Piše: Đurđa Knežević
Kape, šeširi, razna pokrivala za glavu, neka korisna (kad nam je hladno), neka služe tome da bismo valjda bili nekome ili sami sebi ljepši, a neka opet, koja bi nas uniformirala, stavila sve građane pod jednu, makar i simboličku kapu. Pritom čak nije nužno niti da kapa pripada nekoj uniformi, mada je tako praktičnije. Pristojnija građanska društva slabo mare za ove posljednje kape-uniforme; na koncu, vidjeli smo to, uvijek se može, kad zatreba, posegnuti za njima. U nas trenutno naša bi državna uprava (kojoj je milije kad ju se zove vlast) najradije sve građane stavila pod kape, naravno ne pod istu, jer kapa-uniforma služi za prepoznavanje i diferencijaciju. Pritom, sama se ne mora niti previše truditi da to i praktično izvede. Neki kape-uniforme stavljaju sebi sami, nekima ih stavljaju drugi, koji već i sami neku s veseljem nose. U vremenu u kojem se sada nalazimo, s Vladom koja je veoma rada da građanima vlada, biti slobodan/dna građanin/ka i hodati bez ikakve kape faktički je nemoguće. Ako takvo nešto i poželiš, netko će se naći da ti je, htjela nehtjela/htio nehtio, stavi. Tako imamo razne oblike stavljanja kape (time i pod kapu), pa je ministar kulture RH u ovoj Vladi sam namjestio ustašku kapu, pravu pravcatu, i uslikao se s prijateljima slično okićenima. Kapu do danas nije (simbolički) skinuo, a kako je krenulo i dalje se valja, niti neće. Zna ministar, jer je po obrazovanju historičar, da se pod tom kapom ubijalo, klalo, bacalo u jame, zatvaralo u logore, da je mozak koji je izabrao da se tom kapom pokrije bio rasistički, šovinistički, i slično. Usprkos tome, reći će da su i oni pod drugačijom kapom radili to isto, ustvrdit će, čak i više. Kad bi ovo i odgovaralo istini, a ministar bi, kad mu samo mozak ne bi bio pokriven ustaškom kapom, morao znati da ne odgovara, bio bi to naprosto bijedan, ciničan i iznad svega glup izgovor. Nešto kao hajde da koljemo, kad već i svi drugi to rade, ili humanizam na dijelu.
Gospođa Mirjana Rakić je od onih ljudi koji žele hodati svijetom kao slobodni građani, ne pristajući da bude ispod ikakve i ičije, prave ili simboličke kape na glavi; međutim, i ne htijući ju je dobila. Treba se prisjetiti tih prizora, treba ih dobro upamtiti, nikako ih ignorirati, treba zadržati živo pred očima rulju od nekoliko tisuća ljudi, koja urla ustaški pozdrav, praktički provaljuje u prostorije Agencije za elektroničke medije, gdje gospođa Rakić radi, toptanje i huka tisuća nogu, urlanje. Nekolicina, desetak “najhrabrijih” ulazi u njezinu sobu i jedan, notorni Velimir Bujanec, osuđivani diler koji je prostitutke plaćao drogom, prijatelj predsjednice države, prijatelj potpredsjednika Vlade, prijatelj, prijatelj… Prijatelj na koncu i ministra kulture Hasanbegovića, jer upravo je Bujanec bio jedan od onih iz Hasanbegovićevog društva koje se fotografiralo pod ustaškim kapama, početkom rata, mladići kršni bojovnici, u dvadesetim godinama života i u dalekoj pozadini fronte, naravno. Prilazi, dakle, notorni Bujanec gospođi i uručuje joj – kapu. Četničku kapu. U pozadini, neki “hrabri”, drže kartonsku siluetu, fotografiju gospođe Rakić u naravnoj veličini, kojoj je na glavi – kapa. Partizanska. Treba dobro upamtiti taj prizor. Nije prvi put u povijesti da razularene horde upadaju… recimo u židovske dućane i na zid ili prozor (ukoliko ga nisu razlupali) nacrtaju davidovu zvijezdu. U ovom našem prizoru nisu morali crtati po zidovima, donijeli su dakle insignije za gospođu Rakić, koje joj ne dopuštaju da bude apstraktna građanka, kako bi željela, već ima biti četnikuša ili partizanka, što je za ove, ispod ustaške kape, naravno isto.
