancima na portalima tih grupa u nastojanju da upozna i razumije politiku njihovih tekstova. To je zato što im taj aspekt nije potreban, ni za svakodnevni život, kao ni za izvanredne situacije kao što su štrajkovi. Ljudi uzimaju ono što im je potrebno, a od ljevice mogu uglavnom uzeti samo podršku; osjećaj da postoje neki ljudi koji ih ne podržavaju zato što su s njima u nekakvom bliskom odnosu, nego zato što suosjećaju s njihovim problemima na radnom mjestu. Ipak, ljevica može proučiti konkretne probleme radnika, predložiti neki pravni lijek ili sugerirati sindikat, ali to najčešće neće biti potrebno. Na primjeru nekoliko zadnjih štrajkova koji su se desili u Zagrebu vidimo da su se ljudi sasvim dobro snašli sami, bilo da su određeni problem samostalno riješili, bilo da su znali kome se obratiti za pomoć. Ali primjera se može naći i u drugim zemljama i u nekim drugim vremenima. Komunizam, međutim, svakako nije nešto što je radnicima trenutno potrebno, a najčešće im nije potrebna ni kritika kapitalizma kakvu artikulira ljevica. S obzirom na sadašnje uvjete, očekivati da će se radnici privući obećavanjem komunizma slično je garantiranju lagodnog zagrobnog života.

Prijedlog?

Ljevica je svjesna da ima svojih problema, iako češće upire prstom u druge a rjeđe u sebe. Neki njeni pripadnici predlažu a i nastoje da ostvare nekakvu vrstu ujedinjenja ljevice, ali to bi s obzirom na postojeće stanje na ljevici bilo kontraproduktivno. Praksa brige o gradnji organizacije, čuvanja ideološke čistoće, samoreklame, traženja financijske podrške, izbacivanja nepodobnih članova, fetišiziranja stavova, voluntarističkog djelovanja i razmišljanja te zadržavanja određenih informacija i stavova za sebe pokazuje da je ljevici draža igra sa samom sobom od prilagođavanja vlastitog djelovanja stvarnosti u kojoj se nalazi, a u kojoj se ljudi na ljevicu osvrću vrlo slabo. Umjesto da se u potpunosti podredi stvarnosti i u skladu s tim položajem odredi stavove koje će zauzimati i akcije koje će poduzimati, ljevica često kreira vlastiti svijet u kojem mjesto imaju oni koje ona odluči u njega pripustiti. Shodno tome, parametri pri odlučivanju o tome s kim će se ujediniti bili bi slaganje ili neslaganje, pri čemu nije toliko važno je li stav nekog neistomišljenika na ljevici točan, je li argument snažan i jesu li informacije kojima raspolaže relevantnije, brojnije i obuhvatnije, jer je pitanje slaganja i neslaganja superiornije od pitanja znanja i razumijevanja stvarnosti. Privlačnost marksizma ne bi trebala biti u njegovom ideologiziranju, nego u tome da ga se iskoristi kao alat za razumijevanje stvarnog života. Dokle god je ljevica samoj sebi u prvom planu, dotle će i njene aktivnosti biti obojane tom orijentiranošću na sebe. Ono što bi ljevica mogla i trebala je biti otvorena, znatiželjna, kritična i samokritična. S postojećim egocentrizmom, taštinom i nedostatkom zdrave doze intelektualne skromnosti pred stvarnošću, ljevica će samo nastaviti praviti krugove oko same sebe bez mnogo micanja s mrtve točke. Prije bilo kakvih drugih prijedloga koji se tiču određenih promjena unutar neke ljevičarske grupe, prvo bi se trezvena i temeljita kritika i samokritika ukorijenjena u nepristranom pristupu prikupljanju što obuhvatnijih, točnijih i relevantnijih informacija trebala usvojiti kao norma. Kad se to dogodi, onda se može razgovarati o svemu ostalom.

Volim povjerenstva i sva slična visokokalorična tijela sastavljena od eminentnih uglednika i povjerljivih nedodirnika s kojima imamo veliku čast i obvezu apsorbirati kisik i ostale plinove poput metana ili amonijaka.

Povjerenstva su mi toliko mljac da to graniči s fetišom.

Najrađe bih osnovao nekoliko stotina povjerenstava istovremeno a osobno bih volio voditi finale međupovjerenstvene lige u kojoj bi se natjecala raznorazna povjerenstva za ovo ili ono.

Pa bi primjerice imali ligu povjerenstava za suočavanja, ligu povjerenstava protiv suočavanja, ždrijeb koji bi nadgledalo povjerenstvo za ždrijebanje koje bi bilo precizno ustanovljeno od povjerenstva za ustanovljavanje povjerenstava za provjeravanje ždrijebanja povjerenstava.

I jednog povjerljivog povjerenika i povjerenstvo za provjeru i nadzor povjerenih mu povjerenstava.

I još jedno koje bi povjerljivo provjeravalo njihov rad i po potrebu vraćalo neuvjetne i neobvezujuće povjerljive odluke povjerenstva na prvostupanjska povjerenstva.

Ministarstvo vanjskih i europskih poslova potvrdilo je da je 27. veljače 2017. primilo notu veleposlanstva SAD-a u Zagrebu koja se tiče tužbe u predmetu „Lalich et al. v. Republic of Croatia“, a pokrenut je pred Okružnim sudom Sjevernog okruga Istočnog područja Illinoisa.

Navodi se da se radi o tužbi koja je sudu u Chicagu predana 31. svibnja 2016., a kojom se od RH traži 3,5 milijardi dolara odštete za naknadu štete koju su pretrpjeli hrvatski Srbi, Romi i Židovi tijekom Drugog svjetskog rata.

U zadnjih četvrt stoljeća obilno se ulagalo u ustaški revival od izvođenje ustaštva na hrvatsku javnu i političku scenu, provedene fašističke kontrarevolucije pod vodstvom Franje Tuđmana, koja je rezultirala izgonom gotovo 400.000 Srba, „hrvatske domovinske vojske“, kvislinga izjednačenih u pravima s antifašističkim borcima, preko naziva novčane jedinice, ruku podignutih na nacistički pozdrav, pozdrava „Za dom!“ s odzivom „Spremni!“, proglašavanja antifašizma zločinačkom ideologijom …
Mediji su prepuni promocije fašizma, kreature u crnom se postrojavaju, prijeteći se okupljaju i uz dernjavu ZDS marširaju Zagrebom pa i s plinskim bocama.
Gotovo bez odziva politike i represivnog aparata.

A onda se čudimo kad se javljaju neki koji sami iz tzv. NDH vuku teške ožiljke na duši ili njihovi potomci vide u današnjoj Hrvatskoj sve ono što do 1990., odnosno Tuđmanovog dolaska na vlast, nisu vidjeli i odlučuju se za te boli i izgubljenu imovinu tužiti RH, koja se kroz retoriku i postupke njenih političara tvorno pokušava prikazati svijetu kao pravna slijednica tzv. NDH, jer je sramota biti pravnom slijednicom Titove Jugoslavije, odnosno SRH. Jer da to nije sramota ne bi predsjednica lupetala o jugoslavenskom totalitarizmu, „jugo-komunističkom zločinačkom režimu“, ORJUNI i orjunašima, ne bi iz Predsjedničkih dvora izbacivala bistu simbola antifašističke borbe, maršala Tita, niti bi odlikovala Nikolu Štedula …

O da, pisao sam ja na mojem blogu o tom „kapitalu“, koji je počeo ulagati Franjo Tuđman, a nastavili njegovi apologeti:
„Uzdizanje zločinačke tvorevine i zločinačkog režima kakav je bio onaj u tzv. NDH, a sotoniziranje ratnih pobjednika, partizana, a posebno proglašavanje Tita monstruoznim zločincem, moralo je izazvati odjek.
A odjek je bilo i ono traženje odštete već obeštećenih Volksdeutschera, Austrijanaca i Nijemaca, kojima su se onda pridružili svojim zahtjevima i Talijani, koje njihova država, ne poštujući sporazume sa SFRJ, nije obeštetila.
Ali gledajući one gadove na blajburškom polju, one uniforme, one zastave i onu simboliku, nije teško zaključiti da će se pljuvanju ratnih pobjednika, onih koji su omogućili opstanak hrvatske države, pridružiti drugi ratni gubitnici, pogotovo oni iz Italije.
Najprije su iz tih orkestriranih, zapravo zahtjeva za revizijama međudržavnih sporazuma zaključenih između R Italije i SFRJ, bili isključeni predstavnici službenih talijanskih vlasti, a u zadnje vrijeme vidimo da su službene vlasti čak preuzele vodstvo u toj raboti. Sljedeće će biti zahtjev za povratkom “otetih” talijanskih teritorija, koje su im “krvožedne jugoslavenske komunističke vlasti” silom oduzele. Talijani bi čak mogli i u Hrvatskoj pronaći saveznike za ostvarenje tih svojih nastojanja među proustaškim hrvatskim smećem koje i jest glavni krivac što talijanska iredenta tako agresivno diže glavu.“ (10. 02. 2008.)

„I sad trebalo je investirati u boljitak domovine i svih njenih građana, pa je država prvo krenula s nematerijalnim investicijama raskrčmivši ugled odbacivanjem antifašizma i prihvaćanjem fašizma, odnosno njegove hrvatske inačice, ustaštva.
Ta „investicija“ je ubrzo počela rentirati „kamate“ kroz zahtjeve Volksdeutschera da im se isplate, već jedanput isplaćene naknade za oduzetu imovinu, a Talijani odnosno optanti nisu zaostajali, iz svijeta, pa i najbližeg susjedstva, počeli su dolaziti zahtjevi da se RH proglasi pravnom slijednicom tzv. NDH i od nje zatraži ne samo isprika već i isplata obeštećenja i ne samo Židovima, nego srodnicima svih koji su stradali u ustaškim logorima smrti.
Prisjetimo se samo riječi talijanskog predsjednika Napolitana i njegovih optužbi izrečenih pred nešto više od četiri godine na račun Hrvatske i Hrvata.
I pitanje je kako bi se stvari na tom planu dalje razvijale da nije bilo Mesićevog žestokog i dobro utemeljenog odgovora, jer je bilo očito da bi Italija najradije obezvrijedila Osimske sporazume.“ (17. 10. 2013.)

„Ovaj puta ćemo o političkom “kapitalu”, jer i tako možemo nazvati političko djelovanje u cilju “ulaganja u budućnost” kroz uspostavu države vladavine prava i izgradnju države blagostanja za sve.

“Kapital” koji je od uspostave višestranačja obilno “ulagan” i koji “rentira” visokim “prinosima” zove se ustaštvo, kulminaciju smo doživjeli kroz blokadu državnog vrha od “stožerlija” u Vukovaru u ponedjeljak 18. 11. 2013. i u utorak, 19. 11. 2013., navečer kad je po završetku nogometne utakmice protiv Islanda razdragani Josip Šimunić, koji je ustaštvo upio s majčinim mlijekom, ustaškim pozdravom “Za dom!” pozdravio jednako razdragano mnoštvo na tribinama, koje mu je gotovo unisono odgovorilo gromkim “Spremni!”.“ (24. 11. 2013.)

Reakcije iz svijeta na buđenje fašizma u Hrvatskoj nisu izostajale, ali hrvatske vlast su se, ako izuzmem već spomenutu svojedobnu oštru reakciju Stjepana Mesića na izjavu talijanskog predsjednika G. Napolitana, pravile kao da se to njih ne tiče.

No sada je uslijedila tužba grupe američkih državljana, pred američkim sudom, koji se proglasio nadležnim i optužbu prihvatio.

Hoće li MVEP u svojem očitovanju, koji će iznoseći navode iz preambule ustava RH, uspjeti obezvrijediti navode iz optužnice i pred američkim sudom dokazati da RH nije pravna slijednica tzv. NDH, već da je uspostavljena odlukama ZAVNOH 1943. kao plod antifašističke borbe hrvatskog naroda, ostaje da se vidi. Dodatnu „težinu“ dokazivanju antifašističkog karaktera RH predstavljat će bivši član „Ustaške uzdanice“ i svojedobni promotor ustaštva, ministar Davor Ivo Stier.

… na mjestu saveznog sekretara za NO umjesto generala Kadijevića imali nekoga poput generala Jaruzelskog?

