Glas dekana Katoličko-bogoslovnog fakulteta u Đakovu Ivice Raguža (tekst u Glasu koncila pod naslovom ‘Marijina poslušnost i žene danas’) nadmašio je svojom vjerskom zatucanošću mnoge koji žare i pale Hrvatskom, uvijek i osobito pred vjerske praznike i/ili izbore. Uz respektabilnu konkurenciju raznih Košića, Bozanića, pa valjda do posljednjeg seoskog popa, ovaj se najviše približio pravom, ne tek simboličkom žaru i vatri. Imajući u vidu teoriju i praksu samoupravne katoličke crkve, naravno da je u središtu te iscjeliteljske vatre žena; to je na koncu najpoznatiji historijski brand te crkve, sa zamjetnim rezultatima od par desetaka miliona spaljenih neposlušnih žena. No nećemo ovdje o baljezganju jednog popa, o tome su veoma dobro pisale (vidi vraga!) žene, i to upravo iz pozicije vjerskog nauka, i očitale mu lekciju ( http://www.autograf.hr/glas-zena-se-ne-cuje-u-glasu-koncila/).
Ovdje nas zanima ono što je nadišlo unutarcrkveni dijalog, to jest, pritužba nekih svjetovnih organizacija i pojedinačne građanske pritužbe na diskriminaciju u Raguževom pisanju, upućene Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Republike Hrvatske, Višnji Ljubičić. Kako bismo ipak dali makar djelić onoga na što se pritužba odnosi i o čemu se ondje raspravljalo, evo jednog karakterističnog, pače, pregnantnog dijela.
Kaže Raguž: “Dakle, po ženskoj neposlušnosti grijeh je ušao u svijet. Stoga je žena i danas na poseban način i dalje u velikoj napasti neposlušnosti. Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati ‘glavu’ (Isus Krist, Crkva, muškarac; usp. 1 Kor 11, 3) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. Neposlušnost se isto tako pokazuje u onom što bismo nazvali dvama biblijskim sindromima neposlušne žene: ‘Martinu sindromu’, aktivističkoj ženi bez poslušnosti, bez smiraja, i ‘Magdaleninu sindromu’, lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe.”
Ovaj izraz najgoreg vjerskog fundamentalizma koji ženi oduzima ljudski suverenitet i postavlja je u neupitnu hijerarhijsku podložnost muškarcu (i još koješta od iste mustre) nećemo raspravljati, to je već učinjeno. Zanima nas međutim veoma svjetovni aspekt cijele priče, upravo onaj kako je Pravobraniteljica došla do sljedećeg (“oslobađajućeg”) odgovora na pritužbu da je ovakav govor diskriminatoran po žene. Evo i kako odgovor glasi. “Člankom 9. Zakona o suzbijanju diskriminacije propisani su iznimni slučajevi u kojima se stavljanje u nepovoljniji položaj temeljem bilo koje diskriminacijske osnove, pa tako i temeljem spola, ne smatra diskriminacijom. Tako je zakonom propisano da se djelovanje koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve odnosno vjerske zajednice upisane u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, koje bi se moglo okarakterizirati kao diskriminacija, ne smatra diskriminacijom ukoliko ono proizlazi iz vjerske doktrine ili uvjerenja u okviru sustava vrijednosti te crkve odnosno vjerske zajednice. Stoga, slijedom navedenoga, a s obzirom da je sporni članak objavljen u Glasu Koncila, glasilu Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, Pravobraniteljica nema temelja za postupanje u ovom slučaju. Međutim, vrijednosni sud o kojem se radi podložan je ocjeni javnosti, a posebice članova/ica navedene vjerske zajednice.”
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ili ne poznaje zakon koji treba provoditi ili nema sposobnost da ga interpretira. Ima i treća mogućnost, to jest, da zakon poznaje, shvaća njegove odredbe, ali u ovom slučaju ga ne želi primijeniti. Naime, članak 9 Zakona o suzbijanju diskriminacije (Zabrana diskriminacije i iznimke od zabrane diskriminacije) razrađen je u 10 točaka koje su naprosto ignorirane, što znači da zakon niti je poštovan, niti valjano tumačen. “Obrazlaže” dakl Pravobraniteljica da “je zakonom propisano da se djelovanje koje je u skladu s naukom i poslanjem…, koje bi se moglo okarakterizirati kao diskriminacija, ne smatra diskriminacijom ukoliko ono proizlazi iz vjerske doktrine ili uvjerenja u okviru sustava vrijednosti te crkve odnosno vjerske zajednice.” I tu bi za nju bio kraj priči.
