Krajem 1991. jugoslavenska valuta je otišla u povijest a zamijenio ga je hrvatski dinar (popularno nazvan ‘hrdić’) s likom Ruđera Boškovića. Naravno, od tog datuma sve je pošlo nabolje…. Do sljedeće godine, najveća novčanica je bila ona od 10 000 hrdića – a 1993. dotiskane su još banknote s iznosima od 50 000 i 100 000 dinara. (U prijevodu: inflacija!)
S hrdića smo prešli na kune 30. svibnja 1994. Uz hrdiće nije bilo kovanica – a uz kunice dođoše i lipice, u rasponu od jedne lipe pa do pedeset, plus još kovanice od 1, 2 i 5 kuna.
Za trgovce lipe su prava blagodat jer im omogućuju da cijena proizvoda završava s cifrom devet (10,99). Kupac će, dakako, zamijetiti prvi broj i percipirat će tu cijenu kao deset a ne kao jedanest kuna. Drugo – malo tko će imati vremena i strpljenja blagajnici izbrojiti točan iznos od 99 lipa – radije će dati novčanicu od 10 i kovanicu od kune – i malo je vjerojatno kako će čekati da mu se vrati ta jedna lipa. Uzmimo da u nekom mjestu kroz trgovinu na dan prođe 250 ljudi. Od tog broja, pretpostavimo da stotinu njih ima slučaj gdje cijena proizvoda završava brojkom 9 – trgovini tada ostane 100 lipa viška tj. jedna kuna. Sitnica, zar ne? Ali, to je samo projicirani slučaj za jedan dan u jednoj trgovini. No, godina broji 365 dana. A koliko tek ima dućana, trgovačkih lanaca, prodavaonica, kladionica, kioska, šaltera, kupoprodajnih ugovora, kredita…? Bezbroj!
LIPE KOJE JAKO PUNO KOŠTAJU
Na internetu stoji podatak kako su kovanice od jedne i dvije lipe ‘postale preskupe za proizvodnju’ te ih HNB više ni ne izrađuje. One su i dalje u opticaju – a o eventualnom ukidanju tih najmanjih kovaničica samo se razmišlja – i to kroz period od nekoliko godina (prevedeno: nedefinirana budućnost). Inače, Hrvatska nije nikakav ‘poseban slučaj’ – i u mnogim drugim državama kovanice s najnižom vrijednošću se ukidaju – tako je Kanada 2013. iz upotrebe povukla 1 cent, Australija
se riješila 1 i 2 centa (i to još 1992.), a Madžarska se, primjerice, 2008. odrekla 1 i 2 forinta. I Europska unija razmišlja o povlačenju ‘najslabijih’ kovanica na svom teritoriju.
Poslovni dnevnik (od 25. 04.) prenosi sljedeće:
‘Ekonomski stručnjak za HRT je izračunao koliko takva praksa godišnje košta državu. Kako kaže, ako tri milijuna kupaca na ovaj način /nevraćanja lipe od strane trgovaca/ godišnje izgube po 20 kuna, kada se oduzme 25 posto PDV-a, u državni proračun ulazi 75 milijuna kuna manje.’
Zanimljiv podatak! Jasna je stvar – ako kupac zanemari (ne traži li ne dobije) lipu, dvije, pet…
ili čak kunu, taj višak nekome ostaje. A iluzorno je sad očekivati da ćemo svi početi inzistirati na točnom plaćanju i točnom vraćanju. Uostalom, mnogo se puta dogodi da dobijemo odgovor: ‘Oprostite, nemam vam za vratiti, ostat ću vam dužna pet lipa!’ (Ili čak i nama prodavačica oprosti ako nemamo točan iznos na lipu.)
Smisao postojanja tih malenih kovanica bio bi u tome da se njima može nešto kupiti.
Ovako – služe samo za statistiku.
Možda jedna čačkalica stoji 10 lipa – ali nitko neće kupovati samo jednu već će uzeti cijeli paket od 100 komada. I platiti ih u kunama.
Pedesetih godina jedan američki dolar vrijedio je kao danas deset dolara – što, naravno, znači da se npr. 1950. za 1$ moglo pribaviti više toga nego sad. Za ilustraciju, štruca kruha je tada stajala manje od 20 centi a danas je oko dolar i pol.