Ne mireći se s onim u što su, uz svesrdnu pomoć Ivice Račana, Hrvatsku pretvorili Franjo Tuđman i njegova HDZ sljedba sastavljena uglavnom od tobožnjih disidenta, a zapravo recikliranog komunističkog otpada i proustaške emigrantske fukare, kojima se pridružilo sve ono čvrstorukaško i staljinističko iz redova bivšeg SKH, uz maksimalni angažman katoličkog klera, poticanog od pape Ivana Pavla II, a opoganili su i uništili sve što se opoganiti i uništiti moglo, uništili su i samu dušu hrvatskom narodu, čovjek ne može ne razmišljati o tome što bi bilo da se Tuđmanu nije dopustilo da makar samo primiriše vlasti.
Da, jer današnja Hrvatska je po svemu daleko gora država od SRH u SFRJ.
Kod kuće smo posvađani uzduž i poprijeko, a u svijetu nas niti tko uvažava, niti nas tko cijeni.

Svojom izjavom: „Da je Jugoslavija bila i sto puta gora nego što je bila, još uvijek bi bila sto puta bolja od ovoga što je iza nje nastalo.“, poznati BiH pisac Abdulah Sidran natjerao me na razmišljanje o prošlosti i to ono najgore vrste, špekulantske, što bi bilo da je bilo.

A osnova špekulacija su napisi poznatih i priznatih svjetskih stručnjaka društvenih, političkih i gospodarskih analitičara, poznavatelja strukturalnih promjena, o bivšoj zajedničkoj nam državi.
Ta mišljenja su iznenađujuće pozitivna i idu od izricanja pohvala njenom društveno-političkom uređenju koje će Ichak Kalderon Adizes proglasiti demokratskim socijalizmom, pa sve do ocjene Michaela Parentija da bi Jugoslavija, da se održala, danas bila najutjecajnija država u Evropi.

A što je bilo jedino moguće, odnosno kako se SFRJ uopće mogla očuvati kad su od četiri integrativna faktora dva prestala postojati (Tito i SKJ), a treći (bratstvo i jedinstvo) je trpio teške nasrtaje prvenstveno agresivnog velikosrpskog hegemonističkog nacionalizma i razornog hrvatskog separatističkog nacional-šovinizma, posebno podržavanog od katoličkog klera u Hrvatskoj poticanog od pape Ivana Pavla II i ekstremne emigracije, albanski iredentizam na Kosovu jest bio na djelu, potpomagan prvenstveno s hrvatske i slovenske strane u cilju slabljenja Srbije, ali on sasvim sigurno nije bio odlučujući, bez obzira koliko se prstom upiralo u njega?
Dakle od jugo-integrativnih faktora preostala je jedino JNA.

Tako da je po meni jedini način da se Jugoslaviju očuva bio da je Veljko Kadijević imao hrabrosti, pa da je onda kad je de facto JNA ostala bez svojeg vrhovnog komandanta, jer onakvo predsjedništvo SFRJ, a pogotovo ono krnje, to nije bilo, izvršio vojni udar, preuzeo vlast, proglasio izvanredno ili ratno stanje i „očistio“ društvo i državne strukture od svih onih, ne tako malobrojnih, koji su rat željeli, rat zazivali i zdušno radili na tome da do rata dođe, internirajući ih ili sudeći im i „propraćujući“ ih u zatvore.
Na tom putu mu nije trebala ničija vanjska pomoć ni podrška, a najmanje maršala Jazova, koji ni sam nije znao što bi u SSSR-u napravio.
Ona pomoć koja mu jest trebala, bila je pomoć svih onih u SFRJ koji su bili protiv rata i čvrsto opredijeljeni za mir.
Ako već i nije bilo volje da se SFRJ očuva, bio bi spriječen rat.

Pa ako zaista više nikako nismo mogli živjeti zajedno, nismo morali, mogli smo se razići kao ljudi, kako je to rekao Ante Marković. Samo da bismo se mogli rastati k’o ljudi, trebalo je izvršiti neophodne promjene u tekstu normativnog dijela ustava kojima bi se legaliziralo razdruživanje, odnosno izdvajanje iz federacije i donijeti set zakona kojima bi se definirala prava i obaveze i propisala procedura razdruživanja.
Za to je pak bilo potrebno postići bar minimum konsenzusa u Vijeću republika i pokrajina Skupštine Jugoslavije, što očito u uvjetima u kojima se SFRJ tada nalazila nije bilo moguće, ali u uvjetima ratnog ili izvanrednog stanja bilo bi itekako moguće.
A možda bi po prestanku izvanrednog stanja odlučili i da se ne razilazimo, jer bi oni koji su nas na mržnju i rat poticali bili u zatvorima ili bismo kao Jugoslavija postali članica EU.

Na špekuliranje oko mogućeg rješenja problema odnosno očuvanja mira u bivšoj državi vojnim udarom ili uvođenjem izvanrednog ili ratnog stanja ponukao me je poljski primjer iz 1981. godine.

Na um mi pada naime kako je, kad je KC svojim čekićanjem pod vodstvom Karola Wojtyle, kasnijeg pape Ivana Pavla II, tobožnjim zalaganjem za demokraciju kroz agresivno, rigidno i nepopustljivo djelovanje sindikata Solidarnošć, dovela krajem 1981. NR Poljsku na ivicu građanskog rata ili bar reokupacije od strane SSSR-a ili snaga VU po uzoru na ČSSR 1968. godine, general Wojciech Jaruzelski proglasio ratno stanje, a sindikatu Solidarnošć zabranio rad, izbivši tako KC moćni alat destrukcije i nereda iz ruku. Ratno stanje potrajalo je dvije godine za koje vrijeme se situacija u Poljskoj bitno smirila, tako da je 1988. sindikat Solidarnošć mogao biti legaliziran.
Pod vodstvom generala Jaruzelskog su poslije rušenja Berlinskog zida u Poljskoj provedeni slobodni izbori i izvršen mirni prijenos vlasti.
NR Poljska preimenovana je u R Poljska, na izborima je Solidarnošć osvojila vlast a njen lider Lech Walesa postao predsjednikom države.
KC u Poljskoj, poticana od pape Ivana Pavla II, nije se mirila s takvim stanjem stvari, već je krenula u osvetnički pohod protiv generala Jaruzelskog, pokrenuvši protiv njega sudski spor, optužujući ga za gušenje demokratskih procesa, koji je ubrzo obustavljen tobože radi generalovog narušenog zdravlja, a zapravo radi toga što vlasti nisu imale odgovor na pitanje što bi se u Poljskoj i s Poljskom dogodilo da general Jaruzelski nije hrabro i odrješito djelovao onda kad je to bilo najpotrebnije.

Napomena:
Današnji poljski europarlamentarac Janusz Korwin-Mikke, koji se „proslavio“ onom podcjenjivačkom izjavom o ženama i digao ruku na nacistički pozdrav potiče iz onih struktura Katoličke države Poljske, koje su krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća htjele na ulice poljskih gradova izvesti kaos i nasilje, što je general Jaruzelski uspješno spriječio svojom pravodobnom intervencijom. S takvim „demokratskim“ snagama bio je suočen general Jaruzelski 1981. godine.

Za vrijeme predizborne kampanje uoči izbora 1999. poduže sam u više navrata razgovarao s generalom Špegeljom, koji mi je dosta pričao o svojim odnosima s Tuđmanom, o tom kako je Tuđman o JNA iz koje je izašao pred trideset godina „znao“ više od Špegelja koji je iz nje izašao jučer. O tome kako je ne samo Tuđman te 1991. bio spreman za rat, nego su i svi u Jugoslaviji bili spremni za rat, osim JNA, koja je bila spremna za rat, ali ne za tu vrstu rata koju su joj nametali.
Rekao je kako Tuđman u suštini nije bio zainteresiran za smirivanje ili okončanje srpske pobune, koju mu je Špegelj predočio, jer mu ta opcija nije omogućavala provedbu etničkog čišćenja.

Pa što bi bilo da je general Kadijević posegnuo za rješenjem jugoslavenske krize na način kao je to učinio general Jaruzelski 10 godina ranije u Poljskoj?
1. rata ne bi bilo
2. razdruživanje bi bilo ne samo legitimno nego bi se moglo provesti i okviru zakona
3. u punopravno članstvo tada EZ ušli bismo vjerojatno kao Jugoslavija, a potom bi se iz nje izdvojili ili ne bi
4. bismo li bili najutjecajnija zemlja u Evropi kako to kaže Parenti ili ne bi, ali da bismo bili vrlo utjecajni, to da
5. bili bismo pošteđeni bezočne pljačke kroz privatizaciju a la Tuđmaniana kao i Škegronomike, koja nas je ostavila bez industrije
6. bili bismo daleko više sekularna država i država vladavine prava nego smo to danas
7. sasvim sigurno ne bismo bili u dužničkom ropstvu kao što smo danas
8. ustaštva na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni ili ne bi bilo ili bi ga bilo puno manje, a slijedom toga hrvatsko društvo ne bi bilo tako ideološki raspolućeno niti beznadno posvađeno

Vjerujem, zapravo siguran sam, da bi velika većina Hrvata i svih hrvatskih državljana znala živjeti u takvim okolnostima, bila Hrvatska samostalna ili i dalje formalno u okviru Jugoslavije pod kapom EU.
Dakle šteta što na mjestu saveznog sekretara za NO SFRJ te 1991. nismo imali nekoga poput generala Wojciecha Jaruzelskog.

Na sinoćnjoj izvanrednoj sjednici Disciplinske komisije Ministarstva kulture, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu kažnjeno je po hitnom postupku sa dvije predstave bez publike.

Kako se navodi u obrazloženju, na sinoćnjoj premijeri Labuđeg jezera dogodio se niz incidenata s kulminacijom na kraju. Stoga je Disciplinska komisija jednoglasno odredila kaznu, a ukoliko bi se u HNK u ovoj sezoni nešto slično ponovilo, spremni su, kako navode u priopćenju, i na mnogo drastičnije kazne.

“Zbog nepristojnih i neprimjerenih ovacija publike tijekom čitave predstave, a posebice zbog incidenata na svršetku predstave, Disciplinska komisija izriče kaznu od dvije predstave bez publike. Osiguranje predstave u HNK bilo je organizirano vrlo površno, što je bilo vidljivo na kraju prilikom utrčavanja publike na pozornicu”, navodi se u priopćenju.

Prema navodima policije, privedena je osoba K.G.K. (48) iz Dražica. Nakon kraćeg zadržavanja u policijskoj postaji, puštena je.

Izvor:Hina

Bilo je samo pitanje vremena kada će i Goranovo proljeće doći na red. Nije da ga i dosad nisu blatili, u ovih četvrt stoljeća takozvane samostalnosti i nimalo takozvanog revizionizma na udaru se više puta našla i velika pjesnička manifestacija i sam Ivan Goran Kovačić. No ti su napadi uglavnom pristizali sa najopskurnijih web-pećina Balkana, od strane stanovitih zapjenjenih nacionalističkih hohštaplera bez jačeg utjecaja na državnu vlast, ministarstvo ili društvo u cjelini. Sada međutim, taj napad stiže samog iz centra moći koji bi tu manifestaciju trebao štititi i podupirati, dakle, iz samog Ministarstva kulture Republike Hrvatske i stvari su postale znatno ozbiljnije. Prvo su do te mjere srezana sredstva, da je i samo održavanje manifestacije dovedeno u pitanje. Nije da je uz raniju potporu bilo bajno, ali koliko-toliko se moglo skrpati da se Goranovo proljeće nastavi redovno održavati, pa i s vremenom rasti. Potom je na reakciju predsjednika Odbora Ivice Prtenjače u Večernjem listu odgovorilo i samo ministarstvo u rijetko sramotnom priopćenju čak i za naše palanačke prilike i standarde.

Sljednica i predšasnik
Naime, dana 17. ožujka 2017. na web-stranici ministarstva objavljen je tekst pod naslovom Reagiranje Ministarstva kulture na članak “Lukovdol bez pjesnika na Svjetski dan poezije” u kojemu se iznosi cijeli niz sramotnih i proturječnih objašnjenja za rezanje potpore. Između ostalog stoji da je odobreni iznos “dobro uravnotežen u odnosu na druge manifestacije sličnog faktora utjecaja…” te da je “visina potpore određena na temelju ocjene opravdanosti prikazanih troškova, javne percepcije manifestacije i njezine relevantnosti na aktualnoj kulturnoj sceni.” Ministarstvo kulture stoga bi format Goranovog proljeća “redizajniralo” kako bi se “medijska prisutnost i kvaliteta manifestacije poboljšali, a faktor utjecaja na kulturnu percepciju povećao,” stoji u priopćenju, na kraju kojeg poentiraju “ali do sada Goranovo proljeće, nažalost, još uvijek nije uspjelo postići odjek u javnosti i kvalitetu manifestacije kakvu bi hrvatsko pjesništvo i ova vrhunska nagrada zaslužili.”
Ovoliko providnih laži i licemjerja na jednom mjestu, ako ćemo pravo, moglo se i očekivati od trenutne administracije Nine Obuljen Koržinek, koja je samo, kako se ono kaže, sljednica Zlatka Hasanbegovića na ministarskoj fotelji, možda manje glasna i kontroverzna, ali očito jednako agresivna provoditeljica njegove “kulturne” politike. Razmotrimo malo citirane i nepotpisane retke (a nepotpisanost sugerira kolektiv) ministarstva.