Točka 5 članka 9, međutim, koja kazuje što se to “ne smatra diskriminacijom (a što se objektivno može okarakterizirati kao diskriminacija) ukoliko proizlazi iz vjerske doktrine ili uvjerenja u okviru sustava vrijednosti te crkve…”, pa upućuje na oblike takve diskriminacije koju se, eto, neće uzeti kao diskriminaciju (sic! usput, ovakvim se stavom sankcionira da je crkvi diskriminacija suštinski svojstvena), nije baš toliko široka. Izuzima samo postupke “pri zasnivanju radnog odnosa, uključenja u članstvo te u djelovanju koje je u skladu s naukom i poslanjem crkve i vjerske zajednice…, ako tako zahtijevaju vjerska doktrina, uvjerenja ili ciljevi.” Mizogini, ponižavajući govor Ivice Raguža ni po čemu ne spada u “zaštićenu diskriminaciju”, to jest, u onome što je on govorio ne radi se o zasnivanju radnog odnosa, uključenja u članstvo itsl.
Ima još jedan, ustvari ključan aspekt u točki 5 članka 9, a koji je jednostavno zanemaren. Radi se naime o formulaciji “crkve i vjerske zajednice … koje djeluju u skladu s Ustavom i zakonima”. Crkva, vjerske zajednice, baš kao i svi građani, podređeni su Ustavu i zakonima RH. Ustav RH je jednoznačan, pa tako u Temeljnim odredbama, članak 5, određuje: „U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i prava i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.“ U slučaju Zakona o suzbijanju diskriminacije vidimo međutim da ide mimo temeljnog zakona jer (djelomice) omogućava diskriminaciju, u suprotnosti s člankom 14 koji izričito kaže da su pred zakonom svi jednaki. Obzirom na slučaj kojim se bavimo, članak 39 (Zaštita ljudskih prava…) je izričit i kaže: „Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti”. Ako nekome treba pojašnjenje, govor u kojem se žene smatra drugorazrednim bićima je oblik nesnošljivosti (najblaže rečeno). Na kraju priče, čak i takav manjkav, Zakon o suzbijanju diskriminacije, ne abolira Ragužev diskriminacijski govor. Međutim, sad smo opet u domeni hrvatske priče; čega nema u zakonu ima u interpretaciji. Pravobraniteljica je počupala iz članka 9 ono što joj odgovara, skratila, prekrojila, pozvala se također i na to da je Ragužev članak objavljen u Glasu Koncila, glasilu Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj, pa je to valjda unutarnja stvar Crkve – interpretacija koju smo već u javnosti čuli. Glas Koncila prodaje se na kioscima i obraća se svim građanima RH, a Ragužev napis ne govori o unutarnjem ustrojstvu Katoličke crkve, niti samo o vjernicama, nego o ženama uopće. Diskriminacija, taman da dolazi ravno s oltara sa Svete mise, jest oblik nesnošljivosti i taj je akt podložan sankcijama. Dobro je prisjetiti se riječi konzervativnog suca ustavnog suda SAD, Antonia Scalie: “Podređenost generalnom zakonu, koji je neutralan, odnosi se na sve, čak i ako zakoni ograničavaju vjersku praksu.” U ovom našem slučaju nedosljednog zakona, koji eto dopušta (do neke mjere) diskriminaciju, od toga je gora “interpretacija” pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
I ponovo riječima Scalie: “Kad bi se vjerskim zajednicama dopustilo da se izdvoje, izuzmu iz opće važećih zakona, to bi vjerske doktrine (vjerovanja) učinilo superiornima zakonima zemlje i ustvari im omogućilo da budu zakon za sebe.” Da je živ, Scalia bi se jako iznenadio kad bi saznao da eto u europskoj demokratskoj Hrvatskoj upravo takvo nešto postoji. Crkva izvan zakona. Ustvari, iznad.