Kroz moje djetinjstvo i kroz mladost, pamtim moj grad kao mjesto suživota za ljude raznih vjera, nacija, različitog svjetonazora. U Splitu si tada mogao biti sve, i rocker i panker, mogao si biti šminker i huligan, mogao si biti jebivjetar i lijenčina, samo nisi smio biti fašista, četnik ili ustaša. Takve je troglodite moj grad oduvijek mrzio.
Piše: Crveni Splićanin
Većina stanovnika mog grada bili su potomci partizana, a Dalmacija je dala krvavi danak u borbi i pobjedi protiv fašizma. Svaki treći Dalmatinac dao je svoj život za našu slobodu. Slava im vječna!
U Hajduku su igrali veliki Vladimir Beara, Dragan Holcer, Dzevad Prekazi, Brane Oblak, Dušan Pešić, Zoran Simović, Zoran Jelikić, svi redom reprezentativci Jugoslavije. Nikad nisam razmišljao koje su nacionalnosti i koje vjere su ti igrači. Nikoga to tada nije interesiralo. Košarkaški klub “Jugoplastika” bio je trostruki prvak Evrope zaredom, oduvijek antifašistički klub. To je bio najbolji košarkaški klub 20 stoljeća. Rato Tvrdić, Damir Šolman, Petar Skansi, Mihajlo Manović, Peter Vilfan, veliki “čelični” Duško Ivanović, Zoran Savić, Zoran Sretenović. I da ne zaboravim, legendarni treneri Branko Radović i Božo Maljković. Nekima je poslije smetalo što ti igrači i treneri imaju “kriva” krvna zrnca.
Na žalost, u samostalnoj državi Hrvatskoj, ti klubovi su zamalo uništeni. Samo zahvaljući ogromnoj borbi navijača, “Hajduk” je spašen. Zagrebački centralizam u sportu, nesposobni politički podobni “rvatski” kadar u sportskim savezima, uništavao je splitski sport. Budimo realni, u sportskom smislu jugoslavenski sportski savezi su bili pravedni prema splitskim klubovima, hrvatski sportski savezi niti su voljeli splitski sport, niti su voljeli Splićane. Sve što su oni htjeli je krasti talentirane splitske sportaše, i za “siću” ih odvoditi u Zagreb. Split je oduvijek po pitanju sporta bio respektiran u Jugoslaviji, i omalovažavan u Hrvatskoj.
Kada su počele ratne devedesete, u Splitu i u okolicu grada naselili su se i neki ljudi puni mržnje i prezira prema svemu drugačijem. Odavno su dobili nadimak. Rvati. Počeo je progon srpskih civila koji su tu živjeli desetljećima. Počelo je nezakonito izbacivanje srba iz stanova, i nezakonito useljavanje podobnih “rvata” u tuđe nekretnine. U pola sata ljudi su sa dvije kesice bili izbačeni na ulicu. To im je sve što su uspjeli ponijeti sa sobom. Moj grad je prestao biti multietnička sredina. Rodio se klerofašizam koji je prerastao u ludilo. Split je preko noći vraćen 100 godina unazad. Rušeni su antifašistički spomenici, kukasti križevi i ustaški pozdravi osvanuli bi jutro na zidovima i kontejnerima. Nikad krivci za širenje fašizma nisu pronađeni. I danas kad kažeš ili napišeš istinu, prijete ti preko društvenih mreža sa lažnih profila, ili nazivaju na telefon i vrijeđaju. Smeta im i ime ove regije, Dalmacija. To ime je puno starije i od Hrvatske. Ovo će uvijek ostati Dalmacija.
Puno mojih prijatelja iz raznih dijelova Jugoslavije ima želju doći u Split. Pitaju me da li je sigurno? Šta da im kažem? Više puta su u Splitu stradala auta zagrebačkih ili riječkih tablica. Ruku na srce, stradaju i auta splitskih tablica u Zagrebu. Što kad normalni srpski turista u pekari kaže: “jedno kilo hleba”!. Da li će mu kruh dati? Hoće li ga gađati kruhom? Možda će prodavačica kao Betmen skočiti na njega? Kad bi srpski turista naletio na rvata i pitao ga : “gde je put za Omiš”? Rvat bi ga mirne duše uputio za Trogir, 40 kilometara dalje. Mi smo imali i pomoćnika ministra turizma koji je vrijeđao Kineske turiste. Kad je bio prvi splitski PRIDE 2011, samo zahvaljujući splitskoj policiji izbjegnut je napad i linč sudionika te manifestacije. Letjeli su razni predmeti u nevine ljude. Ove godine dogodio se pokušaj napada na režisera Olivera Frljića i glumce njegove kazališne predstave. Publika, većinom žene, bila je brutalno izvrijeđana. Opet je splitska policija spriječila tragediju.
Split je postao šovinistički i homofobni grad. Dok god šovinisti i fašisti ne budu bili iza rešetaka za svoje počinjene zločine, ovaj grad biti će opasan. I zato Srbi, pravac Grčka i Crna Gora. Tamo ne broje krvna zrnca, ne mrze susjedni narod i ne gledaju kako da vam naude. Tamo možete uživati bez straha i biti će vam zahvalni što trošite svoje pare. Ako baš želite Hrvatsku, pravac Istra. Tamo je raj na zemlji, dobra hrana, uljuđeni ljudi i antifašistički zrak.