Koje su to manifestacije “sličnog faktora utjecaja” u Hrvatskoj? Pjesnički susreti u Drenovcima? Kvirinovi poetski susreti u Sisku? Croatia redviva na otoku Braču? Sve nabrojane, i neke druge, pjesničke manifestacije same su se svele na lokalnu razinu djelovanja i utjecaja te na lokalni folklor, tako da čak i kad dovode goste iz raznih dijelova Hrvatske i dodjeljuju im nekakve nagrade, ne ostavljaju gotovo nikakvog traga u medijima. O književnoj relevantnosti tih laureata također se može govoriti (samo su, čini mi se, Kvirinovi susreti zadržali nešto više kriterije u dodjeljivanju nagrada za životno djelo). Koji je utjecaj na hrvatsku kulturnu scenu laureata spomenutih i nespomenutih manifestacija “sličnog faktora utjecaja”? Može li ministrica kulture ili bilo tko u ministarstvu nabrojati barem dva laureata nekih od spomenutih pjesničkih događaja i njihovu ulogu na hrvatskoj kulturnoj sceni? Čisto sumnjamo, pa oni u svome priopćenju nisu znali imenovati niti ovogodišnje laureatkinje manifestacije čiju kvalitetu i utjecaj tako znalački kritiziraju. Ako ministrica nije čula za Dortu Jagić, govori li to nešto o njoj ili o Dorti? S druge strane, Goranovo proljeće s tradicijom dužom od pola stoljeća dio je europske platforme Versopolis, preko koje razmjenjuje goste s mnogim europskim festivalima i manifestacijama “sličnog faktora utjecaja”, tako da se u Hrvatskoj svake godine zatekne petnaestak ponajboljih europskih pjesnika i pjesnikinja, dok hrvatski autori širom Europe čitaju svoje stihove, prevodi ih se i objavljuje, te znatno ozbiljnije honorira negoli ovdje. Pritom je “medijska prisutnost” vidljiva onoliko koliko se od jedne kulturne manifestacije može očekivati, jer ne radi se o nogometnoj utakmici od nacionalnog značaja, padu tajkuna od nacionalnog značaja ili novoj frizuri stanovite manekenke od nacionalnog značaja. Ostaje također nejasno kako bi to Odbor Goranovog proljeća mogao poboljšati medijsku prisutnost manifestacije, u za kulturu tradicionalno, odnedavno i vrlo agresivno i jako selektivno, nesklonim medijima? Odakle obraza ministarstvu koje je upropastilo medije, a kulturne rubrike svelo na palanačko opanjkavanje sugerirati Goranovom proljeću slabu medijsku prisutnost? Gdje su ti mediji i te kulturne rubrike i čemu posvećuju zapravo pažnju, da bi krajem ožujka popratili Goranovo proljeće? Ministarstvo kulture, nehotice, u priopćenju si zabija kolosalni autogol, kritizirajući slabo snimanu instancu nakon što je samo razbilo sve zainteresirane kamere. Naprosto nevjerojatno kolika glupost obitava u tim redcima i među tim zidovima.
Što se tiče laureata, cijeli niz nositelja Goranovog vijenca trajno je obilježio hrvatsko pjesništvo i kulturu kroz svoj književni, novinarski i izdavački rad, a o tom famoznom “promicanju hrvatske kulture” da se i ne govori. Samo je ovogodišnja nositeljica Goranova vijenca, pjesnikinja kojoj ministarski kolektiv ne uspijeva saznati ni ime, primila više uglednih inozemnih nagrada, negoli domaćih – nagrada na kojima joj prethodna ministarstva kulture nisu imala potrebu čestitati, a očito ni ovo.

Redizajn povijesti
Kako bi dakle to redizajnirano Goranovo proljeće trebalo izgledati i kakav bi to odjek u javnosti postiglo? Teško je i zamisliti. Možda bi ga brižni ljudi u ministarstvu sveli na lokalnu pijanku hrvatskoga predznaka, dakle na pravu hrvatsku mjeru, na mjeru književne i kulturne palanke, polutanstva i poltronstva, kako bi to malograđanskom mentalitetu s ruba Europe najbolje pasalo? Tvrdnja zabrinutog ministarstva da želi pošto-poto Goranovo proljeće poboljšati, nekako je u suprotnosti sa rezanjem novčane potpore, tako drastičnim, da se ove godine ni do Lukovdola nije otišlo, a o honoriranju inozemnih gostiju i žiranata, te tiskanju kataloga i zbirki posljednjih mladih pjesnikinja Mateje Jurčević i Monike Herceg da se i ne govori. Taktika rezanja ionako jedva dostatnih sredstava, da bi se nešto poboljšalo providna je taktika daljnjeg stranačkog i ideološkog kadroviranja, kojom se očito sadašnji Odbor Goranovog proljeća pokušava obeshrabriti i praktički onemogućiti u radu, kako bi se na njihovo mjesto postavilo neke druge ljude. Koji bi to bili, ovdje ne želim ni nagađati, jer prvo bih morao znati što ministarstvo kulture smatra relevantnim.
Ministarstvu kulture Nine Obuljen Koržinek, koje je, ponovimo, povijesna, pravna i duhovna sljednica ministarstva kulture Zlatka Hasanbegovića, relevantnost neke manifestacije valjda se očituje u njenoj zaokupljenosti isključivo hrvatskim i domoljubnim narativima unutar granica (nažalost po njih, AVNOJ-skim) Republike Hrvatske, jer kako drukčije objasniti posljednje retke teksta u kojemu se Versopolisu (što su uspjeli krivo napisati!) želi u budućnosti svako dobro? Nacionalistička agresija na sve lijevo i neovisno, kojoj svjedočimo već neko vrijeme, zapravo oduvijek, ali odnedavno agresivnije, nesumnjivo je i svjetonazorske naravi. Jer zašto bi se nekoj drugoj manifestaciji prigovorila “slaba medijska prisutnost” i “faktor utjecaja na kultura”, kad se ni jedna druga pjesnička manifestacije ne zove po partizanu?

Stoga se počinje pričati o financijama i relevantnosti, da bi se potom srezalo, okljaštrilo, onemogućilo, ukinulo, ušutkalo. Relevantnost je relativna, i što je za nekoga relevantno, nekome je trn u oku. Ukratko bi se moglo reći, relevantnost Goranovog proljeća (kako je gore prikazana) proizlazi iz relevantnosti samoga Ivana Gorana Kovačića, kao autora niza antologijskih (na dijalektu i standardnu) pjesma, među kojima je i legendarna Jama, jedno od rijetkih domaćih književnih remek-djela svjetskog ugleda i značaja. Relevantnost književnika Gorana slijedi i relevantnost njega kao građanina i čovjeka, odnosno, sudionika NOB-a, tog najsvjetlijeg momenta hrvatske i uopće južnoslavenske povijesti. Ovo je relevantno civiliziranom svijetu, a slabije relevantno svjetonazoru koji bi umjesto Goranu spomenike, ploče i manifestacije pravio Budaku i Francetiću. Nažalost, to je naša realnost već četvrt stoljeća, a sada kada su najradikalniji predstavnici istoga zasjeli na vlast (među kojima su najradikalniji upravo u sektoru kulture, sadašnja ministrica i njen predšasnik), provedbi njihove revizije otvoren je put. Izostanak ikakve moćnije ljevice na političkoj sceni, za što veliku odgovornost snosi Milanović i njegov kukavički i kriminalni SDP, te bezidejnim, beskičmenim i neorganiziranim otporom kulturne ljevice (Kulturnjaci 2016. zasad nisu reagirali i uglavnom reagiraju kada su njihovi osobni projekti u pitanju), otpor se sveo na usamljene pojedince koji će na portalima i društvenim mrežama dobro odraditi posao, ali bez ikakvog utjecaja na situaciju.
No i glas je otpor i to često posljednji, pa ga treba očekivati od svih koji drže do sebe, kulture i Goranovog proljeća, ali i društva u kojemu živimo, jer Goranovo proljeće čini onu ljepšu polovicu, sunčanu stranu jednog sve blatnjavijeg ćorsokaka. Ministarstvo kulture trenutno nije na toj strani i ako nastavi ovakvom politikom, kaljuža bi vrlo brzo mogla postati neprohodna.

Ne ulazeći u motive MOST-ara zašto baš sad i zašto bez suglasnosti HDZ, ali njihov „Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o arhivskom gradivu i arhivima“ došao je 24. 03. 2017. u Hrvatski sabor pred zastupnike.

Imali smo prilike odslušati uvodno izlaganje MOST-ovog Nikole Grmoje, čovjeka s formalnim obrazovanjem povjesničara, koji je obrazložio potrebu otvaranja arhivske građe nastale (od 09. 05.1945.) do 22. 12. 1990., iz kojeg smo mogli razabrati da hrvatski narod nema ni prječeg ni pametnijeg posla nego obračunavati se s bivšom SRH, ali i bivšom zajedničkom državom SFRJ, njenim ustavno-pravnim poretkom, avangardom radničke klase, institucijama sustava, a ponajprije s antifašizmom … , jer u obrazloženju potrebe noveliranja predmetnog zakona gotovo da i nije bilo govora o arhivskoj građi i arhivima.

Doznat ćemo tako da su se predlagatelji zakona na dugačko i široko konzultirali s ekspertima a posebno „ekspertima“ za arhivsku građu, iz zemlji i svijeta, jedino struku nisu ništa pitali, jer njih kako rekoh arhivska građa i arhivi zanimaju jedino u funkciji daljnjih produbljivanja ideoloških i svjetonazorskih podjela unutar hrvatskog nacionalnog korpusa. O da, doznali smo da su za potrebe korištenja arhivske građe u provedbi procesa lustracije ili suočavanja s prošlošću, a posebno relativiziranja ustaških zločina i obračuna s antifašizmom i samoupravnim sustavom bivše države koristili češka iskustva. Zašto ne francuska, belgijska, neke od skandinavskih zemalja, pa i njemačka?
Bilo bi zanimljivo znati, kad rone gorke suze nad sudbinom folksdojčera i talijanskih optanata, jesu li pitali svoje češke sugovornike o izgonu više od tri milijuna Sudetskih Nijemaca, oduzimanju njihove imovine bez naknade, od kojih su i smaknuli njih više od 800.000? Znam ja da su Česi prognali Nijemce temeljem odluka Potsdamske konferencije, ali ni ta konferencija nije dopuštala masovna ubojstva.
Izborom Češke kao uzora, a ne neke od zemalja stare demokracije, oni su napravili ono što se već dugo radi, uporno guraju bivšu SFRJ među zemlje Varšavskog ugovora, iako to nikad nitko u svijetu nije radio.

Koliko vrijedi MOST-ov prijedlog možda najbolje pokazuje podrška koju mu pružaju, ne samo vrhunski poznavatelji hrvatske i svjetske povijesti, nego i bardovi hrvatske političke misli Stevo Culej i Željko Glasnović, podučavajući nas da je sve zlo u Hrvatskoj počelo slomom Trećeg Reicha 1945. Dotle je po njima Hrvatskom teklo med i mlijeko, kako je to poslije svojeg posjeta Paveliću 16. 04. 1941. rekao Alojzije Stepinac. I teklo je, ali rijeke ljudske krvi.

Ovom proustaškom dvojcu pridružuju se frustrirani pojedinci, odgojeni da budu skloni ustaštvu i klerofašizmu, među kojima prednjače oni rođeni u BiH ili su porijeklom iz „tamnog vilajeta“, koji su ustaštvo usisali s majčinim mlijekom. E a kad ti počnu nizati „velike brojeve“, zločine i genocid koji su nad hrvatskim narodom izvršili „jugokomunistički zlikovci“ iz sastava NOV i POJ, kasnije JA, u čijim redovima su Hrvati do jeseni 1944. bili apsolutna većina a status relativne većine zadržali su sve do kraja rata.
I onda su ti Hrvati krenuli ubijati Hrvate, samo zato jer su bili Hrvati i borili se za svoju državu, služenje okupatoru, rasne zakone, logore smrti, operacije „čišćenja terena“ tih „samo Hrvata“ ćemo naravno mudro prešutjeti, jer bi možda nekim nedobronamjernim moglo pasti na pamet da se nedajbože radilo o zločincima. I to monstruoznim.

A tu su i oni stariji, koji iz bivše države vuku „loša osobna iskustva“, poput Gorana Dodiga, kojemu treba potpuno otvaranje arhiva samo da dozna tko ga je u SRH „progonio“, njega ne zanima to što on dobro zna da ga je „progonila“ država, a ako ima zrno soli u glavi, onda zna i zašto ga je „progonila“.