Zdravorazumski gledano – što će nam 1, 2, 5… lipa ako s njima ne možemo ništa kupiti? Doduše, mogu se te kovanice skupljati – ali, opet malo tko će istresti pred prodavačicu hrpu kovanica od 10 lipa i reći: ‘Htio bih ovaj račun od 25 kuna platiti u lipama, pa vas molim da ih prebrojite.’
Dakle, ako bi lipe imale neku vrijednost – primjerice, ako bi kuglica sladoleda bila jednu lipu,
ako bi kruh stajao 10, mlijeko 20 lipa a litra goriva 85 lp – tada bi i te sitne kovanice imale svoju upotrebnu svrhu.
MILIJUNSKE LIPE
Uočava se kako naša pedantna državna administracija uporno navodi lipe čak i pri spominjanju milijuna i milijardi (prihoda i rashoda državnog proračuna primjerice) – deficit toliki, prihod od PDV-a ovoliki – s obvezatnih 54, 79 ili 86 lipe na kraju. Bilo bi zaista divno da smo toliko uređena država da pazimo na svaku lipu. Ali nismo.
Jasno je da ni u bankama nije moguće izbjeći lipe kad se računa iznos kredita i kamata. Također, lipe su neizbježne prilikom kupovanja ili prodavanja strane valute, dakle, prilikom konverzije. Da ne spominjemo koliko je samo posla oko razvrstavanja kovanica pri obračunima ili polaganjima na račun u banci.
No, kao što je već spomenuto – hrvatski dinar se nije dijelio na manje jedinice kao što se dijeli kuna – pa su se raznorazni obračuni, proračuni, kamatne stope i konverzije svejedno obračunavale.
Čini se da je stvar u sljedećem: na te lipe su naše financijske institucije i administracija toliko naviknute da ne mogu zamisliti život bez njih. Jest da 1, 2, 5, 10… lipa slabo vrijede, jest da je dodatni posao u svoje kalkulacije unositi ih, jest da je to kompliciranje monetarnog sustava – ali te male novčane jedinice ostaju u upotrebi.
I eto, tako naš HNB tek razmišlja o ukidanju dvije kovanice – samo, dok se to provede već će zasigurno i pet lipa izgubiti na vrijednosti.
Možda bi trebalo povući sve kovanice s manjom vrijednošću od 50 lipa. Tako bi se trgovcima ostavila mogućnost ili da na svoj proizvod stave taj iznos – ili da ga izbjegnu, tj. ili da neki artikl košta 15,50 kuna ili okruglih petnaest. Tada bi – vjerujem – i proizvođači i potrošači više pazili pri kupnji – pedeset lipa ipak nije tako mala stvar kao 1, 2, 5 ili 10.
REDIZAJN? NEIN!
Na stranicama HNB-a stoji ova informacija odnosno definicija:
‘Hrvatska narodna banka vodi monetarnu i deviznu politiku, upravlja međunarodnim pričuvama Republike Hrvatske, izdaje hrvatski novac – kunu, izdaje odobrenja za rad kreditnim institucijama, kreditnim unijama te institucijama za platni promet i elektronički novac te nadzire njihovo poslovanje.’
Jasno je da je u djelokrugu HNB-a i posao oko izdavanja našeg novca. No, skoknimo do malo naprednije države od naše – na otočić zvan Velika Britanija. Tamošnja središnja banka (Bank of England) raspisala je natječaj za redizajn kovanice od jedne funte. Pristiglo je oko šest tisuća prijedloga – a najboljim je ocijenjen rad petanestogodišnjeg dječaka. Drugim riječima – jedan tinejdžer je predložio novi izgled kovanice. Njegov nacrt su, naravno, pregledali stručnjaci za dizajn, ponešto ga dotjerali – i kovanica s novim likovnim rješenjem bit će u opticaju od 2017. godine. Možemo li zamisliti da u Lijepoj Našoj guverner HNB-a raspiše sličan natječaj?Naravno da ne – takav bi potez graničio sa znanstvenom fantastikom jer sve se u državi Hrvatskoj rješava institucionalno, centralističko-politički. Što naši građani znaju o dizajnu novčanica, jel’te… Također, naslušali bismo se objašnjenja o skupoći odnosno neisplativosti takvoga ‘suludog’ pothvata. Očito da napredni Britanci razmišljaju drugačije. Pa novac se i tiska zbog ljudi, tj. oni ga svakodnevno koriste – i zašto onda oni ne bi sudjelovali i u njegovom kreiranju?
