Najviše što netko može učiniti za nekog pisca je da ga štampa i da ga čita, rekao je jednom zgodom Miroslav Krleža. Po mnogima on je najsvestraniji hrvatski književnik (rođen 7. srpnja 1893. u Zagrebu pred sto dvadeset i tri godine) – njegov opus sačinjava sveukupno pedeset svezaka poezije, novela, drama, romana, putopisa, eseja te dnevničkih zapisa nastalih u rasponu od šezdeset godina rada.
Ove godine obilježavamo (obilježavamo li – ili smo zaboravili na to?) i osamdesetu obljetnicu prvotiska Balada Petrice Kerempuha, najosebujnijeg Krležinog djela. Po Krležinu sjećanju, Balade su nastajale tijekom zimsih mjeseci 1935. i 1936., a tiskane su 1936. u Sloveniji (u Domžalama kraj Ljubljane). To djelo posebno je po tome što je pisano starohrvatskom kajkavštinom, dakle jezikom koji je u davnini (sve do 1836.) bio književni. Općepoznati su stihovi: ‘Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo / Pak ni vezda ne bu da nam nekak nebu…’ (drugim (bit će kako-tako, bit će nekako…) a znana je i uzrečica ‘ni med cvetjem ni pravice’. (To je, zapravo, jedan od naslova pjesama u zbirci.) Naravno, Balade nisu samo tih nekoliko stihova i navedeni naslov – zbirka je to od 34 pjesme – od kojih bi barem polovica našla mjesto u antologijama hrvatske poezije.
‘Balade su pisane na motiv ljudske patnje usred sveopće infernalizacije životnih prilika, a ta tema traje od Budhe preko Dantea do dana današnjega. (… ) Pisati o paklu a maštati o nebu to je, ako hoćete, raspon svake poetske misli od početka svijeta i vijeka i literature kao takve,’ rekao je autor u knjizi P. Matvejevića ‘Razgovori s Krležom.’
Tadašnje prilike u svijetu nisu bile ni najmanje ružičaste. Naime, godine 1936. buknuo je Španjolski građanski rat :
‘…Reagirao sam na španjolsko zbivanje skiciravši nekoliko ciklusa pjesama: galženjačke i lamentacije i tužaljke u sljepačkom stilu i maniri narodne pjesme…’ (Dijalektički antibarbarus, Sarajevo, 1988.)
Starokajkavski jezik, naravno, znatno se razlikuje od današnje hrvatskog književnog jezika – ali to nije razlog da čovjek ne uloži malo truda kako bi uživao u dobroj poeziji. Uostalom, Krleža je mislio i na to: svojim Baladama pridodao je rječnik – tj. ‘tumač manje poznatih riječi, fraza i pojmova’ gdje su kajkavske riječi rastumačene.
Zbirka počinje pjesmom Petrica i galženjaki: naš junak podno vješala svira tamburu i iznosi svoja zapažanja i razmišljanja o svijetu oko sebe kroz povijest. Tko su ‘galženjaci’? U rječniku stoji: galženjak – čovjek koji visi na vješalima. U prenesenom značenju: obješenjak. Galge, vješala. Od njemačkog: Galgen.
Dalje pjesma teče ovako:
Zapamtite kaj vam je Petrica rekel:
Hudi bu biškupa odnesel v pekel!
Sithovi su i bez ‘prijevoda’ na štokavski sasvim jasni – Petrica prognozira da će Hudi (Đavao) biskupa povesti u pakao. Kod drugih stihova morat ćemo zaviriti u rječnik kako bismo ih razumjeli, npr. ovaj primjer:
Zgublenje glavno, strašna kaštiga
človek se denes friga kak liga.
Što je to ‘zgublenje glavno’? U tumaču stoji: smrtna kazna gubitka glave, dakle: dekapitacija, odrubljivanje glave, glavosjek. ‘Kaštiga’ – kazna. Frigati znači pržiti – a liga je mala patka. Književnohrvatski, znači štokavski, bilo bi:
Dekapitacija, strašna kazna,
Čovjek se danas prži ko patkica.
(I odmah se može zamijetiti koliko se toga izgubi u prijevodu i kako ti stihovi na standardu zvuče mlako i obično.)
Sljedeća balada koju bih ovdje želio predstaviti nosi naslov ‘Lamentacija o štibri’, što bi se moglo ‘prevesti’ kao ‘Tužaljka o porezu’. Naime, seljak (ili kmet) dolazi k Gosponu Grofu, Velečasnome, Uzoritome itd. i svakome od svojih prihoda ili ljetine daje dio koji im pripada (maltarinu, žirovinu, sajamninu, desetinu…) – što neodoljivo podsjeća na današnje poreze, naknade i namete – samo su se nazivi promijenili – nije desetina nego je PDV. Dakle, Balade su vrlo aktualne i danas!
Nadalje, iz iste balade…:
Kmeta su Dožu kmeti rastergli
za zubi kak cucki.
Naj nam rastomače: kaj je i to bile lucki?
Biškup je Gubca spekel v rajngli,
a Biškupa su v nebo na vanjkušu nosili ajngli.
(Kmeta su Dožu kmetovi rastrgali
sa zubima ko psi.
Objasnite nam: je li to bilo ljudski?
Biskup je Gupca ispekao u zdjeli,
a Biskupa su u nebo na jastuku poveli anđeli.)