Ne, njega to i ne zanima, zato što on to dobro zna, a ako ne zna, onda je budala, njega zanima nekakav anonimni pojedinac koji je podnio prijavu vlastima, radi njegovog djelovanja na pokušaju rušenja ustavno-pravnog poretka, zanimaju ga oni milicionari ili službenici SUP-a koji su ga priveli, oni inspektori koje su provodili istragu nad njim i oni suci koji su ga osudili. Dakle zanimaju ga svi oni koji su radili svoj posao i zato su prema prof. dr. sc. Goranu Dodigu bili zločinci. E njihovih bi se identiteta naš vrli zastupnik htio dokopati, valjda da onima još živima napiše dijagnozu i strpa ih u umobolnicu.

Dakle, nije sustav bio neprijatelj Goranu Dodigu inicijatoru studentskog štrajka, kao što nije bio ni Čičku, Budiši ili Paradžiku … oni su svojim postupcima svjesno postali ne samo neprijatelji sustava nego i oni koji su diskreditirali zahtjeve hrvatskog državnog i partijskog vodstva za „čistim računima na razini federacije“, koji nikom nisu bili sporni, što najbolje pokazuje činjenica su svi zahtjevi pretočeni u prihvaćene ustavne amandmane, a onda i u Ustav SFRJ iz 1974.
Ali ako studentsko vodstvo odbija molbu državnog i partijskog vrha da pozove studente da prekinu štrajk i da se povuku s ulica, a I. Z. Čičak čak smatra da treba podići ustanak u Hrvatskoj, onda je on svojim izborom postao neprijatelj sustava.

Pojedinačna iskustva ne smiju se poopćavati, zato jer ako je suđen i osuđen koji promil studenta, ne znači da je suđeno svim studentima niti da su svi studenti osuđeni, niti da im je sustav bio neprijatelj. Jedno drvo ne može biti važnije od čitave šume.

A Hrvati ogrezli u demokraciju od stoljeća sedmog, tako da se mirne duše može reći da Hrvat i bez kruha može, ali bez demokracije ne može. Zamislite stanje šoka u Hrvata, kad se nakon stoljeća života u divot-demokratski uređenim državama, posebno u Kraljevini Jugoslaviji, višestranačkom demokratskom raju, a posebno u tzv. NDH predlošku direktne demokracije, prvi put u svojoj povijesti nađu u državi koja nije dopuštala višestranačje.
U državi koja nije kvislinzima kao veleizdajnicima i okupatorskim slugama priznavala status boraca za Hrvatsku, niti im opraštala mega-zločine, rasne zakone i logore smrti, već je zločincima sudila pred prijekim vojnim sudovima, ali ih kažnjavala i izvan pravnog sustava, pri čemu su istinabog stradali i neki nevini, ali na način i brojem u okviru sličnih procesa koje su oslobodilački pokreti svih evropskih zemalja, ali i pripadnici Savezničkog ekspedicionog korpusa i CA, provodili u zoni svojih odgovornosti, potkraj rata i neposredno po njegovom završetku.

Svoj obol poznavanju problematike arhivske građe i arhiva dali su svojim nadasve konstruktivnim raspravama oni koji su u bivšoj državi „učili dvije povijesti, jednu u školi, a drugu u obitelji“, želeći nam reći da su ih u njihovim domovima učili kako je kultura mržnje i smrti, koju su nudili ustaše, vrjednija od kulture ljubavi i života koju su nudili antifašistički borci, koji su vođeni parolom bratstvo i jedinstvo izvojevali pobjedu u ratu.

Mene kao čovjeka, koji ponešto zna o prošlosti silno buni rasprava Branimira Bunjca, dr. sc. povijesnih znanosti, koji se kao ni drugi nije doticao suštine problematike arhivske građe i arhiva, nego nam je pokušavao reći da su za njega još živi antifašistički borci naprosto „ubojice među nama“.
Ali opet, ako uvažavamo gdje je Branimir Bunjac rođen, ne treba nas ništa čuditi, tamo se ustaštvo usisava s majčinim mlijekom.
Trabunjao je o svemu i svačemu pa i o francuskim iskustvima, zaboravivši nam reći da nema Francuza koji će bivše pripadnike francuskih pokreta otpora, neovisno o tome radilo se o onima pod kontrolom KPF ili onima pod građanskom kontrolom, omalovažavati i proglašavati ih zločincima ili „ubojicama među nama“, bez obzira na to što su kako mi je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća rekao jedan od bivših pripadnika de Gaulleovog bataljuna i jedan od 600 nositelja francuske spomenice, da su kolaboracioniste „ubijali gdje su stigli, u šumi, na polju, na ulici na kućnom pragu…“. A da, žene su, radi „horizontalne kolaboracije„, ponižavali na sve moguće načine i kažnjavali ih i ne samo šišanjem do gola.

Ovo je bilo tek prvo čitanje, što li ćemo tek u drugom čitanju čuti.

Prisjećajući se ideje hrvatskih vlasti iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koje su s namjerom da stabiliziraju opskrbu Zagreba poljoprivrednim proizvodima te spriječe nered i šverc na zagrebačkim zelenim tržnicama, osnovale „Agrokombinat Zagreb“ koji bi poljoprivrednim proizvodima prvenstveno opskrbljivao Zagreb, a onda i Hrvatsku, a neke bi proizvodne viškove i izvozio, na mreži sam prije dvadesetak godina objavio epigram:

„Agrokor“, danas ime slavno, Nije nastao za vrijeme rata, Stvaran je on poodavno. Od „krhotina“ „Agrokombinata“.

„Agrokombinat Zagreb“ bio je u drugoj polovici šezdesetih godina prošlog stoljeća najveći agroindustrijski kompleks u Evropi, koji je s velikom proizvodnjom žitarica i vrtlarskih kultura, sa stočnim i peradarskim farmama, farmama nesilica, silosima, mlinovima, tvornicom stočne hrane … trebao Zagrebu i Hrvatskoj osiguravati hranu.

Dakle, „Agrokombinat Zagreb“ imao je mnoge benefite i prednosti pred svim sličim poduzećima u bivšoj državi i samo jednu manu, generalni direktor mu je bio istaknuti partijski funkcionar Ante „nikad dosta“ Todorić, pod čijim je rukovodstvom poduzeće naprosto nemilosrdno čerupano tako da je kasnije i rasformirano.
Sjećam se tog vremena kad je saobraćajna milicija imala problema kad bi još malodobnog Ivicu Todorića, sina moćnog generalnog direktora „Agrokombinata Zagreb“, i člana CK SKH, ulovila za volanom „Agrokombinatovog“ službenog Mercedesa.
No kako narod kaže da vrč ide na vodu dok se ne razbije, dolijalo je i rukovodstvo „Agrokombinata“ na čelu s Antom Todorićem, osuđeno na vremenske kazne radi dokazane pljačke društvene imovine, tvrdi se da je samo manji dio novca otkriven pri policijskim i sudskim istražnim radnjama, a da su velike svote DEM iznesene iz zemlje i položene na račune kod švicarskih banaka.
To su ipak špekulacije, jer tada nije postojao mehanizam da se švicarske banke prisili da daju podatke o takvim računima, a danas to nikoga ne zanima, danas se vodi briga o otkapanju grobnica iz vremena 2. Svjetskog rata..

No priča kaže da obiteljsko bogatstvo koje je naslijedio g. Ivica Todorić upravo potiče s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Nakon Tuđmanovog dolaska vlast širile su se razne priče, koje su dobrim dijelom poticale od samog Ante Todorića u cilju „pohrvaćivanja“ svoje biografije, kako novac nije uzeo za sebe (jbg. pljačka je dokazana), već za Hrvatsku, pa je onda i robijao za Hrvatsku, a to u sustavu proizvodnje laži diže rejting u nebesa.
Istinabog špekuliralo se, ali to nije nikad potvrđeno da je dijelom novca financirao ekstremnu hrvatsku emigraciju, pretpostavlja se da je i to njegov spin.

Izgradnja Todorićevog carstva počinje kad mu HDZ gotovo poklanja Tvornicu soje u Zadru odnosno prodaje za cijenu koja nije pokrivala niti vrijednost soje koja je bila u brodovima na putu za Zadar. On je te brodove preusmjerio u druge luke, soju u njima odmah prodao kako bi “nadoknadio” sitniš koji je “platio” za firmu.
Kasnije je sve išlo lako. Tvrtka za tvrtkom je dolazila u njegove ruke.
Poljoprivredni poticaji su znatno ubrzavali daljnja preuzimanja, tako da se u šali o Ivici Todoriću govori kao o stvarnom vlasniku Ministarstva poljoprivrede, čak i neovisno o tome koja je politička opcija obnašala vlast.
Priča se, ne da mi se istraživati, pa primam s rezervom, da je u „Agrokorovim“ poduzećima završavalo više od 50 % svih poticaja iz proračuna Republike Hrvatske isplaćenih hrvatskoj poljoprivredi s računa Ministarstva poljoprivrede.
No sve što radi Ivica Todorić radi “za Hrvatsku”, za nju i tvrtke u susjedstvu kupuje, a onda je valjda samo za Hrvatsku i najveći uvoznik poljoprivrednih proizvoda. Nesporno je jedan od najvećih ratnih i poratnih profitera i svakako jedan od onih radi kojih RH ne može funkcionirati kao normalna demokratska država.

Poslovanje „Agrokora“ od samih njegovih početaka obilježava netransparentnost, neredovita plaćanja dobavljačima, dugovanja državi za porez, sprječavanja sindikalnog organiziranja zaposlenika, neplaćanja prekovremenog rada zaposlenicima, isplata dijela zaposleničkih plaća u bonovima „Konzuma, a slušali smo i o šikaniranjima zaposlenika …

I sad se, kao iznenada, „Agrokor“ našao u gotovo nerješivim problemima, ali tu je odmah pri ruci servis u obliku Plenkovićevog Ureda za gubljenje vremena, koji se u ovoj rašomonijadi oko “Agrokora“ žestoko upire, ne spašavati radna mjesta, nego spašavati Todorića, čak spreman i posebni zakon donijeti u tu svrhu, radi čega mu se treba svim silama oduprijeti i onemogućiti ga u tim nastojanjima.

Dakle hrvatske vlasti treba svakako, institucionalno i izvaninstitucionalno, prisiliti da djeluju na planu očuvanja radnih mjesta najvećeg hrvatskog poslodavca, a ne na planu spašavanja Ivice Todorića i njegove privatne imovine, jer je sva radna mjesta u „Agrokoru“ upravo Ivica Todorić doveo u pitanje.

Ivica Todorić, čitava uprava „Agrokora“, ministar Marić, ali i brojni „Agrokorovi“ plaćenici u Vladi, nisu rješenje Agrokorovih poslovnih poteškoća, oni su te poteškoće kreirali, dakle oni su dio problema i moraju otići što prije to bolje.

Todoriće bi trebalo potpuno izvlastiti i udaljiti ih iz procesa odlučivanja o kompaniji, a zaposlenike snažno sindikalno organizirati, jer oni moraju biti jedan od najvažnijih partnera pri traženju rješenja izlaska kompanije iz poteškoća, budući da će taj proces tražiti i stanovitu žrtvu, najviše kod zaposlenika i dobavljača.

Za početak bi bilo dobro proučiti „Case Chrysler“ odnosno mjere i postupanja koje su američke vlasti i Lee Iaccocca 1979. i 1980. napravili s “Chryslerom” i u “Chrysleru” uz pomoć i punu suradnju ključnih dioničara, banaka kreditora, dobavljača, a posebno značajna je bila suradnja i pomoć sindikata.
Navodim “Chrysler” kao najeklatantniji primjer intervencije države, u kojoj privatno vlasništvo ima status svetosti, upravo u privatnu kompaniju.
Država je željela sačuvati radna mjesta kod jednog od najvećih američkih poslodavaca, istinabog bez utjecaja nije bio niti udio “Chryslera” u proizvodnji naoružanja i vojne opreme, koristeći voljnost na žrtvu prvenstveno dobavljača i sindikata.

Zato bi bezodvlačno trebalo formirati sposobnu upravu, koja bi zajedno sa skupinom neovisnih stručnjaka u najkraćem roku proanalizirala čitavo dosadašnje poslovanje Agrokora“, te na temelju analize poslovanja izradila strategiju izlaska kompanije iz krize uz ocjenu koju i kakvu bi pomoć trebala pružiti država.
Strategija bi po dogovoru s kreditorima, dobavljačima i sindikatom (naravno i s Vladom RH, jer je očito da bez njene intervencije ili financijske pomoći ne može) postala izvršna i počela se pod nadzorom Vlade odmah provoditi.
Naravno da bi iz Vlade RH odmah morali otići svi ministri i državni tajnici koji su ikad radili u „Agrokoru“ ili bili u ikakvoj vezi s „Agrokorom“ i Todorićima.

