”Do samo pre neki dan ja sam bio dosledni disident, od danas ja sam samo progonjena lovina!”
Uroš Stoiljković
Ne mogu bolju definiciju stanja u kojem se i sam nalazim izkazati rečima od svog prijatelja, na vest o želji da se podigne spomenik Slobodanu Miloševiću koja je došla kao izliv histerične sreće njegovih nekadašnjih saradnika – njihovim tumačenjem sudske odluke iz Haga da Miloševića nisu mogli proglasiti krivim u presudi Karadžiću.
Nisi kriv, znači da je bio u pravu.
U pravu za Srebrenicu, Sarajevo, Vukovar, bombardovanje Dubrovnika, u pravu za Kosovo, u pravu za svaki rat, u pravu za svaku smrt.
Nisi kriv, znači da je bio u pravu za Ivana Stambolića, Ćuruviju i za mnoga druga uspela i neuspela ubistva, u pravu za svaku glad, svaku izgubljenu nadu, svaki upropašteni život, u pravu za svo rasulo i gubitak svakog dostojanstva svakog čoveka koji je do dostojanstva držao.
Tako oni gledaju.
Tako oni razumeju.
Tako oni misle.
Tako oni, na kraju krajeva i glasaju.
Mi ponovo imamo jednog čoveka koji o svemu odlučuje, koji se za sve pita i koji ima sve odgovore kako na postavljena tako i na nepostavljena pitanja, sve zna unapred, jednog čoveka koji iz helikoptera spašava dete iz smeta, jednog čoveka koji stopira istragu o padu jednog drugog helikoptera, jednog čoveka koji u sred noći sruši čitavu ulicu u Beogradu, jednog čoveka koji rasprodaje, zida, gradi, reformiše, hapsi, oslobađa, jednog čoveka koji je i zakon i pravda.
Mi ponovo rušimo Bosnu, ne razumemo Hrvatsku, ne razume Hrvatska nas, mi ponovo imamo nepodobne, izdajnike, Soroševe plaćenike, novinare koji ne kleče i one druge kojima se spremaju čevapi, u koji urlaju umesto njih, mi ponovo imamo glad.
Mi ponovo imamo progonjene pisce, glumce, novinare, pevače, političare, čitave grupe ljudi, čitave teritorije ove teritorije koju nazivaju državom, mi ponovo imamo strah.
To je naš spomenik Miloševiću i zove se život u Srbiji.