Posljednja dva stiha se odnose na vođu seljačke bune, Matiju Gupca koji je mučen i okrutno pogubljen. Doža (Dosza) će nam pak biti nepoznato ime, pa ćemo opet pogledati u rječnik:
‘Dosza, Gyorgy, vođa seljačke bune u Ugarskoj 1514. Zarobljen. Bio je smaknut tako da su ga postavili na usijano željezno prijestolje, a na glavu mu tri puta pritisnuli zažarenu gvozdenu krunu. Dožinom su prijestolju dotjerali devet smrtno izgladnjelih seljaka. Na muziku svirala, violina i zviždanja morali su igrati kolo, i poslije svakog zaokreta morali su, kao gladni vuci i svinje, da jednom zagriznu u vođino tijelo i da te krvave dijelove njegove progutaju. Onoga pak koji nije htio da grize (a to se poznalo po tome da li su mu usta bila crvena od krvi ili nisu), na mjestu su posjekli. Trojica, četvorica tako su platila svojim životom.’
Sljedeća balada, Keglovichiana, pak opisuje ‘trijumfalno i najparadnejše vuznašašče, vnebozetje i vulezek v nebo njihovega uvišenog gospoctva gosponda gospona gospona i dominalnega gospona grofa Baltazara Melkiora Gašpara Keglovicha’. Naime, rečeni ‘gospon’ grof je umro, pa pred rajska vrata dolazi kako se i priliči: u kočiji s upregnutim bijelcima, a u pratnji su mu njegove sluge – kao i posuđe te raznovrsne delicije, meso, povrće i piće. Na rajskim ga vratima uslužno dočekuje sv. Petar. Pred grofom su
maršerala tri ajngela generala…
…za njim pak još trojica njih (‘kak barjaktari’), uz još mnogobrojne kuhare, mlinare, licitare, hajduke, kapelane itd. A posve na začelju te svečane kolone, šuljao se kmet, Imbro Skunkač.
Gleda u čudu kako anđeli u srebrnim tanjurima poslužuju nebeske duše, čuje orgulje i pjesmu
drhteći od straha da ga ne razotkriju. Anđeo Gabrijel nazdravlja Kegleviču i govori o njegovim ‘vrlinama’ – npr. kako je grof ‘poštivao’ post – obilato pijući vino. Imbru Skunkača su ipak otkrili te biva bačen u ‘vekivečni jogenj’ (pakao). Naravno, Krležina ironija i sarkazam ovdje su jasni: grof koji se za zemaljskog života nauživao biva nagrađen i u nebu – a nesretni Imbro Skunkač nastrada, kao što je stradao čitavog svog bogečkog života…
‘Na mukah’ je balada posvećena seljacima – ustanicima iz 1573.:
Karv, ta slana kmetska,
stubičanska karv,
ta čarna čerlena,
vonjhava gosta krv…
Motivu vješala Krleža se opet vraća u baladi Baba cmizdri pod galgama sa sljedećom poantom: Kesno je popoldan iti k maši! (Kasno je popodne ići na misu!)
Sectio anatomica donosi opis obdukcije i razmišljanja doktora (neke njegove dvojbe) oko stvari koje i dan-danas muče čovjeka…
Nenadejano bogičje zveličenje optimistično je predviđanje o slastima pri dolasku u nebesa
(opet autorova fina ironija!)
Završna pjesma je Planetarijom: Petričina (odnosno Krležina) vizija naše povijesti. Krleža je u toj pjesmi (kao i u cijeloj poemi) na strani potlačenih, obespravljenih – kmetova, seljaka, plebsa, bokčije – a kritički se odnosi prema vitezovima, crkvenim velikodojstvenicima i plemstvu. Ban Jelačić i Zrinski su prikazani ‘kao slijepci koji idu u Beč’. Gaj i njegova ilirska družba (pošto su se odrekli kajkavskog) postaju u Krležinoj viziji grobari na sprovodu ‘paradne, starinske reči KAJ’. Kršnjavi (nekadašnji ministar bogoštovlja) opisan je epitetom ‘hrđavi’, Strossmayer je ‘biškup Štroca’, izgubljen u magli, zajedno s ‘banom Mažuranom’ (I. Mažuranićem). Ni Gondola (Ivan Gundulić) nije prošao bolje – budući da je dubrovači pjesnik bio plemić. Pozitivno su ocijenjeni (odnosno opjevani) Stari (Ante Starčević) i Frano Supilo. Tu je Krleža iznio i svoj credo:
Kemu Plajbajz jedina je lanča,
taj se z vetrom panča kak Osel od La Manča.
Znači, kome je Pero (spisateljsko odnosno pjesničko umijeće) jedino koplje (oružje za obranu) – taj spletkari s vjetrom, kao onaj magarac od La Manche (magarac don Quijotea – ili sam don Quijote). Drugim riječima, teško je biti pjesnik u doba kad opasnosti vrebaju sa svih strana – a braniti se jedino znaš riječima i knjigama, tj. nisi takve naravi da prolijevaš krv…
Balade su, nakon prvog izdanja iz 1936. izdavane više puta u različitim edicijama sve do današnjih dana. Posebna je draž starijih izdanja što su tiskana crnim i crvenim tiskom i s minijaturama te crtežima Krste Hegedušića.
Petrica Kerempuh ima svoj spomenik u glavnom gradu na (Opatovini, iznad Dolca) te u Gornjoj Stubici. Balade su i uglazbljene.
Krležine Balade, iako spjevane arhaičnim, gotovo zaboravljenim jezikom i dalje žive!
‘Stare riječi kriju ponekad u sebi duboke tajne. Iz njih svijetle i fosforesciraju tajanstvene gama i beta zrake. U toj radijaciji i njenom prijemu leži jedna od osnovnih tajni poezije.’
(iz knjige P. Matvejevića ‘Razgovori s Krležom’, Prometej, Zg, 2001.)