Osobno mislim da za provedbu takvog postupka nikakvi ni dodatni ni posebni zakoni nisu potrebni. Nisu donošeni niti u slučaju „Pevec“, samo ondašnje vlasti nisu se iz petnih žila trudile spašavati Zdravka Peveca.

A možda bi bilo dobro u čitavu priču već u samom startu uključiti i DORH.

“Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne može potvrditi primitak kaznene prijave za koju pitate te će, kao i u svakom drugom slučaju, postupiti u skladu s relevantnim zakonskim odredbama. Prijava je, naime, nepotpuna jer nije ovjerena kod javnog bilježnika. Stoga je ne želimo ni razmatrati”, odgovorili su iz DORH-a na upit jesu zaprimili kaznenu prijavu Bože Petrova protiv Ivice Todorića.

Predsjednik Sabora i Mosta Božo Petrov potvrdio je da je podnio kaznenu prijavu DORH-u i primio obavijest od DORH-a da ne žele razmatrati nepotpunu prijavu. Rekao je kako je to za njega nešto sasvim normalno, te da je o prijavi izvijestio premijera Andreja Plenkovića. Prema njegovim riječima, prijavu je temeljio na onome što se dalo čuti iz medija, što je razlog da nije ovjerena.

“Kod javnog bilježnika ovjeravam samo ono što čvrsto obećam i sigurno ispunim”, rekao je Petrov

Sinoć je na Sceni Ribnjak odigrana predstava Naši dani, prema tekstu Radoja Domanovića ( 1873-1908), prvi puta izvedena 17.5.1984., a kojeg je adaptirao, režirao te maestralno izvodi Radoslav Milenković, publici u Hrvatskoj poznat najviše po ulozi u seriji Vratiće se rode.
Tekst je nastao kao bespoštedna, ali duhovita kritika vlasti onog vremena. Naravno, kada je u pitanju nepotizam, korupcija i nasilje kao krajnja posljedica tako uređenih društava, tekst je suvremen i, kako se čini, na području bivše nam zajedničke države, i svevremen.
Kao pisac satire u vrijeme kraljevanja Aleksandra Obrenovića, proganjan je, premještan i otpuštan s posla.
Osim kritke vlasti, njene beskrupuloznosti i tiranije, on još više cilja na “obične” građane, ono što se često, ali pogrešno naziva “mali ljudi” te njihovo beskičmenjaštvo, podaništvo i dodvoravanje vlasti, a sve zbog sitnih koristi, pa čak i bez nje.
Kao pripadnik realizma i kao satiričar, on koristi osnovnu satiričnu metodu koja uvijek nalazi inspiraciju u realističkim izvorima, a koristeći paralelno nerealistička literarna sredstva, Izravno upire prstom u birokratizam, indiferentnost vlasti spram naroda te njihovu jedinu želju, ne birajući sredstva, za zadržavanje postojećeg stanja.

U ova žalosna vremena kada je poštenom svijetu od oružja ostala samo satira, a slabašna nada u bolji svijet koji postoji i ne tako daleko od nas, zanimljivo je bilo, mada i bremenito, susresti se sa nama samima, svim našim pristajanjima i opetovanjima jedne te iste vlasti koja nas vuče u bezdan apsurda, parodije i čini od nas slabe, zajedljive i sarkastične podanike.

Predstava je u 30 godina izvedena više od 1500 puta u više od 100 gradova, u 10 zemalja i na dva kontinenta.
I mada je izvedena na 1. april, iako smo se od srca nasmijali, vrijeme je da satiru shvatimo ozbiljno.

Za publiku u Zagrebu, a bilo je priličan broj kulturnjaka, gromoglasni smijeh izazvao je dio kada ministar financija u vladi govori o financiranju kulture kao najvećem balastu koji bi, da nije svijeta, odmah trebalo ukinuti. Zvuči poznato?

Glumac i režiser, ali i pjesnik, Radoslav Milenković, Rale za ovu ulogu dobio je Zlatnu kolajnu publike na Festivalu monodrame i pantomime u Zemunu.

Zagrebačkoj publici omogućio ju je Nebojša Borojević, ravnatelj CM Ribnjak, na čijoj Sceni redovno imamo priliku odgledati vrhunske izvedbe kao što su predstave U agoniji i Dnevnik jednog luđaka te mnoštvo izvrsnih dječjih predstava.

Scena Ribnjak novi je kazališni prostor u centru Zagreba, koji istražuje klasična i suvremena dramska djela predstavljajući ih na inovativan način.

Eto Ivica Todorić je svoju “svirku” dugu koliko i samostalna hrvatska država konačno završio i “sviralu za pas zadjenuo”, svojim potpisom, skladno Zakonu o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odrekao se i imovine i upravljačkih prava u „Agrokoru“, svojoj voljenoj hrvatskoj državi i još voljenijem hrvatskom narodu ostavio je koncern čija je imovina tek s oko 13,5 % pokrivena vlastitim kapitalom i dugove u visini od 45 milijardi kn, a neki spominju i cifru od punih 60 milijardi. Da mu krivnju za uništenje hrvatske poljoprivrede i ne navodim kao iskaz ljubavi.

Ispada da nas je samo Franjo Tuđman više volio od Ivice Todorića, zato nam je valjda i puno više zla nanio, a bez njega ni Ivice Todorića ne bi bilo.

Nemojmo nikad smetnuti s uma da su Ivici Todoriću sve vrijeme u njegovoj “svirci” i više nego uspješno „basirale“ hrvatske vlasti, neovisno kojoj političkoj opciji pripadale, a u nebesa su ga dizale jednako čitava hrvatska politička elita kao i društvena krema.

Njegov privatna imovina za koju nitko ne zna ni kolika je ni gdje se sve nalazi je još 2015. očišćena od svih terećenja, sve obveze preuzela su društva iz koncerna „Agrokor“.

Čovjek u dugovima nije slobodan čovjek niti je država u dugovima nezavisna država, dugom se veže i pojedinca i državu i drži ih se u pokornosti.

Ono što vrijedi za pojedince i državu vrijedi i za gospodarske i druge subjekte ljudskog djelovanja. Danas u Hrvatskoj „Agrokor“ je najzorniji primjer prezaduženog subjekta koji svojom propašću prijeti kaosom i unesrećenjem mnogih.

Međubankarski sporazum je postignut, odnosni zakon je donesen, objavljen i stupio je na snagu, poslije Todorićevog potpisa Zakon je aktiviran, čeka se samo suglasnost dobavljača da bi proces restrukturiranja „Agrokora“ mogao početi.

Kad je u lipnju 2013. u Kulmerovim dvorima u društvu hrvatske političke kreme i uz pjesmu Miroslava Ilića slavio konačni dogovor o „Agrokorovoj“ kupnji slovenskog „Mercatora“, Ivica Todorić ni slutio nije da je to zapravo početak njegovog kraja.

U to vrijeme se kupnja „Mercatora“ činila, a i sam Todorić je to očito tako doživljavao, kao nekakvo zaokruživanje trgovačko-prehrambenog imperija na Balkanu, što je samog Todorića i u vlastitim očima i u očima drugih uzdiglo do neslućenih visina.

Simptomatično je bilo da su već tada zapadne banke odbijale odobravati kredite „Agrokoru“, znajući ili sluteći da u poslovanju „Agrokora“ što-šta nije onakvo kako je u bilancama bilo prikazivano, ocjenjujući već tada da je „Agrokor“ prezadužena tvrtka.

Na scenu tada stupa najveća ruska banka, Sberbank, koja mu početkom 2014. odobrava sindicirani kredit od 600 milijuna EUR, uz 5,5 % kamata, premda neki izvori tvrde da se radi o poslovno nepodnošljivoj kamatnoj stopi od čak 9 %.

Kasnije se Sberbaku pridružila i druga velika ruska banka VTB, tako da se sudbina „Agrokora našla u rukama tih ruskih banaka. One su tako na vrhuncu krize oko Krima počele financirati već prezaduženi „Agrokor“, čime su njegovog vlasnika uvukle u klopku iz koje očito nema izlaza.

Zašto je kupnja Mercatora bila za „Agrokor“ tako sudbonosan posao? Pa prvenstveno zato što se koncern morao dodatno vrlo skupo zadužiti izdavanjem tzv. PIK obveznica, koje su same po sebi financijski instrument visokog rizika, ali s njima je Todorić prikupio 485 milijuna EUR koje su uglavnom platili američki hedge fondovi.

S kreditom dobivenim od Sberbanke, za koji su jamac društva Ledo, Jamnica, Zvijezda i PIK Vinkovci, poplaćao je prispjele obveze po kreditima kod američkih i evropskih banaka, a kako je dospijeće kredita bilo 2021. godine mislio je da si je „kupio“ nešto vremena, ali izgleda da je time tek čitav koncern pretvorio u svojevrsnog taoca.

Ipak postavlja se pitanje koja je logika vodila Sberbank da kreditira već prezaduženu tvrtku? Njena ocjena je bila da u tom poslu ne može izgubiti, jer bi u slučaju da Todorić preživi i uspješno svoj brod provede između Scile i Haribde, banka na „masnim“ kamatama ostvarila odličnu zaradu, a u slučaju pada ostaju joj društva iz Agrokorovog prehrambenog lanca, za što je Rusija izuzetno zainteresirana.

Todorić koji je svoje poslovno carstvo gradio za vrijeme rata više nego spornim privatizacijama i više nego povoljnim kreditima hrvatskih banaka, a uspjehe je bučno proslavljao kao u „vlaku slobode u kolovozu 1995. u društvu „pajdaša“ iz hrvatskog političkog vrha, ne sluteći da će 20 godina kasnije kupnja slovenskog „Mercatora“ biti njegov „labuđi pjev“, a pogotovo nije mogao slutiti da će se o njegovoj sudbini odlučivati u Moskvi.

Ono što se danas događa s „Agrokorom“ se neupućenima u vrlo vjerojatno neistinite, a možda i krivotvorene, financijske izvještaje koncerna „Agrokor“ još prije dva mjeseca činilo nezamislivim. Ali danas je „Agrokor“ na samoj ivici opstanka, a Todorić, koji je u medijima opjevavan kao nekakav epski junak, je očito na izlazu iz poslovnog sustava kojeg je stvorio.

Velike sile su na Balkanu započele opaku igru, novi hladni rat, u kojem je uloga Ivice Todorića, dojučerašnjeg gospodara Hrvatske, preko noći postala zaista sporedna. Glavnu ulogu zasad igraju Rusi, posebno čelni čovjek Sberbanke, Herman Gref, osobni prijatelj ruskog predsjednika Vladimir Putina, koji je ocijenio da su poslovne teškoće u kojima se našao „Agrokor“ ona prilika koja mu može, pomoći da geostrateške odnose u Hrvatskoj, a onda i na Balkanu okrene u svoju korist.

Što stvarno namjerava Moskva i kakvi su sve njeni interesi u Hrvatskoj ostaje da se vidi.

Za Putina je to bio popriličan izazov, jer Hrvatska kao članica EU i NATO spada u interesnu sferu SAD, koja je zajedno s Poljskom inicijator formiranja nekakvog „sanitarnog kordona“ prema Rusiji, a s druge strane je Zapad upravo preko Hrvatske duže vrijeme opskrbljivao sirijske pobunjenike oružjem. Dodatno, Hrvatska je radi vlasništva nad INOM u latentnom sporu s Madžarskom, koja je među članicama EU ključna saveznica Rusije.

Poznato je što je sve Andrej Plenković „državnički“ izblebetao pri svojedobnom posjetu Ukrajini i time bitno narušio odnose između Rusije i Hrvatske, a ni hrvatska predsjednica, radi upornog zagovaranja formiranja već spomenutog „sanitarnog kordona“ prema Rusiji nije posve čista na tom planu.

Rusi nisu mirovali tražili su i ubrzo su našli neuralgičnu točku u kojoj je Hrvatska najranjivija, shvatili su naime da je „Agrokor“ Hrvatska.

I je!

„Agrokor“ je najveći poslodavac u Hrvatskoj, vlada svim karikama hrvatskog prehrambenog lanca od njive do trgovine, u njegovom vlasništvu je su najveće poljoprivredne površina, a upravlja i s preko 33.000 hektara državnog zemljišta.

Njegova nekontrolirana propast imala bi za hrvatsku pogubne posljedice, jer bi uz njega propao velik broj dobavljača, prouzročio bi velike socijalne probleme, pogoršao bilance hrvatskih banaka i bio veliko opterećenje za hrvatske javne financije.

