Kao vlasnik psa držim točnim tezu kako “nema loših pasa, nego samo loših vlasnika”. Naravno da će se ovom tezom poslužiti i vlasnici tzv. “opasnih pasmina” uvjeravajući nas kako je baš njihov mezimac pravilno odgojen, kako on ne bi mrava zgazio, kako je umiljati i dobar sa djecom, kako će uskoro upisati fakultet i kako već dvije godine zna na iPhone 6.
Problem nastaje onog trenutka kada se te umiljate maze, ti divni i slatki psi susretnu sa svojim genetskim nasljeđem zbog kojeg su i uzgajani.
Naime, ako uzgojite pasminu samo i jedino zbog borbe sa psima, bikovima, lavovima i ostalom zvjeradi i nakon toga odlučite tu istu pasminu pretvoriti u kućnog ljubimca, vi ustvari pokušavate od jurišne puške -koja konstantno ima metak u cijevi, koja je naštimana na rafalnu paljbu i koja je otkočena- napraviti lopatu za uređivanje vrta.
Činjenica je da se mogu jurišnom puškom okopavati gredice sa cvijećem, paradajz i luk, ali tu i tamo taj neobičan alat doći će u ruke nekome tko baš i ne razumije za šta služi okidač i eto problema, kako za onoga tko okopava rafalnom paljbom tako i za one koji su u blizini te miroljubive rabote okopavanja sa poluautomatskom puškom.
Oponenti ove pomalo smušene teze svakako će iznijeti svu silu argumenata kojima će braniti spomenute pasmine. Te su ti psi psihički stabilniji nego nabrijane pudlice i pekinezeri, te su izuzetno privrženi, te je sa njima izuzetno lagano raditi, poslušni su, vedri, razigrani i da vam budem iskren svaki od tih argumenata potpisujem, ali…
Ali problem nastaje onog trenutka kada se na stol stave neoborive činjenice i dokazi u kojima nema prostora za osjećaje prema vašem kućnom ljubimcu iz zakonske kategorije “opasne pasmine”, ali i drugih potencijalno opasnih pasmina i kada se jasno i nedvosmisleno ukaže na sve očitiji problem u našem društvu, a to je činjenica da je držanje “opasnih pasmina” bez ikakvog nadzora države i institucija koje očito moraju početi shvaćati ovaj problem krajnje ozbiljno.
Pravilnik o opasnim psima koji postoji u sklopu Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodnog gospodarstva očito je mrtvo slovo na papiru kojeg se ne drže ni vlasnici pasa, a ni nadležne institucije.
Sam pravilnik je regulatorno sredstvo koje je prilično jasno i koncizno napisano, ali kao i svaki naš dobar zakon/pravilnik on postaje “loš” ukoliko se ne provodi kako spada. (on-line pravilnik, http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/287986.html )
Također je zanimljivo primjetiti i tzv. rang listu opasnih pasmina koja ide ovim redom i koju je sastavila Merrit Clifton, jedna od urednica istraživanja ‘Dog attack deaths and maimings’ koje kontinuirano, svaki mjesec nadopunjuje bazu ‘napada pasa’ i to isključivo na temelju medijskih izvještaja, kao i portal Dogs.petbreeds.com koji je na temelju podataka istraživanja sastavio listu pasmina pasa koje su u zadnjih 32 godine najčešće napadale ljude.
Pit bull – 3397 napada / 295 sa smrtnim posljedicama
Rotvajler – 535 napada / 85 sa smrtnim posljedicama
Njemački ovčar – 113 napada / 15 sa smrtnim posljedicama
Bull mastif – 111 napada / 18 sa smrtnim posljedicama
Sibirski haski – 83 napada / 26 sa smrtnim posljedicama
Akita – 70 napada / 8 sa smrtnim posljedicama
Njemački bokser – 64 napada / 7 sa smrtnim posljedicama
Chow Chow – 61 napada / 8 sa smrtnim posljedicama
Labrador – 56 napada / 3 sa smrtnim posljedicama
Nakon ovih suhoparnih podataka svakako je neizostavan i psihološki profil osoba koje se najčešće odlučuju na držanje “opasnih pasmina”, a koji je svima poznat iako službeno ne postoji u pravilniku, samo to je činjenica koja se kod nas redovno prešućuje.
