Nije li vas napokon sram? Sada, kad se zbog vas i vaše zadrtosti, zbog vašeg primitivizma okovanog sujetom, zbog vašeg busanja u prsa nacionalna i nacionalistička, raspada i ovo malo društvenog i moralnog reda i poretka što je preostalo?
Sad, kad i vama i svima ostalima odbjegla časna sestra, zbrinuta u izdašnoj ministarskoj sinekuri, poručuje da crknete? Sada, kad vam na silu i očigled neki šalabajzeri, nitkovi, neki anonimni lupeži i mediokriteti u bescjenje prodaju i ovo malo državne i društvene imovine što je preostala nakon gotovo tri desetljeća haračenja i pustošenja.
Nije li vas sram što ste, evo već treći puta – podupiranjem tog ološa što se prikriva ispod zastave i grba koje, tobože, toliko volite – omogućili ne samo još jedan val pljačke već toliko silnu degradaciju državnih institucija, obrazovanja i znanosti da vam vjerski fanatici i poluobrazovani mediokriteti kreiraju lektire, a farmaceutski menadžeri sazivaju hitne telefonske sjednice Vlade na kojima se hitno, bez bilo kakvih rasprava i kriterija, rasprodaje državna imovina, dočim se zemlja politički i ekonomski raspada?
Kad vam kriminalac i njegova družba i dalje prodaju priču koju ste, i zbog koje ste, zajedno sa svima ostalima, već toliko puta popušili? Ono o čojstvu i junaštvu, o mučeništvu i šehidima, nacionalnim interesima, zajedništvu, državotvornosti, neovisnosti, oslobođenjima i kurcima palcima.
Zar vam stvarno već nije dosta popova? Njihovi eksponenti, paževi i poslanici drmaju državnim institucijama, reformama obrazovanja, hineći brigu za vašu djecu. Dok istovremeno otimaju milijardu kuna godišnje što je otprilike vrijednost PEDESET novih škola. Hej!? PEDESET novih škola! Zamislite to, u PEDESET gradova. SVAKE godine.
Zar vam stvarno još nisu dopizdili?
Jeste li napokon spremni presjeći i odreći se mitomanije, svih laži i poluistina koje se i dalje nemilice blebeću i toleriraju u javnom prostoru ne bi li se izbjegle sve razumne rasprave? Jeste li napokon spremni priznati da je ovo društvo – utemeljeno, vođeno i brižno njegovano na nacionalističkom, klerikalnom, ksenofobnom, homofobnom, nazadnom i kriminalnom konceptu, na kiču i krameraju, trešu, tricama i kučinama – došlo u ćorsokak iz kojeg nema povratka bez priznanja istine, bez povratka na točku s koje su kola krenula nizbrdo?
Jeste li shvatili da sustavna stigmatizacija socijalizma i antifašizma, kao i svih dobrobiti koje su iz toga proizašle, nužno vodi društvo u regresiju, da nacionalističko i šovinističko busanje – naročito kod ovako malih, u svjetskim razmjerima beznačajnih naroda – naposljetku može rezultirati samo tužnim neuspjehom, kao što se uvijek i zbivalo u našoj tužnoj povijesti?
Pa dobro, zar napokon ne shvaćate da je sve bilo lažno i fejk, u proziran celofan upakirano jedno veliko NIŠTA?
Spektakularno vraćanje spomenika austrijskom plaćeniku i duševnom bolesniku na glavni državni trg uz istodobno pljačkanje tvornica od kojih smo svi živjeli. I da su temeljne i istinske vrijednosti bile upravo one koje je brutalno zatrla nacionalističko-klerikalna klika koja sad uživa u svili i kadifi dok vi, zajedno sa svima nama; disidentima, antihrvatima i antikatolicima, guckate gorki koktel neoliberalizma i neokriminalizma na hrvatski način.
I jedino što vam preostaje je mahnito i divljački kriknuti kad Hrvatska zabije gol, u lažnom habitusu nacionalnog ponosa urlati i trubiti po cesti nakon pobjede suludo bogatih nogometaša, jer to je općeprihvaćeno, to je poželjno i domoljubno.
U tramvaju, na dječjim rođendanima, uz kavu u vrtu, pod gablecom na poslu, na ulici u prolazu ili gdjegod i dalje uporno, tek radi reda i običaja, zbog straha od neprihvaćanja, uporno ponavljati iste fraze, tlapnje i budalaštine o nekim zavjerama i opasnostima što prijete hrvatskom nacionalnom korpusu i nacionalnom identitetu, dok zapravo vrlo dobro znate da nas je uništilo nacionalističko bahaćenje i mahnitanje, jer pod tom se krinkom u pozadini permanentno odvijao proces pljačke i obespravljivanja radnika. A to ste vi, dragi moji desničari i domoljubi. Tajkuna i kapitalista je nekolicina, svi ostali smo samo radnici.
A i daleko ste vi od civilizirane desnice. Jer vas u Parizu, Londonu, Moskvi, Amsterdamu, gledaju s prijezirom, kao anakrone političke pojave u službi nečijih tuđih interesa. Kao urođenike koje se kupuje za šaku šarenih perlica. Zar vam za to nije dovoljan dokaz što vam upravo sad predstavnik farmaceutskih korporacija i bankara uporno kupuje vrijeme dok ne ugovori i potpiše planirano, a onda da nestane kao što su nestali šoferi kojima je poklonjena mljekarska industrija dok ste vi urlikali?
Što je danas naša elita izvan granica Lijepe naše no li gologuza kmetija za vanjske moćne bogove?
Naposljetku, priznali vi to ili ne, jedini periodi stvarnog i posvemašnjeg progresa ovog društva bili su oni kad se razmišljalo i djelovalo nadnacionalno i kozmopolitski, prema istinskim načelima jednakosti. Jer tako se poticala sila kreativnosti, nade, korisnog društvenog angažmana i altruizma.
Za ograničene mozgove to je neprihvatljivi paradoks, ali ovako mali narodi jednostavno nestaju, postanu, kako kaže Engels – škart narodi, upravo ako se uvuku u nacionalističke i vjerske ljušture i netrpeljivo nasrnu na sve druge i drugačije. Sve to se potom u pravilu pretvara u kriminalno-političku, klijentelističku i nepotističku masu kakve se skrivaju iza tobožnjeg patriotizma, inteligencija postaje preslaba, migracija prejaka, a puk ostaje bezmudan, siromašan i obespravljen, i jedino što mu preostaje je da u svoju obranu kao hipnotiziran ponavlja ono zbog čega je i popušio.
Zar vam već nije postalo jasno da ste vi taj puk? I da je grof samo jedan, a sve ostalo kmetovi? Da se u meritumu sve svodi na klasnu, a ne na rasnu borbu.
A vi ste se na tu klasnu borbu, na period najvećeg uzleta i progresa, brutalno popišali, posrali i izrigali.
Zar stvarno mislite nastaviti borbu sa izmišljenim protivnicima i dalje, čak i sada, kad je ta borba državu i društvo otjerala u propast i siromaštvo? I za judine škude, ili čak potpuno besplatno, ostaviti iza sebe spaljenu zemlju koju, tobože, toliko volite?