Sve su to Rusi odavno shvatili, jedino je pitanje jesu li baš i samo radi toga pred tri godine pružili ruku Todoriću, koju je on ništa ne sluteći onako s veseljem zgrabio.

Danas je očito da je Todorić zahvaćen euforičnim raspoloženjem radi sklopljenog dogovora sa Sberbankom potpuno smetnuo s uma međunarodne okolnosti, za Rusiju je bilo previše da pored baltičkih država i Gruzije u zapadni tabor prijeđe i Ukrajina. slijedilo je priključenje Krima, radi čega su SAD i EU Rusiji uvele prve sankcije, na istoku Ukrajine izbili su sukobi označivši da je počeo novi hladni rat.

Sankcije i pad cijena nafte prouzrokovale su Rusiji poprilične poteškoće, ne ostavivši netaknutim ni njene banke, ali je Sberbank uz sve poteškoće u proljeće prošle godine odobrio “Agrokoru“ novi zajam od 350 milijuna EUR, a njoj se u međuvremenu pridružila i druga velika ruska banka, VTB, tako da je danas dugovanje „Agrokora“ ruskim bankama veće od 1,3 milijarde EUR.Na vrhuncu napetosti između Hrvatske i Rusije u studenom 2016. su Sberbank i VTB Todoriću postavile klopku kad su svoje zajmove novim sporazumom vezale za plaćanje odnosno neplaćanje PIK obveznica koje dospijevaju na naplatu u proljeće 2018., tako da bi, ukoliko „Agrokor“ ne uspije platiti te obveznice, one potpale pod zajmove ruskih banaka, tako da bi na naplatu prispjele obaveze od  gotovo 2 milijarde EUR. U tom slučaju bi se „Agrokor“ financijski potpuno urušio.

Ta saznanja prouzročila su paniku na međunarodnom tržištu kapitala, a Todoriću su jedna za drugom počele pristizati samo loše vijesti. Propada pokušaj dogovora sa zapadnim bankama koje ni uz izuzetno visoke kamate više ne žele kreditirati Todorića, bonitetne agencije mu ruše kreditni rejting, započinje rasprodaja „Agrokorovih“ vrijednosnica, slijede ovrhe dobavljača, a na policama trgovina opaža se nestašica nekih roba …  zavladala je panika, jednako u „Agrokoru“, kod dobavljača, ali i u hrvatskom političkom vrhu.

Iz ruskih bankarskih krugova došla je i ozbiljna optužba o „friziranim“ bilancama „Agrokora“ koja je kasnije ublažena izjavom da bilance nisu krivotvorene, nego samo nejasne jer nisu dovoljno detaljne.

Sigurno je jedino da će obje ruske banke igrati najvažniju ulogu u daljnjem rasplitanju krize zvane „Agrokor“.

No bez obzira na sve navedene nesporne činjenice tvorca „Agrokora“, Ivicu Todorića, se najmanje može smatrati nekakvom žrtvom sukoba interesa velikih sila, on je žrtva vlastite megalomanije,  vlastite pohlepe, vlastitih pogrešnih poslovnih odluka, neobuzdanog zaduživanja i uvjerenja u svoju nadmoć i nepogrešivost, koju su proteklih dvadesetak godina podržavali svi njegovi ovisnici ali i većina hrvatskih političara. Pajdašija iz „vlaka slobode“ nesmetano se nastavljala i trajala do danas.

No došlo je vrijeme kad se pajdaši prorjeđuju, svakim danom ih je sve manje, a Ivica Todorić je bio sve bliže izlazu iz poslovnog carstva koje je stvorio, da bi na kraju posve iz njega izašao.

Ne znam zašto se izbjegava reći da je Ivica Todorić, gradeći „Agrokor“ kako ga je gradio i vodeći ga kako ga je vodio, zapravo izvršio stravični upad u platni sustav države i sve to, da užas bude veći, uz punu asistenciju države, odnosno svih hrvatskih vlada od osamostaljenja do danas, ali i kreditora i većine svojih dobavljača.

Zato rješenje krize Todorićevog sustava nije bilo moguće bez pune asistencije države, koja se nije mogla samo skloniti s vjetrometine i provoditi zakone, zato jer ih u proteklih 25 godina sama nije poštovala, oglušujući se na sva upozorenja pa i onih koji su osobno puno riskirali već i samim upiranjem prsta prokazujući „Agrokor“ kao hrvatsko zlo, a ne hrvatski blagoslov.
Dakle da su hrvatske vlade radile svoj posao onda ni ovakvog „Agrokora“ ne bi bilo, a još manje bi bilo njegovih dubioza.
Da hrvatske vlade nisu asistirale „hrvatskom čovjeku“ Todoriću, onda bi Vlada blokadama prisilila „Agrokor“, odnosno Todorića da proglasi stečaj, koji bi obzirom na ukupne dubioze koncerna mogao završiti jedino njegovom likvidacijom.

Moglo se reći bankarima, da su znali kome su odobravali kredite, a dobavljačima da su znali kome isporučuju robu i pristajali na neuobičajeno duge odgode plaćanja, pa tko im je kriv, neka se namiruju iz stečajne mase kako znaju i umiju.
Da, moglo bi to i danas ali uz cijenu provedbe stečaja i likvidacije velikog broja Agrokorovih dobavljača iz Hrvatske, samo rijetki bi takav udar preživjeli, a da i sami ne moraju proglasiti stečaj, što bi značilo i novih stotinjak tisuća nezaposlenih, što bi bio stravični udar na državu koja je i sama pred bankrotom.

Problem je bio daleko od toga da su ga svojim dogovorom mogli riješiti samo kreditori i dobavljači, što je prvobitno bio cilj ruskih banaka, u pregovore je bilo hitno potrebno uključiti tijela i organe vlasti i posebno sindikate, koji bi se svi morali usuglasiti i potpisati „standstill“ aranžman, jer ono što je bilo dogovoreno država je lako mogla srušiti svojim blokadama ili bi to mogli sindikati industrijskim akcijama.
Formalno bi ga morao potpisati i Todorić.

Vlasti su se, pritjerane do zida, odlučile donijeti posebni zakon, Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku, odmila prozvan „Lex Todorić “kako bi se izbjegla mogućnost da proces restrukturiranja „Agrokora“, kojeg se više nije moglo ni odgađati ni izbjeći, izmakne kontroli i pretvori se u opće kaotično ponašanje sudionika u procesu.
Objektivno najveći teret u slučaju uspješnog restrukturiranja „Agrokora“, kojeg neće biti moguće očuvati u postojećem obliku, niti bi Todorić trebao biti vlasnik ma i jednog njegovog djelića, će podnijeti dobavljači i zaposlenici, kreditori i država bi iz procesa trebali izaći bez ikakvih šteta.
Sam proces restrukturiranja ne bi trebao trajati duže od dvije godine.
No vidjet ćemo kako će se stvari odvijati, prvenstveno kako će se u procesu restrukturiranja ponašati ruske banke, tko će na stručnom planu proces voditi, jer svakom tko išta zna je jasno da je za takvu složenu operaciju potrebno veliko iskustvo onog tko proces vodi i da taj mora imati svu potrebnu operativnu i stratešku logistiku. Ona u stanovitom smislu jest predviđena Zakonom, ali nisam siguran da to može biti dovoljno.

Proces može usporiti, pa i zaustaviti Ustavni sud, jer je prema mišljenju mnogih pravnih eksperata „Lex Todorić“ protivan odredbama Ustava RH, pa se očekuje i skoro podnošenje zahtjeva US za ocjenu njegove ustavnosti. Ako bi US Zakon suspendirao, proces će se morati provoditi prema Stečajnom zakonu, a to je ono što je Vlada htjela izbjeći pod svaku cijenu. Zato bi preventivno trebalo novelirati Stečajni zakon ili jednostavno prepisati njemački i usvojiti ga, čime bi se izbjegle mogućnosti svakog marifetluka dosad viđenog u RH, pri provedbi stečajnih postupaka.

Todorićevom uzdizanju u nebesa pridonosila je sva hrvatska politička i društvena krema, svi su se trudili biti mu što bliže hvaleći njegovu poduzetničku genijalnost i uspješnost, što je valjda i kod Todorića, kojeg nikad nisu krasili ni skromnost ni samokritičnost, rezultiralo uvjerenjem u vlastito poslanje i nepogrešivost.

Njegov razdraganost u „vlaku slobode“, a znamo tko je sve u tom vlaku bio, prešla je u legendu kao i fešta u Kulmerovim dvorima poslije dogovora o kupnji Mercatora, na koju je pozvana hrvatska politička elita i društven krema, a odazvali su se svi koji su išta držali do sebe.

Valja znati da su Andrej Plenković und Jaranen znali da je Agrokoru kraj i prije nego što je tu činjenicu u veljači 2017. „objavio“ ruski veleposlanik i da su već bili u toku intenzivni razgovori koji su vođeni između Vlade RH i Ivice Todorića, a s jedne i s druge strane se negiralo da je „Agrokor“ ne samo u bilo kakvim poteškoćama, a kamo li da je suočen s potpunom nemogućnošću daljnjeg poslovanja. Postupak obmane i laganja javnosti je Tuđmanovim dolskom na vlast postao standardni obrazac ponašanja na hrvatskoj javnoj i političkoj sceni.

Posebna priča su „poznati i priznati“ ekonomski analitičari i konzultanti, koje su mediji angažirali kao komentatore, to stručnije i vjerodostojnije ako su iza sebe imali uništenje kojeg gospodarskog subjekta poput Damira Novotnyja koji je svojedobno „priveo kraju“ čuvenu „Kemikaliju-Kemoboju“ ili Goranka Fižulića koji je ni iz čega, slično Todoriću, stvorio Turbo limach, a onda i „potonuo“ zajedno s njim. Što reći na komentare i ocjene silno eksploatiranog Velimira Šonje, koji je „procijenio“ da utjecaj „Agrokora“ na hrvatski BDP nije veći od 2 %, pa ne treba paničariti, dok istodobno slovenski ekonomski analitičari upozoravaju da bi slom Agrokora „srušio“ slovenski BDP za najmanje 10 %, a u Srbiji je u strahu od sloma „Agrokora“ zavladala prava panika.
Svi, gdje „Agrokor“ posluje, su u opasnosti, svi upozoravaju na ružne stvari koje im se mogu dogoditi, jedino bi u Hrvatskoj i za hrvatsku, po Velimiru Šonji, posljedice sloma „Agrokora“ bile gotovo zanemarive.
Sapienti sat!

Svaka politička ideja je obesmišljena, salonskom demokratijom, lažnom levicom, uhlebljenom revolucijom. Ekonomija uništena, privreda opljačkana, organizacija predata u ruke stranačkim poslušnicima sumnjivog znanja i morala, društvo preko prisvojenih medija, izmišljene kulture i ”zaslužne” kulturne elite, interesne prosvete, pretvoreno u džunglu gde se svako pojedinačno bori za sopstveni opstanak ne osvrćući se za sobom.

Ovo je tek jedan opis stanja u deklarativnoj republici, suštinski u neomonarhiji kakva je Srbija po svom uređenju danas I kakva pokušava da ostane.

Opis je mogao biti i drugačiji, koristeći samo jednu reč; beznađe.

To beznađe je mlade izvuklo na ulice. Ulica je još uvek slobodna, nezauzeta I nezanimljiva onima koji sve drže u svojim rukama. Niko je nije prisvojio, nikome i ne treba, ta tek su sa ulice ušli u svečane salone, obukli lister odela da sjaj dopre I do najudaljenije familije u pičkovcu, navukli italijanske cipele što vazduh dok samozadovoljno hodaju seku na pola I donose odluke u ime svih nas, oni što bili su ništa a preko noći postadoše neko, tek tako.  Ulica je postala njihov kulturni centar, drugog nemaju, oteli su im ga. Upravo će ta ulica, bez obzira kako se sve na kraju završilo dati pečat njihovog generacijskog identiteta, koji već decenijama unazad ne postoji kada su mladi u pitanju. To od beznađa rađa nadu.
Sa druge strane pak, stari politički lideri nečega što se ovde uvek može nazvati opozicijom, jer se tako ponašaju I kada su na vlasti I kada su zaista opozicija, jednastavno pojma nemaju trebaju li nešto raditi ili sve kritikovati, I zbog njihovog olakog uvlačenja u strukture koje ne daju da se išta promeni  jer bi svaka promena ustvari njih prvo trebala zakačiti, polako odlaze u zasluženi zaborav. Sve što su činili, činili su tako da ne bi ništa učinili.

Da li će i kako će, predsednički kandidati koji su osvojili mnogo više glasova no što su to osvojile opozicione stranke na poslednjim parlamentarnim izborima pozicionirati sebe i svoje buduće političke organizacije ostaje tek da vidimo.