Uzmimo za primjer jednu krajnje bezazlenu odluku u kojoj se neka osoba odluči za nabavku psa. Razlozi udomljavanja ili kupnje psa kod svake osobe je drugačiji, ali u pravilu psa se uzima zbog ljubavi prema životinjama i zbog činjenice da su psi odavno uspostavili jednu interakciju sa ljudima koja -nema nikakve sumnje- pozitivno utječe kako na pse tako i na ljude.
Kao što je i rečeno, većina ljudi nabavlja psa iz sličnih pobuda, ali postoje osobe koje pse nabavljaju iz krajnje pogrešnih razloga, a ti razlozi nisu ni malo bezazleni iako se možda na prvu čine kao takvi.
Ukoliko osoba/institucija ima potrebu za radnim psom koji može biti lovački, ovčarski, pas za čuvanje objekta ili osoba, ili je to neka institucija koja treba da li radnog psa za terapiju ili radnog psa za neku drugu svrhu, onda je traženje točno određene pasmine koja je najpogodnija za obavljanje te radne funkcije opravdana i razumljiva.
Ali…kada netko želi određenu pasminu -a ovdje prije svega govorimo o opasnim pasminama, iako u tu kategoriju ulaze i sve druge pasmine- samo kao kućnog ljubimca i to samo zato što im je ta pasmina tog trenutka atraktivna zbog svog izgleda, radnih sposobnosti psa -koje bajdvej neće nikada iskoristiti-, ili je taj pas trenutno u modi, onda su razlozi nabavke psa ne samo pogrešni nego i potencijalno opasni i za vlasnika i za okolinu.
Ovdje bi trebalo napomenuti kako nije zakonom zabranjeno birati psa zbog navedenih razloga, ali da su oni krivi i krajnje neprimjereni to je neoboriva istina.
Pas je prije svega živo biće koje ima svoje potrebe i koje zahtjeva određeni stupanj pažnje i odgoja, ali ispred svih tih radnji stoji i činjenica da nisu svi psi isti.
Ustvari, koliko pasa toliko je i psećih karaktera i osobitosti, a kad na to nadodamo činjenicu da su određene pasmine uzgajane samo i jedino zbog svoje radne sposobnosti da izvrše određenu radnju u kojoj su bolji od većine drugih pasmina, onda čitava teorija o tim umiljatim i slatkim bullovima i ostalim pasminama iz statističkih podataka o smrtnosti njihovih napada pada u vodu.
Ukoliko imate mastifa čija je snaga ugriza veća i jača nego recimo jačina ugriza vuka, onda bi bilo stvarno lijepo od vlasnika tog psa -ma koliko taj pas bio dobar i umiljat- da pas ima brnjicu dok se sa njim šećete među ljudima, ali i ostalim psima.
Siguran sam da vam svi vjeruju kako je vaš pas umiljat, pravilno odgojen, cijepljen, dresiran i socijaliziran, ali kad vaš pas reagira instiktivno, a svaki pas u određenoj situaciji kad-tad reagira instiktivno, vaš pas postaje tog trenutka ubojito oružje i tu nema nikave rasprave.
Možete vi kao vlasnik vašega psa elaborirati sve prednosti pasmine na koju imate fetiš, ali kada vas napadne razjarena pudlica ili pekinezer i kada vas napadne mastif, doga ili neki od bullova, razlika u obrani od tog napada je nebo i zemlja.
Pekinezer ma koliko bio razjaren ili agresivan najdalje do kuda može dobaciti je vaš gležanj ili potkoljenica, a i to ukoliko ste prisebni možete izbjeći jednim odmjerenim volejem koji će siguran sam neutralizirati tu “krvoločnu neman”.
Kada vas napadne 60 kilograma čistih mišića genetski uzgajanih prvenstveno za borbu vaša obrana -ukoliko nemate repetirano oružje upereno u psa- svodi se na zapomaganje u pomoć i brzu reakciju vlasnika psa ako imate sreće da je vlasnik u blizini i da vlasnik ima jednu moždanu vijugu više nego što to ima njegov pas u tom trenutku.
