Kvragu, pa možda bi stvarno trebalo ovu bruku od države prepustiti Tepešu, Ćoriću, Bujancu, Hasanbegoviću i njihovim falangama pravovjernih domoljuba.
Možda bi upravo oni skrojili narodu pravdu po mjeri one za koju su mnogi sin i otac krvarili kad su im pravo krvi i zemlje toliko na usnama.
Možda bi baš oni znali preokrenuti privredu, potaknuti proizvodnju, dovesti investicije, oživjeti selo i poljoprivredu, zaustaviti uvoz koji nam povećava dug i zamijeniti deficit u suficitom.
Možda bi se na njihov poziv sjatila nazad u domovinu sva sila mladih koji su godinama iz nje obespravljeni i besperspektivni odlazili.
Možda su upravo oni ta reformska snaga, možda baš oni znaju, hoće i mogu spasiti nas upravo s ruba ambisa u koji ustravljeno padamo odavno.
Možda znaju oni gdje su nam saveznici, oni iskreni, pravi, kakve smo imali nekoć dok nam nije trebala žica.
Već vidim da će možda insistirati na reviziji nevjerovatnom pretvorbenog i privatizacijskog zločina i na vraćanju onoga što bi se još vratiti dalo.
Već vidim kako podižu optužnice protiv orjunaša koji su počistili narodnu imovinu u ratnoj magli.
Vidim ih već, možda, kako brane slobodnu riječ i misao, kako su borbeno stali uz hrabre sindikaliste protiv ovrha, neisplaćenih plaća i zatiranja radničkih prava.
Možda stanu i uz tražitelje svih ostalih prava koja ne ugrožavaju ničija druga prava.
Možda se založe i da se takva prava nađu u Ustavu kao i da ustavne suce bira struka.
Možda bi, uz svesrdnu možda, asistenciju klera, uspjeli hrvatsku učiniti zemljom znanja, novih mogućnosti i poželjnim rasadnikom progresivnih vrijednosti.
Možda baš oni jer imamo vremena za zajebanciju nakon što smo probali svašta nešto i došli do 300 milijardi duga, do gladnih penzionera rada, do bahate vojne hunte koja se grozi onima koje je navodno branila, do krepanog zdravstva, klerikaliziranog školstva i društva, do odumrlog sela, do invalidne proizvodnje na izdisaju, do tajkuna koje olakšicama podupire država, do bolesne djece kojoj ta država ukida ionako bijednu naknadu, do omjera u kojem jedan zaposleni na grbi nosi jednog umirovljenika i jednog ustrančenog uposlenika svoje općine ili županije…
Možda su ipak oni nositelji žuđenih promjena, možda baš upravo u nekom institutu finiširaju planove kako će narod s njima na čelu u gradnju, tvornica, škola, bolnica, domova, cesta, pruga i aerodroma…
Možda su upravo oni ti koji će učiniti sve da sutra već gledamo u bolji život, u budućnost, prosperitet i progres, u društvo jednakih šansi i pravde…
A možda, kad samo pogledam ovlaš oko sebe, mnogo možda nestane i sigurno i jasno vidim da je krajnje vrijeme , podne i pet da odjebu više i zauvijek sa svojim usranim kancerogenim i impotentnim kvazidomoljubljem koje im, nesposobnima, kmeljavima i kvarnima kakvi već jesu, služi da bi parazitski, kao guba parazitska na nekoć zdravom drvetu trajali dok se drvo ne osuši i srušeno istrune.
Nek’ im zapnu u grlu ode i napjevi i povijesni pozdravi izdajicama i dušmanina svoga naroda, upravo onako kako bi htjeli zatrti spomen herojima čija djela, rad i muku još uvijek zapijaju i arče.
Nek’ si uvijek spremnom desnicom zataknu crne stjegove tamo gdje danje svjetlo ne dopire, klapnu petama potom i zakrvavljenih bjeloočnica protisnu kroz zapjenjene gubice: u boj, u boj…
I nek’ znaju, što god si umišljali, da im je sve jalovo i da je država narodu dušman svugdje gdje je takvi kroje.
I nek’ odjebu više na svoja gumna i za svoje plotove sa svojim dernecima još dok imaju izbora.
Uskoro ga, naime, po drugi put radi ovakvih nitko više neće imati.