Sve u svemu i nije neko mesto za život, bilo da si na njegovom kraju ili početku.

Zajednica Malih ljudi, organizira prosvjed Malih ljudi 1.5. 2017. godine. koji je također i prijavljen na policiji i ima tri uvjeta : Rušenje ovršnog zakona, rušenje zakona o porezu na nekretnine, rušenje lex Todorića.

U suradnji s mnogim ljudima koji su aktivisti godinama, zajednica Malih ljudi želi privući što više mladih da izađu na ulice, želi privući što više građana kojima je dosta biti rob vlastite države, želi privući sve ljude koji žele bolju budućnost za svoju djecu i onu djecu koja tek trebaju doći.

Svjesni činjenice da se ne može sve odjednom promjeniti, odlučili smo se zalagati za tri kritične točke o kojima trenutno mnogi životi ovise. Nažalost, neki životi su upravo zbog ovakvih zakona već ugašeni. Bez političkih boja i ambicija, ušli smo u ovo kao sasvim obični građani, jer imamo vjeru u ljude da će zaista izaći na ulice – jer, svi smo mi isti, pred Ustavom RH. Nevjerojatna je inertnost velikog broja ljudi koji su se oglušili na ovaj prosvjed jer misle da se ništa ne može promjeniti, a ne shvaćaju da ne vlada Vlada, nego narod. Zato tražimo od svih ljudi bili oni politički opredjeljeni ili ne, pripadali oni udrugama, zadruga ili organizacijama, bili oni studenti, tete u vrtiću, medicinske sestre u bolnicama, majke s djecom, umirovljenik ili tek nezadovoljni građanin da se odazovu ovom prosvjedu kao građani, jer ovo nam je zadnja šansa prije 2018.g i uvođenja poreza na nekretnine da se nešto promjeni.

Vrlo je važan ovaj prosvjed jer se zaista i ozbiljno radi o cijeloj našoj zemlji i apsolutno svakom pojedinom čovjeku unutar nje. Želim naglasiti, da mi podržavamo sve organizatore koji također u isto vrijeme organiziraju prosvjede diljem Hrvatske, dok god su im namjere časne i moralne. Unutar naše vlastite promocije je i prosvjed u organizaciji gospodina Nene Koljaje, koji se treba održati 2.5.2017 na Markovom trgu s početkom u 10h pod imenom “Borba za opstanak”. Zajedništvo je bitno, jer vladajući moraju znati da nećemo odustati jer imamo dva imena prosvjeda, to su dva prosvjeda s istim ciljem, i pomažemo jedni drugima.

Također, podržavamo prosvjed u S. Brodu 1.5. 2017g. s početkom u 8 sati ujutro pod nazivom “Vrijeme je za NAŠ oporavak”! 

Zajednica Malih ljudi

Prosvjed Malih ljudi – fb stranica

Javnost je iz sustava „Agrokor“, ali i iz redova vlasti bila, pogotovo u zadnjih pet mjeseci, naprosto zapljuskivana obmanama, lažima i prijevarama, tako da se opravdano možemo zapitati može li se s tom praksom prestati samo tako, preko noći.

Naime pokušava se stvoriti privid kako je „Agrokor“ „kihnuo“ tek radi upravljačke nesposobnosti Ivice Todorića i njegove ekipe, ali sad kad je to preuzeo Izvanredni povjerenik Ante Ramljak, „Agrokor“ će nastaviti poslovati bez smetnji i profitabilno, a istina je da vrijeme prolazi, a ništa pametnog na restrukturiranju društva se ne radi.
Izvanredni povjerenik za „Agrokor“, Ante Ramljak, ohrabren valjda odobrenim zajmićem od 80 mil EUR i isplatom plaća zaposlenicima „Agrokora“ prije Uskrsa, priča o „hlađenju reaktorske jezgre“, iako je zapravo počeo melt-down s prijetnjom teške i nerješive „kontaminacije“ čitave Hrvatske.

„Agrokor“ ta rak-rana ne samo hrvatskog (i ne samo hrvatskog) gospodarstva, nego i hrvatskog društva uopće, nastao je sinergijskim djelovanjem svih tijela i organa vlasti u, slobodno možemo reći, ne državi već njegovom prokletistanu, Tuđmanovoj Hrvatskoj. Pri nastanku i rastu te kreacije tobože Ivice Todorića, a prema zamisli njegovog oca Ante, jer je Ivica potkapacitiran za tako što, bar na jedno oko, a neki su i oba zatvorili, zažmirili su i svi oni koji su u svojim rukama držali poluge kontrolnih mehanizama, koji su ne samo trebali nego i morali zazvoniti u sva alarmna zvona i ne samo upozoriti nego i spriječiti zlo u nastajanju. Posebno pritom valja uprijeti prstom na HNB odnosno njene nedodirljive guvernere, kojima je bilo stalo jedino do auto-promocije, njihovih vlastitih probitaka i do zadovoljavanja vlastitih htijenja.
Pa što košta da košta!
I državu i narod!
Uzalud danas hvalospjevi viceguverneru HNB Damiru Odaku kao „čovjeku koji je zaustavio Todorića“, zato što, ako je i istina da je učinio sve ono što mu se euforično pripisuje, to je učinjeno bar 15 godina prekasno. Izdajući ogromnu količinu mjenica bez pokrića „Agrokor“ je izvršio stravični upad u platni sustav države, dovodeći u pitanje i njenu monetarnu stabilnost.

Represivni aparat, DORH i pravosuđe da i ne spominjem, „nisu se šteli mešati“ iako je poslovanje „Agrokora“ od samih njegovih početaka obilježavala netransparentnost, već spomenuti upad u platni sustav države, od prekomjernog zaduživanja, preko neredovitih plaćanja dobavljačima, dugovanja državi za porez, do sprječavanja sindikalnog organiziranja zaposlenika, neplaćanja prekovremenog rada zaposlenicima, isplata dijela zaposleničkih plaća u bonovima „Konzuma, a slušali smo i o šikaniranjima zaposlenika …

Piramidalna shema, zapravo „lanac sv. Antuna“, svojevrsni „lanac sreće“, ordinarna prevara eufemistički nazvana „financijski inženjering“, to je bilo i koliko-toliko za vremena palo „carstvo“ Miroslava Kutle, koje je palo samo zato što svojoj pozadini za savjetnika nije imalo nikog kalibra jednog Ante Todorića st.
Pokretači „lanaca sreće“ ili financijskog inženjeringa rado su proglašavani uspješnim poduzetnicima, a jedan takav, Hrvoje Vojković, završio je, nasreću samo nakratko i u ministarskoj fotelji.
E sad, poznata je istina da se sve vrijeme može varati neke ljude, neko vrijeme sve ljude, ali nema šanse da se sve ljude može varati sve vrijeme, pa je tako i „Agrokoru“ došao kraj kad se pokušalo sve ljude varati sve vrijeme.

No i toj lakomoj nezasitnosti Ivice Todorića je nakon četvrt vijeka pustošenja došao kraj, ruske banke, najveći kreditori „Agrokora“ izborile su se nakon dogovora s dobavljačima da Ivica Todorić potpiše standstill aranžman, u „Agrokor“ po preporuci ruskih banaka sa svojim timom dolazi Antonio Alvarez III iz tvrtke Alvarez&Marsal i po meni počinje raditi onako kako je raditi trebalo, ali država se nepotrebno umiješala i srušila koncept restrukturiranja „Agrokora“ koji je možda i mogao voditi uspjehu. Ono što je davalo nadu bila je otvorenost i najavljena nakana da se u proces uključe svi involvirani, a država tek na kraju, jer bez pomoći države se proces restrukturiranja i ne bi mogao provesti, prezaduženost sustava “Agrokor“ je naprosto prevelika.

Špekulirat ću, Antonio Alvarez III bi nakon snimke stanja vjerojatno pregovarao s kreditorima da se svi krediti uz smanjenja kamatnih stopa transformiraju u dugoročne s počekom otplate od najmanje 15 mjeseci, od dobavljača bi vjerojatno tražio da se odreknu jednog dijela svojih potraživanja uz zahtjev da se dugovi prema njima reprogramiraju i dogovori obročna otplata, sa sindikatima bi vjerojatno pregovarao tražeći da pristanu na smanjenje plaća ali i otkaze za eventualne viškove zaposlenih. Paralelno s tim aktivnostima vrlo vjerojatno bi krenuo u prodaju dijela imovine, odnosno čitavih društava iz sustava „Agrokor“. Kako bi mu i nakon svega uzmanjkalo novca morao bi se obratiti državi tražeći njenu pomoć, prvenstveno pri rješavanju problema mjenica bez pokrića, a onda i financijsku, jer daljnje zaduživanje kod banaka ne vodi rješenju. Mislim da bez toga ne bi išlo.
No, misija Antonia Alvareza III kratko je trajala, Plenkovićev Ured za gubljenje vremena, prestrašen ulogom i poduzetnošću ruskih banaka, shvativši da se problem „Agrokora“ rješava u Moskvi, odlučio je silom zakona preuzeti stvar u svoje nejake ruke, Ivica Todorić i njegova ekipa napustili su kormilo, upravljačka prava koncerna preuzela je snagom Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Hrvatsku država, koja po svemu sudeći nastavlja s prevarama.

Zajam hrvatskih banaka od 80 mil EUR, koji i nije smio biti odobren, predstavlja tek možda 10 % sredstava koja su „Agrokoru“ potrebna za stabilizaciju poslovanja i provođenje uspješnog restrukturiranja koncerna, procesa koji mora biti potpuno okončan u roku od godinu i pol do najviše dvije godine, procesu koji se ne može „razvlačiti“ unedogled. Lažima i obmanama u periodu prije donošenja Zakona, iz samog „Agrokora“, a onda i iz sustava vlasti, o stabilnosti njegovog poslovanja već je unepovrat otišlo gotovo pola godine, jer da je proces započet prije pola godine, sa Zakonom ili bez njega, stvari bi bitno drugačije izgledale.
Oni koji će pod dirigentskom palicom Izvanrednog povjerenika pokušati restrukturirati „Agrokor“, trebali bi pažljivo proučiti dosad provedene slične procese u svijetu s posebnim naglaskom na „Case Chrysler“, premda mislim da „Agrokor“ kao cjelinu neće biti moguće očuvati nikakvim akrobacijama, logično bi bilo „razbiti“ koncern prema djelatnostima na nekoliko cjelina, špekuliram npr. Poljoprivreda, Trgovina, Proizvodnja … prema predlošku kako je svojedobno „rasparceliran„ IG Farben, kad su nastala društva AGFA, Bayer, BASF, Hoechst (danas Sanofi) …

Koliko je stanje u i s „Agrokorom“ ozbiljno možda najbolje pokazuje zabrinutost vlasti u Sloveniji, Srbiji, BiH i Crnoj Gori koje strahuju od sloma sustava „Agrokor“ i mogućnosti štetnih posljedica po gospodarstva i BDP u tim državama gdje Agrokor posluje i posjeduje imovinu, koje razmišljaju da se i kroz zakonska rješenja zaštite od mogućih štetnih posljedica.
Ostat će vječna tajna zašto se Plenković i njegov Ured za gubljenje vremena nisu povezali s vladama tih zemalja i upoznali ih s namjeravanim procesom restrukturiranja koncerna. Ili on problem misli riješiti slanjem hrvatskih trupa na ruske granice!?

I kako itko uopće može očekivati išta pametnog od pulena Borislava Škegre čiji je čitav profesionalni put obilježen tek neuspjesima. Nitko tko se „napajao“ na „izvorima znanja“ Đure Njavre, Borislava Škegre i sličnih svatova, ne može rješavati toliko složen problem, kakvim ga je Ivica Todorić slagao četvrt stoljeća, to bi bila gotovo nemoguć misija čak i u slučaju da nije hrvatske političke i društvene elite koja je sva „impregnirana“ „Agrokorom“. Nema nijednog tijela i organa vlasti u RH, nema institucije sustava hrvatske države, neovisno o političkoj „boji i mirisu“ onih koji su obnašali vlast, koji u proteklih četvrt vijeka nije pridonosio stvaranju monstruma zvanog „Agrokor“. U procesu restrukturiranja „Agrokora“ isplivavat će na površinu brojna „zvučna“ imena na način na koji je već isplivalo ime Zdravka Marića, aktualnog ministra financija u Plenkovićevom Uredu za gubljenje vremena.

Osobno mislim da bi se u cilju suzbijanja laži i obmana koje i dalje dolaze iz „Agrokora“ ali i iz redova vlasti u proces trebao umiješati i Hrvatski sabor sa zahtjevom da bar jednom u svaka dva tjedna bude brifiran o dotadašnjem toku procesa restrukturiranja koncerna i namjeravanim daljnjim aktivnostima izvanrednog povjerenika odnosno uprave koncerna.