No nisu je ponizili samo kao apstraktnu građanku (ne znaju oni što je to), oduzevši joj i samu mogućnost da to bude, ponizili su je i kao ženu (ni to ne znaju što je). Objašnjenje Bujanca da se radi o kapi koju je silovana žena, Hrvatica, kako je naglasio, skinula s glave četnika koji ju je silovao. Istina, uvrijedio je time i svaku prosječnu pamet, jer zaista je teško zamisliti da bi neka nesretna silovana žena uopće imala volje da skine četniku kapu (ili je pokupi ako mu je spala) i onda je još sačuva kao suvenir. I još, povrh svega toga, već i samoga moralno odvratnog i idiotskog, našla za shodno da je pokloni nikom drugom doli – Velimiru Bujancu, velikom poštovatelju žena, njihova integriteta, ljudskog, moralnog, tjelesnog, toliko da se mirno služi prostitutkama i rekli smo već čime ih plaća.
Što je, dakle, ceremonijalmajstor Bujanec cijelim tim politički opasnim, degutantnim i duboko sramotnim činom htio reći? Osim da je četnikuša i/ili partizanka, a rekli smo, onima pod ustaškom kapom to je isto, još i to da je valjda M. Rakić odgovorna za silovane žene, jer zbog čega bi joj inače poklanjao baš tu kapu s takvom “poviješću”? To spada u onaj maloumni i zli diskurs po kojem ne pojedinac, već nacija (simbolički kroz pojedinačni akt) siluje, ne pojedinku (ponekad i pojedinca, i o tome postoje sjedočanstva), već drugu naciju. Prema tom “nauku”, Mirjani Rakić nije dopušteno biti građankom Hrvatske, već ima biti Srpkinja, pa je samim time također odgovorna i za ovu navodnu silovanu ženu i sve one druge, koje su doista bile silovane. Ako su Hrvatice. Slijedi dakle da su oni silovali Hrvatice, samim time i Hrvatsku, pa smo i mi (o čemu se šuti) silovali Srpkinje i time Srbiju. Ni jednim ni drugima ne pada na pamet da su silovali ženu. Gospođa Rakić bi još trebala biti sretna što ona sama nije silovana (faktički nije ali simbolički jest, i to je silovanje prenošeno putem svih medija u Hrvatskoj), jer bi po pravilu reciprociteta (prije spomenuto, ako kolju oni, onda koljemo i mi) i trebala biti. Ostala je pošteđena, tako misli Bujanec i rulja (i ona oko njega na ulici i oni u Banskim dvorima), ali simboličko silovanje se nepovratno i medijski potvrđeno desilo, dok prijetnja faktičkim silovanjem međutim ostaje. Gledali smo Bujanca, prikladno iskeženog, kao da izgovara: uvijek možemo do vas, vidite, nitko nas ne zaustavlja. I to je istina. Policija je mirovala, kasnije je dala ingeniozno objašnjenje zbog čega nisu hapsili one koji su izvikivali “Za dom spremni”, kažu, previše ih je vikalo. Kako diskretno od njih, nisu rekli ono što je uistinu bilo, to jest, vikali su svi. Predsjednica šuti. Premjer šuti. Sabor šuti. Cirkus na Iblerovom šuti. Nekoliko desetaka novinarki i novinara dere grla i mrči ekrane. Možda je čak nekima malo neugodno, pa ipak, ona izgleda kao jedna fina gospođa…
I dok svi šute, institucije države rade svoj posao, to jest, pritisak, prije svega na osobu gospođe Rakić, se prikladno podiže na institucionalni nivo, to jest, Ministar kulture odbija izvješće o radu Agencije, koju ona vodi, i predlaže Saboru RH njezino raspuštanje. Badava što je rad Agencije nezavisan (trebao bi biti), badava što je odbijanje izvješća neutemeljeno. Sklad između Vlade i Ministarstva kulture, njihovo sistemsko djelovanje praćeno (uglavnom) društvenom šutnjom, pokazali su da ovdje nema mjesta za institucije koje djeluju institucionalno, a ne po političkoj ‘klimi’. Ništa logičnije od zaključka gospođe Rakić da u tim okolnostima nema nikakvog smisla ostati na poziciji. Konzekventno, neki je dan dala svoje radno mjesto na raspolaganje. Car doduše jest gol, ali ima lijeka. Ova vlast i njezin mračni klaun, ministar kulture, izvođač radova u pokrivanju golotinje , već se marljivo time bavi. Za početak, krenuo je sa onim što najbolje zna, to jest, namještanjem ustaške kape čitavoj Hrvatskoj. Natučena je već toliko nisko da joj je nestao obraz.