Što se osoba na našim novčanicama tiče, svaka ličnost koja se ondje nalazi to je i zaslužila. Jedino se može govoriti o onima koji nedostaju. A kako je s tim stvarima u svijetu? Sjedinjene Države planiraju na novčanicu od 20 dolara staviti lik jedne od zaslužnih žena iz njihove povijesti (Afroamerikanke Harriet Tubman). Na naličju nove novčanice od pet dolara bit će također Afroamerikanka Marion Anderson, te Eleanor Roosevelt i Martin Luther King.
Britanci pak s vremena na vrijeme promijene lice novčanice pa su se tako na banknotama smjenjivali pisac Charles Dickens, znanstvenik Isaac Newton, bolničarka Florence Nightingale, dramatičar William Shaekesepeare i drugi.
Na našim kunama pretežno su političari – Jelačić, Ivan Mažuranić, Stjepan Radić, Ante Starčević. Od pisaca tu su Gundulić i Marulić. Kao što je već rečeno, svi su oni velikani naše povijesti – Mažuranić je ostao upamćen kao prvi ‘ban pučanin’ (neplemić) na toj dužnosti.
Stjepan Radić je pao kao žrtva atentata, Marul je ‘otac hrvatske književnosti’ – a Starčević ‘Otac Domovine.’ Juraj Dobrila je biskup i preporoditelj iz Istre.
Međutim, nema ni jedne žene. Marija Jurić Zagorka (prva novinarka u Hrvatskoj) ili Vesna Parun (najveća hrvatska pjesnikinja) zacijelo bi zaslužile biti na hrvatskoj moneti. Također, dičimo se Ivanom Brlić Mažuranić (zovemo je ‘hrvatskim Andersenom’) ali nitko se nije sjetio nju staviti na koju od novčanica. Pa možda da bude zajedno sa svojim djedom Ivanom Mažuranićem na stotki. Recimo, susjedna nam BiH na novčanicama nema niti jednog političara (iz razumljivih tj. opravdanih razloga – ondje su tri naroda i teško da bi se našao političar koji bi svakome bio po volji). Stoga, na licu konvertibilne marke nalaze se isključivo književnici kao što su Nikola Šop (kršćanski pisac rođen u Jajcu a djelovao u Zagrebu), Antun Branko Šimić (rođen u Hercegovini a kasnije dolazi i objavljuje u našoj domovini), Mak Dizdar (pjesnik), Meša Selimović (prozaik), Ivo Andrić (nobelovac) i drugi.
A zašto na novčanicama RH nema jednog od najvećih svjetskih istraživača i izumitelja, Nikole Tesle, to bi bilo zanimljivo istražiti. Kao, Tesla ne pripada nama? Nije naš?
OPASNI EURO
No, čemu ta priča oko eventualnog redizajna novčanica kad će u dogledno vrijeme kuna biti zamijenjena eurom? Kako stvari stoje, država je u velikom deficitu i zaduženjima a neki političari optimistično najavljuju da će do ‘euroizacije’ Lijepe Naše doći oko godine 2020. ili nešto kasnije. Trebamo li se tomu veseliti? Pogledajmo slovenski slučaj – u Deželi su, poslije uvođenja eura cijene roba i usluga uglavnom poskupjele. Nešto su se, doduše, povećale i plaće – ali, generalno gledano – život je skuplji nakon napuštanja slovenskog tolara.
Postavlja se pitanje kako u našoj zemlji spriječiti skok cijena kao posljedicu eurizacije?
Primjerice, ako je tečaj 7,5 kn za jedan euro, tko kaže da trgovci prilikom prelaska na novu valutu neće sve cijene zaokruživati na viši iznos, tj. tako da proizvod košta više od jednog eura, odnosno da u ‘staroj’ (kunskoj valuti) taj iznos ne bude 7,5 kn nego ‘okruglih’ 8 kn? Ako je danas jedno pivo u kafiću u metropoli 18 kn (oko 2.5 €) tko kaže da ugostitelji prilikom prelaska na euro taj iznos neće ‘zaokružiti’ na 3 € nego će ga ostaviti na 2.5? Dakako, može se osnovati i nekakvo ‘Povjerenstvo za pravilno usklađivanje cijena’, može se tu uključiti i društvo ‘Potrošač’, može se uvesti i ‘pravobranitelj za financijsku jednakopravnost’, pa još i oformiti ‘Parlamentarni odbor za provođenje poštene eurizacije’ ili nešto slično tomu. No, bojimo se da će sva ta povjerenstva, društva i odbori pred naletom eura samo moći konstatirati da su cijene skočile, da za istu uslugu treba više platiti, da je roba skuplja.