Neki kažu da je ova stara latinska izreka, koja se pripisuje Ciceronu, potpuni besmisao, ako bismo izrečeno doslovno shvaćali, ali ona smještena u kontekst okolnosti, dakle vremena, prostora i društvenog razvoja u kojem je nastala, ima svoj smisao koji bismo mogli opisati jedanput kao izbjegavanje pogrešaka koje smo u nekom vremenu počinili sami ili su ih počinili drugi, a drugi put kao korištenje vlastitih, ali i iskustava drugih u novonastalim okolnostima, dakle nečega što bismo koristeći suvremenu terminologiju zapravo zvali inteligencijom.

Dakle onaj tko je od povijesti nešto naučio neće u novim okolnostima ponavljati ni tuđe ni vlastite pogreške. Zato se kao nesporna činjenica uzima da je osuđen povijest ponavljati svaki onaj tko od povijesti ništa naučio nije. To neučenje od povijesti ili prije neprihvaćanje očitoga je možda i najvećim razlogom zašto su hrvatski narod odnosno svi građani Hrvatske osuđeni svoju sadašnjost živjeti u prošlosti.

Digresija:
U predvečerje, nakon dugog jahanja kroz preriju, su se Winnetou i Old Shatterhand ulogorili, zapalili logorsku vatru i sjedili pored nje …U jednom trenutku ustane se Winnetou i krenu u mrak. Nakon kraćeg vremena začuje se „tup“ … vrati se Winnetou iz mraka bez riječi sjeda
pored vatre, a na čelu ima jasno vidljivu čvorugu.
Nitko ne govori ništa … ustane se Old Shatterhand i krenu u mrak. Nakon kraćeg vremena začuje se „tup“ a nedugo poslije toga još jedanput … vrati se Old Shatterhand iz mraka, bez riječi sjeda pored vatre, a na čelu ima dvije jasno vidljive čvoruge.
Tek tada Winnetou progovara pitajući: „Zašto je bijeli brat dva puta stao na grablje?“

Dakle Old Shatterhnd nije od povijesti naučio ništa, jer da je, onda bi vidjevši čvorugu na Winnetouovom čelu zaključio da je tamo u mraku neka zamka, pa sam otišao u mrak drugim putem ili na drugu stranu, a pogotovo se ne bi istim putem vraćao nazad prema logorskoj vatri.

MOST nezavisnih lista ništa od povijesti vlastitog iskustva s HDZ-om naučio nije, zaboravivši valjda da ga je izigrao u proljeće 2016. kad je srušio suradnju/koaliciju i koalicijsku vladu, pa je „radnju ponovio“ poslije prijevremenih izbora iz rujna 2016. kad je bez obzira na traumatično iskustvo suradnje s HDZ-om ponovo ušao u suradnju/koaliciju sa istom zločinačkom organizacijom.

Isto tako Andrej Plenković ništa od povijesti naučio nije, a trebao je nešto naučiti iz ponašanja/postupaka svojeg prethodnika Tomislava Karamarka, pa tako gotovo u istom maniru ruši vlastitu vladu kao što ju je godinu dana prije rušio i Karamarko.
O savršeno je svejedno jel’ Karamarko pao na INA-MOL kompleksu, a Plenković će akobogda pasti na kompleksu „Agrokor“.
Istini za volju razlika između dvaju predsjednika HDZ postoji, Tomislav Karamarko nije
bio predsjednik vlade, tako da je on rušeći predsjednika vlade rušio vladu, dok Andrej Plenković smjenom ministara iz redova koalicijskog partnera rušeći koaliciju zapravo ruši vladu.
Ono što im je zajedničko je „mahanje“ novom saborskom većinom do koje bi HDZ došao „preslagivanjem“ saborske većine, što Karamarku nije pošlo za rukom, a vidjet ćemo hoće li u tome Plenković uspjeti.
I još nešto, ponašanje i poteze Tomislava Karamarka sasvim sigurno nisu niti izbliza toliko diktirali iz INA-MOL, kao što su ponašanje a onda i potezi koje povlači Andrej Plenković diktirani iz „Agrokora“ odnosno od Ivice Todorića.
I još nešto, oba ova dična hrvatska muža kao čelnici zločinačke organizacije, HDZ, nisu svirali solo, „basirali!“ su im dostojni partneri iz MOSTA nezavisnih lista za koje smo već rekli da od povijesti ništa naučili nisu.

No, kad bi naša parlamentarna opozicija to zaista i bila, onda ni svako zlo ne bi bilo za zlo, jer bi to mogla biti prilika da se opozicija poveže s MOSTOM, da njeni stranački čelnici prevladaju sve animozitete, stave glave skupa i konačno posve „razmontiraju“ nesporno zločinačku organizaciju, HDZ, koju su Franjo Tuđman und Jaranen osnovali s jednim jedinim ciljem da do krajnjih granica podignu nacionalne osjećaje, na krilima nacional-šovinizma osvoje vlast, ne ulazeći uopće u to koliko su svemu tome pripomogli Ivica Račan i SKH-SDP, da bi je u punoj mjeri iskoristili za svoje potrebe.

HDZ-a je odmah po pobjedi na prvim višestranačkim izborima počeo vladati nepodnošljivom lakoćom, ton tom i takvom ponašanju davao je reciklirani komunistički otpad, ljudi koje je SKH isključivao iz svojih redova radi njihovih kriminalnih aktivnosti ili zato što su se teško ogriješili o statutarne odredbe SKH. Svi su se oni skrasili u HDZ-u i odmah po osvajanju vlasti krenuli osvećivati se nikom drugom nego hrvatskom narodu za zatvorske i druge kazne i postupke poput uklanjanja s političke i društvene scene, kojima su bili izloženi u SRH. To korištenje vlasti za svoje potrebe HDZ je nastavio i poslije Tuđmanove smrti neovisno o tome tko je na njegovom čelu, pa tako to radi i danas.

I na kraju najtragičnije je što dobar dio hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske od povijesti ništa naučio nije, jer da je ne bi i dalje na izborima birao da ga vodi zločinačka organizacija, HDZ, koja je od svojeg dolaska na vlast u Hrvatskoj uništavala i narod i državu posebno kroz pljačku društvene imovine i rat.
Ta politička stranka/pokret je toliko ogrezla u kriminalu i korupciji da se otamo širi sve nepodnošljiviji zadah zločina počinjenih nad vlastitim narodom. A narod kao opčinjen stoički podnosi zlehudu sudbinu koju mu je u naslijeđe ostavio Franjo Tuđman, nesporni kreator HDZ-a kao zločinačke organizacije.

Zato bi svi zastupnici u Hrvatskom saboru kojima je Hrvatska na srcu trebali poduzeti sve da se upravo u interesu hrvatskog naroda i države ne priklanjaju HDZ-u, već da ga onemoguće u daljnjem obnašanju vlasti, nisu novi izbori niti takav bauk, kojim nas plaši Plenković, niti predstavljaju nepotreban i nepodnošljiv trošak. Od svega najveći trošak predstavlja status Hrvatske kao „muljevitog dna Evrope“ (soggy bottom of Europe) kako nas je nadahnuto na samom početku 2007. opisao The Economist.

Dakle od svega je najnepodnošljivija i najskuplja HDZ-ova vlast.

Naš popularni pjevač Marko Perković Thompson ogorčeno je odgovorio Willyu Mernyi, predsjedniku memorijalnog odbora Mauthausena.

Naime, subotu se u dvorani Bezirkssporthalle u gradu Kremsmünsteru u Austriji trebao održati koncert Marka Perkovića Thompsona, no koncert je na inicijativu nekoliko stranaka i građanskih antifašističkih organizacija u zadnji čas otkazan.

Thompson je reagirao ekspresno i odlučno, te poručio Austrijancima: “Nećete ni vi u Čavoglave, niste niprije!”

Kako doznajemo, Thompsonu je među prvima podršku dao biskup Košić.

Saborski svibanj ljeta Gospodnjeg 2017. ostat će nam u nezaboravnom sjećanju. Nevjerica, zapanjenost, zgranutost i zaprepaštenost polako se stišavaju. Postepeno dolazimo k sebi. Kad smo ovaj svibanjski šou preživjeli, preživjet ćemo i sav korov, nametnike i ostale parazite. Pogledajmo korifeje koji su nam taj svibanj priuštili.

Andrej Plenković: neprikosnoveni pobjednik proteklih dva tjedna. Pošten kao Sanader, lijep kao gospođa Kosor, bistar kao Karamarko. Saborski ološ mu je radio neke probleme, al’ džabe. Sve ih je smotao, k’o kupus u sarmu. Junački se odupro teroru činjenica. Donedavno smo mu tepali “Svileni”, a odsad ćemo ga zvati “Milorad”. HDZ je HDZ, sve ostalo su gljivice na nogama. Nema pazi, samo gazi!

Božo Petrov: samonikli provincijski luzer koji je poželio biti Spasitelj, Izbavitelj i Otkupitelj. Dosadan k’o vjeronauk. S umom rastavljen, ima tu naviku da liježe u krevet sa zmijama. Već su ga jednom bile izgrizle – skoro do smrti, ali im je oprostio. Obećale su mu da su se popravile i da više neće, ali eto… Džabe ti je sada jadikovati. U konačnici i ukratko, kako bi rekao onaj bezobrazni ateist: sjaše Šonjo da uzjaše Njonjo.

Gordan Jandroković: preživio je smaknuće troje svojih gospodara i umilio se četvrtom. Od Aristotela je naučio: izdajničko janje četiri tate sisa. Onako omalen, mazan, krotak i lepršav, s ponosom i dostojanstvom tegli nadimak Njonjo, premda mu ni Pudlica ne stoji loše. Dobro bi zvučala i Iznutrica. Nakon prve predsjednice države, dobili smo i prvu predsjednicu Sabora.

Zdravko Marić: zdrava snaga naše zdrave domovine. Ni kriv ni dužan, zatalasao je Hrvatsku. Nitko ne zna što je on zapravo: Gazdin pobočnik u vladi ili vladin pobočnik kod Gazde. U oba slučaja, roba s greškom. K-plus kvaliteta. Kao stvoren za ministra financija – neokaljan, nepotkupljiv, neprobojan. Uzeo je, doduše, neki sitni kredit, beskamatni i bespovratni, ali sve po zakonu. Tá nije on stvorio razbojnički sistem!

Željko Glasnović: legendarni general koji patološki voli sve što je hrvatsko. Najavljuje nam interventni uvoz desetina tisuća hrvatskih branitelja, kako bi suzbio nestašicu na tržištu. I na biralištima. Roba je provjerena i pouzdana, a i neće puno koštati – par milijardi nečega godišnje. Tako se brišu zločinačke, jugoudbaške, komunističke i sve ostale domoljubne granice!

Bruna Esih: kandidatkinja za gradonačelnika metropole. Naumila je zubima i noktima preorati Zagreb, tražeći kosti – ma kojeg biološkog porijekla. Od Zagreba je naumila napraviti Bleiburg, samo još veći i tragičniji. Dugo se brstilo to domoljubno trnje, grmlje, šikaru i drač, ali se i obrstilo. Pukla kičma. Nema više. Još donedavno superstar u rangu Severine, sad je tek posrnula domoljubna djeva. Sjebala je i tavu i jaja!

Milorad Pupovac: fenomen nad fenomenima. Pokazao je i dokazao kako je u našoj samostalnoj i suverenoj, nezavisnoj i neponovljivoj Hrvatskoj unosnije biti Srbin nego Hrvat. Đavo nek’ nosi ćirilicu i Jasenovac, to su sve trice i kučine. Bitni su samoranjavanje, principijelnost, čist obraz i duga ljubav. Mrtav, a diše… to je krilnik, a ne ti!

Zlatko Hasanbegović: tvrda ikona tvrde desnice. Kao i svaka ikona, sva je slinava od neprekidnog cjelivanja. Saprofit endehazijske truleži. Protiv moralno-političke kaljuže bori se, sa suzom radosnicom u oku, daljnjim kaljužanjem. I to – pazite – s likom iz gornjeg pasusa!  Pa ti reci da putevi Allahovi nisu čudni…

Tomislav Saucha: junak – ma što junak, heroj! – proteklog razdoblja. Ničim izazvan i bez ikakvih problema, pokazao nam je da su moral, etika i zdrav razum vrlo precijenjeni, čak štaviše da su beskoristan teret. Dva je puta iz mrtvih vjerodostojno vratio vjerodostojni HDZ. Sasvim dovoljno da postane novi ministar pravosuđa, kad je već ministarstvo financija tako detaljno zauzeto.

Summa summarum: Hrvatska – zemlja beskrajnih mogućnosti!