Još pedesetih godina dvadesetog stoljeća udana žena u Saveznoj Republici Njemačkoj zaposlenje izvan kuhinje i kuće bez izričite dozvole svoga supruga nije mogla (smjela) tražiti, a oženjeni muškarac, koji je skupio pet praznih/upotrijebljenih vrećica neke gotove juhe, na temelju skupljenog dokaznog materijala mogao je zatražiti i razvod braka.
Joooj, pa kad je to bilo?- možete slobodno kolutati očima i odmahivati glavom u nevjerici – pa danas živimo u sasvim drugo vrijeme i žene imaju sva prava blablabla… sve to ostavlja autoricu ovih redova hladnom: Istina je – radi pet praznih vrećica argo juhe više se nitko ne razvodi, jednako kao što muževi više ne moraju pisati suglasnosti i dozvole svojim suprugama za zapošljavanje, ali da smo se, unatoč snažnom ženskom emancipatorskom pokretu, koji se razvio baš kao odgovor na pedesete, te “zlatne godine braka” i koji je u SR Njemačkoj pokrenuo mnoga pitanja, bojne diskusije, pa i neke promjene, iskreno i nismo.
De jure, a i de facto, žene danas imaju pristup svim sferama društvenog, političkog, znanstvenog i ekonomskog života svoje zajednice i svoje zemlje, ali svakodnevna praksa pokazuje da je, kao i sredinom dvadesetog stoljeća, na svim navedenim razinama i dalje prisutna nejednakost, da se, unatoč ženskim kvotama, naročito na vodećim pozicijama ne uspostavlja rodna ravnoteža, te da žene, koje žele raditi u zanimanju za koje su se školovale, a uz to imati i obitelj, nerijetko nailaze na čitav niz prepreka i problema, bilo da se radi o još uvijek nedostatnom broju vrtićkih mjesta za podmladak (o jasličkim kapacitetima da ne govorimo), bilo da se radi o nemilosrdnim kapitalističkim uvjetima rada koji ne poštuju 40satni radni tjedan, a o sveprisutnim razlikama u platnim listama za istu kvalifikaciju i isti posao za muškarce i žene da ne govorimo.
Da, Njemačka na čelu svoje vlade (a uzimajući u obzir gotovo isključivo reprezentativnu funkciju predsjednika – moglo bi se reci i na čelu države) ima ženu, ministrica obrane također je žena i ima sedmero (!) djece, … mogu se na popis dodati još neke žene na visokim pozicijama bilo u politici, bilo u znanosti, bilo u ekonomiji koje (uz djecu) uspješno obavljaju svoj posao, ali nemojmo se zavaravati: tu se ipak radi o iznimkama.
Okrenemo li se većini društva i većini žena u tom društvu možemo uočiti sljedeće:
Generacije žena, koje su pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća pokrenule emancipatorska pitanja i koje su na području rodne ravnopravnosti polučile određene rezultate, po prirodi su stvari sve manje prisutne na društvenoj sceni. Njihov su konkretni rezultat i Angela Merkel na poziciji kancelarke i navedene ministrice i brojne druge žene na pozicijama, ali i generalno žene bilo gdje izvan okvira poznate „Heim und Herd“ (kuća i ognjište) ograde. Međutim, te generacije feministkinja izgleda nisu iznjedrile svoje vlastite nasljednice. Mlađe generacije žena kao da su zadovoljne postignutim, dapače, čak se primjećuje i svojevrsni povratak konzervativnim vrijednostima, pa mlade i često obrazovane žene nemaju problem s tim što će svoje svjedodžbe i diplome objesiti iznad sudopera i šparheta i prepustiti bilo državi, bilo svom partneru da im financira, a time i određuje način i kvalitetu života, nezainteresirane za sve što se zbiva izvan njihova četiri H&H zida. U najboljem slučaju tražit će honorarna radna mjesta ili zaposlenje na pola radnog vremena, dovodeći se time ponovno u položaj zavisnosti o financijski bolje stojećem partneru.
Po tome se Njemice mlađe generacije nimalo ne razlikuju od svojih brojnih vršnjakinja iz zemalja koje će svi a priori prozvati konzervativnim, zatucanim i „frauenfeindlich“ – u prijevodu neprijateljski raspoloženih prema ženama, a u koje će ubrojiti zemlje poput Turske ili Afganistana i njima slične. Činjenica da glava nije pokrivena hidžabom ili da tijelo nije skriveno burkom, ne govori ništa o stanju svijesti u nepokrivenim glavama i otkrivenim tijelima.
Nedavni događaji napastvovanja žena na ulicama njemačkih gradova ponovno su pokrenuli diskusije o stanju prava žena na nepovredivost i cjelovitost vlastitoga tijela i to, zanimljivo, i na lijevim i na desnim krilima političkoga spektra.
I dok se s lijevih pozicija zabrinuto upozorava da žene, nad kojima je u bilo kojem kontekstu izvršeno nasilje, imaju dug i trnovit put dokazivanja činjenice da su napastvovane, da su se protiv tog nasilja jasno i glasno branile – jer ukoliko to ne mogu dokazati velike su im šanse da im tužbe i optužbe budu odbijene i da njihov zlostavljač prođe bez ikakve kazne, te da je u skladu s tim potrebna hitna intervencija u postojeću zakonsku regulativu, konzervativne struje istim se tim događajima koriste u svrhu svoje dnevno-političke, populističke promocije. Njih ne zanima stanje pravne regulative, njih, ruku na srce, ne zanimaju ni žene jer se svjetonazorski desničarske ideologije temelje upravo na predodžbi žene kao čuvarice njemačkog „Heim-a i Herd-a“, ali ih mogu dodati na popis „ugroženih vrijednosti“, na kojem se već nalaze njemačka kultura, način života, generalno Blut und Boden, pa sad sa svih bina i govornica urlaju i traže zaštitu njemačke žene pred najezdom stranih nasilnika, jer domaci nasilnici valjda imaju pravo sa svojim ženama raditi sto ih je volja.
Na kraju, jutros čestitam Dan žena medicinskim sestrama u svojoj omiljenoj kirurškoj ordinaciji, na što me one, zbunjeno se smješkajući, gledaju s nerazumijevanjem. Ah, da, međunarodni Dan žena, da, da, čule smo nešto o tome. U Njemačkoj je i dalje na snazi Majčin dan koji se slavi početkom svibnja.
Svima nama kojima je Dan žena poznat i važan želim snage za nastavak borbe. Živjele i živjeli!