Pismo Milorada Pupovca bilo je sasvim opravdano. Ako Pupovcu kao predstavniku srpske manjine i javnoj osobi na ulici viču da je četnik, a to se događa paralelno s općim porastom netrpeljivosti prema nacionalnim, političkim i inim manjinama, njegova dužnost je o tome izvjestiti predsjednicu i ostale mjerodavne.
Međutim, predsjednica je u odgovoru razočarala čak i najtvrdokornije optimiste spram mogućnosti da ona, kao najutjecajnija osoba u državi, doprinese smirivanju vrlo mučne situacije.
I nije samo propustila priliku da umiri javnost plasmanom poruke intonirane tolerancijom i snošljivošću, već je tenzije, čini se, još i podgrijala vrlo smjelim i teško razumljivim tvrdnjama i poveznicama. Zaključci koje je navela u pismu nisu posve ili uopće logični, ali su zato vrlo opasni. Svaka šovinistička priča iz prošlosti, kasnije pretvorena u brutalan fašizam, započinjala je riječima “da, jesmo, ali oni su nama prije toga…”.
A to je jezgra strategije njenog odgovora.
Tražiti opravdanje za javno izrečene uvrede na nacionalnoj osnovi, a time i opravdanje te tumačenje razloga eskalacije ekstremizma, u Milanovićevoj izjavi “ili mi ili oni”, a koja se odnosila na dva politička bloka i nije imala apsolutno nikakve nacionalističke konotacije, za osobu na mjestu predsjednice države vrlo je plitko i kratkog intelektualnog dometa, no to je čak i marginalan problem u odnosu na opasnost takve misaone parabole.
Ipak, u jednoj tvrdnji je predsjednica apsolutno u pravu. A ta je kako je Hrvatska davno prije otišla korak unatrag kad je riječ o uvažavanju i toleranciji. Da, bilo je to tamo negdje u vrijeme njenog povratka iz SAD-a, u predvečerje predsjedničkih izbora i započinjanja cirkusa sa šatorom u Savskoj. I tamo negdje u kampanji dok ih je posjećivala, i dok je tamo negdje kod ulaznih vrata u šator na transparentu pisala poruka ljubavi i snošljivosti spram nacionalne manjine Jugoslavena, a u šatoru su se pjevale pjesme o Juri i Bobanu, najvećim svjetskim mirotvorcima i tolerantnim filantropima.
Dakle, ako je netko među najodgovornijima za eskalaciju ekstremističkih ispada, onda je to svakako predsjednica i politička pozadina koja ju je lansirala do pobjede na izborima.
A kad već spominjemo izbore, mora se priznati i da ovim odgovorom na Pupovčevo pismo ispunjava predizborna obećanja o vraćanju na Tuđmanov put. Takvom retorikom je i Tuđman krčio razum ispred sebe usisavajući mase što mu klicahu. Svako njegovo obraćanje bilo je prožeto mišlju “da, ali su oni nama prije toga…”, baš kao i obraćanja njegovog partnera Miloševića koji je tvrdio da su “njima nešto neki prije toga”. Nacionalistička špranca je svugdje ista. Zbog toga su Tuđman i Milošević tako lijepo, u zajedništvu i slozi, rješavali etničke varijable i jednadžbe.
I dogovarali podjelu Bosne.
U odgovoru predsjednice na Pupovčevo pismo nekako se kroz maglu može iščitati i malo srdžbe; pa gdje si mene našao da se žališ, imaš tamo one za ljudska prava i štatijaznam, moja firma je nacionalistički štep i kroj.
Zato ti u odgovoru pišem pismo da nacionalisti – mi smo!