Isprva će građani biti u šoku, s vremenom će se pribrati pa će nezadovoljno komentirati i gunđati kako se za određeni proizvod sad plaća 110 a nekad je bio 95 eura i slično. Nezavisni ekonomski stručnjaci će ukazivati na problem, političari će nas uvjeravati (tj. obmanjivati) da je poskupljenje neminovnost, otprilike u ovom tonu: ‘Nama je izrazito žao zbog neočekivanih (?) poskupljenja, ali na takav način funkcionira EU čiji smo mi sastavni dio i drugačije ne može biti. Potrebno je više raditi i više štedjeti pa će građani prosperirati…’ Najzanimljivije će biti ako cijene budu divljale a plaće neće imati rast – kakvu li će tada priču ispredati naši vrli basnoslovci u ovčjem ruhu na odgovornim pozicijama u vladi, parlamentu i novčarskim institucijama?
BEZBRIŽNO I BESKRIZNO
Dakle, poskupljenja se događaju nekako sama od sebe – isto kao što su se sumnjive pretvorbe i grandiozne privatizacije devedesetih događale nekako po inerciji. Ili je to ipak bio reultat loše ekonomske politike? Možda smo (kao država) htjeli napraviti veliki skok u kapitalizam iz samoupravnog socijalizma bez prethodnih projekcija što nas tu čeka – pa smo prvo rekli ‘hop’, a tek smo onda skočili?
Ili, nešto svježiji slučaj (iz 2009.) koji zorno pokazuje kakvi monetarni stručnjaci vode zemlju.
Na pitanje novinarke pred TV kamerama prijeti li Hrvatskoj recesija, voluminozni brko u funkciji ministra financija grohotom se nasmijao i odmahnuo rukom: ‘Ma, kakva recesija, to se događa državama tamo daleko od nas!’ Dotični ministar je tim riječima bjelodano dokazao da se uopće ne razumije u resor zvan financije. Kao da ministar zdravstva nakon što se javi gripa u Nizozemskoj uvjerava javnost kako nema šanse da virus doputuje do naše zemlje. Naravno, kad je virus recesije ušao u Kroejšu, onda se počelo s vatrogasnim mjerama štednje, stezanja remenja, rebalansa proračuna – uz optimistične najave da se ‘već naredne godine (2010.) očekuje brz oporavak i rast BDP-a’. Čudni li su ti naši političari! Kao da od njihovih izjava ovisi hoće li ili neće biti financijske krize u našoj zemlji i kao da su oni mađioničari koji u roku od jedne godine mogu ispraviti sve negativne trendove u gospodarstvu. (Zemlji je trebalo otprilike šest godina da se oporavi od recesije.)
Dok čekamo (na radnom mjestu ili na zavodu za zapošljavanje) da se ‘pokrene gospodarstvo i da započnu reforme’, vrijeme prolazi. Neki su izgubili strpljenje (ili nadu) pa jednostavno odu u inozemstvo – ondje se ne mora toliko iščekivati na radno mjesto, na pokretanje gospodarstva i na reforme. Vani čovjek radi – i zaradi, ondje rad vrijedi i tamo se uštedi.
Hrvatska je vrlo veliki uvoznik svega i svačega – pa čak i one robe koju možemo i sami proizvesti (povrća i voća npr.). Također, naša je zemlja i velik izvoznik – doduše, ne toliko svojih proizvoda koliko kvalitetne radne snage. Mnogi poslodavci u vlastitoj zemlji iskorištavaju radnike dok su u Europi naši ljudi cijenjeni i dobro plaćeni. Naši političari nariču nad odlaskom mlade i vitalne radne snage u inozemstvo – dok to zapravo i nije tolika katastrofa – pogotovo ne za ljude koji su odlučili otići želeći vlastitim odlukama i radom osigurati sebi bolje i ljepše životne uvjete u nekoj stranoj zemlji. Kao što su i naši političari (u sprezi s nekim poduzetnicima tj. tajkunima) vlastitim odlukama i djelovanjem usmjerili ekonomiju države u pogrešnom pravcu i stvorili lošije podneblje za život.
Za što se ne bi moglo reći da nije katastrofa.