Razlog ovog teksta između ostalog je i napad staforda (vlasnik 23 godine) koji se dogodio u ponedjeljak u Vinkovcima na djevojčicu od 10 godina i koja je teško ozljeđena u tom napadu, razlog ovoga teksta je i napad staforda (vlasnik cca 30) na drugog psa koji se također dogodio na jučerašnji dan i to u mojem susjedstvu, razlog ovoga teksta je i jedan mladi staford (vlasnica 22 godine) koji je još uvijek štene i koji također odrasta u mojem susjedstvu i ima sve predispozicije da jednog dana bude statistički podatak.
Ali ne samo zato što je on staford ili zato što će ga možebitno njegovi vlasnici krivo odgojiti, već zato što se neće poštivati zakon koji nalaže držanje, odgoj i interakciju te pasmine po točno određenim uvjetima gore navedenog pravilnika.
Ne znam da li ste primjetili, ali “neuobičajna” je podudarnost u godinama samih vlasnika opasnih pasmina čiji su psi sudjelovali u napadima…ma da ovaj uzorak ne bi trebalo uzimati kao pravilo, što u konačnici i nije
U sva tri navedena slučaja vlasnici pasa su mladi i relativno neiskusni ljudi, koji su nabavili određenu pasminu iz razloga koji su i više nego pogrešni.
Takvi psi prečesto ispunjavaju svrhu ispunjavanja nekog kompleksnog stanja vlasnika koji vole biti viđeni sa potencijalno opasnim radnim psom koji im imponira zbog njihovog izgleda, snage, agresivnosti i svih onih karakteristika takve pasmine koje su u konačnici krajnje nepotrebne, ukoliko vam je jedini motiv imati psa sa kojim ćete uspostaviti jedan zdrav odnos i interakciju.
Drznut ću se pa ustvrditi kako je držanje pasa iz takvih pobuda jedno patološko stanje čovjeka u kojem je najmanje bitan pas, a naglasak se stavlja upravo na vlasnika koji se šepuri sa potencijalno opasnim psom odajući tako da se tu ustvari radi o krajnje nestabilnoj i nezreloj osobi.
Kromirani lanac, ogrlice sa šiljcima ili zakovicama, čitava ponuda modnog asesoara koji odaje namjeru vlasnika da pokaže kako sa njim nema zajebancije jer on vodi na lajni psa sa kojim -naravno- nema zajebancije…znate već kako to ide, to je odličan ćuko samo ako ikako može da nema doticaja sa drugim psima jer bi moglo biti krvi do koljena, a tko me dirne ja trepnem i ćuko vam “otkine” glavu.
Taj čitavi folklor oko opasnih pasmina upravo je na štetu same pasmine, ali prije svega na štetu onih koji se uistinu trude prikazati spomenute pasmine dovoljno stabilnima da mogu biti dio pseće i ljudske zajednice bez nekih specijalnih restrikcija po njihovo slobodno kretanje među ljudima i psima, osim onih određenih pravilnikom.
Ipak, da se ne zavaravamo previše, dovoljno je pogledati pravilnik o držanju, odgoju i kretanju tih pasmina među ljudima da nam bude sasvim jasno da se nesretni slučajevi mogu izbjeći samo ako se vlasnici tih pasmina pridržavaju zadanih pravila, ali…
Ovaj “ali” je kategorija koja bi lako mogla prijeći u kategoriju obračuna na divljem zapadu i ukoliko se nešto hitno ne poduzme po pitanju provedbe samog zakona moglo bi se dogoditi da se vlasnici i njihovi psi nađu na meti sve većeg broja nezadovoljnih građana koji će možda u slučaju još jednog “nesretnog” slučaja reagirati van okvira trpeljivih građana koji poštuju zakone Republike Hrvatske.
Postavlja se vrlo jednostavno pitanje…”Šta je jednostavnije i bolje za društvo? Da vlasnici “opasnih” pasmina poštuju zakonske regule i da se zakon provodi ili da se građani krenu sami obračunavati sa vlasnicima takvih pasa, pa da imamo još kaotičnije stanje nego što je u ovom trenutku?”
Odgovor na ovo pitanje je svakako da je vrijeme da se zakon krene poštivati i provoditi, ali očito je da se građani u ovoj državi osim uobičajnih ekonomsko-egzistencijalnih problema moraju bojati i za vlastite živote i živote svoje djece, samo zato što je teško provoditi i poštivati prilično jednostavne zakone.
D.K.