Teško je procijeniti što se proteklih mjeseci dešavalo planirano, a što stihijski. Jasno je da konfuzna smjesa tobožnjih stručnjaka nema, niti može imati, bilo kakvu strategiju. Jer ni Domoljubna koalicija ni Most – naplavina karijerističkih egzemplara i besramnih lažljivaca, nikada i nisu imali nešto što bi se moglo nazvati programom.
O HDZ-ovom nevidljivom programu što izradiše – a tko drugi nego HDZ-ovi stručnjaci u suradnji s „uglednim njemačkim stručnjacima“, više nitko i ne govori. Spasonosni program iščeznuo je poput jutarnje rose, a da ga nitko nije uspio ni pročitati.
Ali ipak u čitavom konglomeratu nesporazuma i tragikomičnih scena postoji određen sustav, onaj osnovni modus operandi pronalaženja zajedničkih imaginarnih neprijatelja i prijetnji. To je karta na koju se uvijek može igrati, još od stoljeća sedmog. Komunisti, orjunaši, jugonostalgičari, srbočetnici, mrzitelji svega hrvatskog. Izbor je zaista impozantan.
Kao po zakonima fizike; kad na nekom mehanizmu nešto pritisnete, na drugoj strani će nešto iskočiti, što opet znači da je uložen neki rad. I da koalicija radi. Politički turbofolk u punom zamahu.
Društvo najprije valja očistiti od nepoćudnih elemenata, domoljubno žito od kukolja brižno razdvojiti, a onda odlučno krenuti u ostvarenje domoljubnog sna.
I taj sustav postoji.
Na više razina, dakako. Od one najprostije i najbizarnije u otjelovljenu dobrog vojaka Tepeša – sasvim slučajno i potpredsjednika Sabora – i povremenih idejnih ispada njegova stranačkog kamarada Ćorića, od performansa kakve izvodi Alić ili fašisoidni, patuljasti pjevači nekih muzičkih Đubriva krcati kompleksima manje vrijednosti, do one ozbiljnije i znatno opasnije; Hasanbegovićeve revizionističke namjere da kroz područje kulture, čistkama tobožnjih antihrvatskih i antikatoličkih pojava, ovoga puta i formalno u fundament društvenih odnosa ugradi neku novu istinu.
Potpuno neprihvatljivu čitavom civiliziranom svijetu, ali koga briga.
U ovu strategiju se odlično uklapaju i likovi iz groteskne družbe „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“.
Ili likovi poput Raspudića koji su perfidno ušli u rat protiv pluralizma općenito. Jer se analogijom proglašavanja antihrvatskim svega što nema karakteristiku desno-klerikalne političke opcije pokušava stvoriti ovakva društvena percepcija: Što ti kao ljevičar, Srbin, homoseksualac ili ateist uopće imaš govoriti s pozicije građanina Republike Hrvatske. Da nije bilo nas i naše borbe, ne bi bilo ni Hrvatske, dakle, ni tebe.
Neformalno je ta nova istina parametar još od devedesete. Ali se sada nekako agresivnije nameće, jer je i otpor razuma veći. I čak ni najtvrdokorniji Tuđmanovi revizionisti, u vrijeme najžešće diktature, nisu baljezgali poput ovih današnjih. Broj žrtava komunističkog terora, režima, mraka mrkloga, ubijenih bez suđenja i sudišta, broj nevinih hrvatskih domoljuba svirepo pomlaćenih po šumama i gorama, prema nekim pasioniranim istraživačima ( i braniteljima od najezde ćirilice!) iz Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, premašuje čak i tadašnju brojku ukupnog stanovništva Hrvatske. Što je svakako kuriozitet koji bi mogao zainteresirati i Davida Copperfielda.
Sve zajedno, uz premijera kojeg jedino i isključivo zanima da u korist bankara i velikih korporacija počisti ono što je ostalo na dnu zdjele, stvara nesnosno očajnu sliku; mješavinu jezivih revizionističkih pokušaja i apsolutno neostvarivih populističkih ideja i najava.
Lustriram te – lustriraš me. Sve uz digitalizaciju, dakako.
Posljedice su smiješne, uz to što su i tragične. Kao i u brojnim primjerima proteklih desetljeća, dolazi do svojevrsne logičke inverzije. Deklarativno lijeva opcija je ponajviše ukidala radnička prava, a šakom i kapom poklanjala nezaslužene privilegije ideološki i svjetonazorski suprotstavljenoj opciji. Sindikati su tu svinjariju lijepo podržavali uredno potpisujući sve uz sramotan alibi „spasili smo što se spasiti dalo“. Desna opcija je pokrala i u bescjenje rasprodala nacionalno bogatstvo kojim se sad busa u prsa junačka, s međunarodnim asocijacijama i EU na štetu države potpisala sve što su im ovi pod nos stavili. Primjerice, organizirala masovne prosvjede protiv izručenja generala, a onda ih sama izručila. I jedni i drugi su na vlasti radili ono protiv čega su kao opozicija naviše protestirali.
Najnoviji primjer takvog apsurda je opomena iz Bruxellesa kako su privilegije branitelja prevelike. Domoljubna koalicija se nedvojbeno neće suprotstaviti, iako su podržavali i organizirali prosvjed u kojem se tražilo povećanje tih, već ionako nerealnih, privilegija. Ali oni su sada vlast i na njima je odgovornost, a nema smisla zakačiti se s Velikim Birokratskim Bratom. Nacionalisti i domoljubi će pak vjerno, kao i u svim slučajevima do sada, oprostiti svojim miljenicima takav mali nestašluk. Jer pobuniti se protiv onih koji su za hrvatsku stvar značilo bi oskrvnuće bajke, rušenje mitova i gubitak vjerodostojnosti. To bi značilo i gušenje turbofolka, što je neprihvatljivo.
Jer narod obožava turbofolk, u njemu se najbolje snalazi. Dok se kapitalizam odozgo posprdno osmjehuje. I Oreškoviću daje upute kako da domoljubno počisti još ovo malo što je preostalo.
