Ima jedan malo poznati, ali simpatični latinski glagol plagere, što znači oteti. Iz tog glagola rađaju se imenice plagiarius, što znači otmičar ili otimač, i plagium, što znači otimanje.
Bez ikakve smislene veze s ovom kratkom lekcijom iz latinskog, slijedi nam kratka ustavna lekcija: u Republici Hrvatskoj na snazi je trodioba vlasti, pa tako postoje zakonodavna vlast (Sabor RH), izvršna vlast (Vlada RH) i sudbena vlast (Ustavni sud pa naniže).
Ček’, ček’… dvije leksičko-pravničke lekcije bez ikakve smislene veze? Ili, nedajbože, među njima ipak ima nekakve veze?
Na žalost, ima. Ne znamo da li je ta veza smislena, ali znamo da je, na žalost, direktna. Odnosno izravna, ako se iz latinskog želimo vratiti u hrvatski jezik.
Direktna veza latinskog jezika i hrvatske trodiobene vlasti je onaj malo poznati, ali simpatični glagol plagere i iz njega izvedene imenice plagiarius i plagium. Oteti, otmičar i otmica. Odnosno plagirati, plagijator i plagijat. Te tri riječi su se uvukle u sva tri tornja trodiobeno razdijeljene hrvatske vlasti. Tako barem ovih dana bruje svi mediji…
Upravo najpoznatiji hrvatski plagijator postao je ovih dana potpredsjednik Sabora RH. O tome je već demode govoriti i pisati. To je dokazano. Milijan Vaso Brkić, kodnog nadimka Kopirka, maznuo je tri četvrtine svog diplomskog rada te tako diplomirao na Policijskoj akademiji. Kao marljiv, savjestan i uporan plagijator, plagirao je onako kako i valja plagirati: doslovno, s gramatičkim i tipografskim greškama. Nije bitno je li to bilo prije ili nakon toga što je otišao u penziju, ali je – zahvaljujući svojoj autentičnoj diplomi – avanzirao kao strijela. Pomoćnik nečega, glavni tajnik nečega, zamjenik nečega, desna ruka nečega… konačno i potpredsjednik nečega, odnosno Sabora RH – zakonodavne vlasti ove države. Čovjek koji je otimao, odnosno krao od drugih i to prikazivao kao svoje, dakle čovjek koji lažno predstavlja sebe kao autora čemu autor nije postat će jedan od glavnih šarafa tijela koje donosi zakone. Halo!!! Gdje toga ima da lopov donosi zakone?
Idemo dalje: slijedi nam lik koji će uskoro postati najpoznatiji hrvatski plagijator, koji je – unatoč svima normalnima pod kapom nebeskom – ovih dana postao šaraf u drugoj grani vlasti, onoj izvršnoj, dakle u Vladi RH. I to ne kakav god šaraf, nego ministarski… ni manje ni više nego ministarski šaraf – u resoru znanosti i obrazovanja. Halo!!! Čovjek kojega zovu „Vaso s doktoratom“ i „Barišiću, Crnoja ti se piše“ nosi na sebi tonu optužbi od najbližih kolega i suradnika da mažnjava, prepisuje i podvaljuje muda pod bubrege te da kao svoje nudi ono što njegovo nije. On se kune da ta šuškanja nisu istina, ali i Vaso se kleo, pa kako je to ispalo? I sada, on bi kao trebao voditi resor o kojemu presudno ovisi budućnost ove države. On, iza kojih se vuku kojekakvi repovi, od kojih muljanje s kreditima, dnevnicama i kilometražom uopće nisu najproblematičniji?
Sva je sreća da muljanja, prepisivanja i plagiranja nema u trećoj grani vlasti, dakle sudbenoj. Ili možda ipak ima? Dr. sc. Miroslav Šeparović, glavom, bradom i titulom predsjednik toga suda (!), žali se na teške duševne boli koje mu je zadao jedan njegov „osebujni“ kolega s fakulteta, tvrdeći u svojoj knjizi da je predsjednikova dizertacija – plagijat! Plagijator u sudačkoj, dapače ustavnoj togi? Halo!!! Osumnjičeni predsjednik-plagijator se kune da nije plagijator i sa svojim neizdrživim duševnim bolima ide na sud da ih izliječi kunama. Sa sedamdeset hiljada njih. Po logici stvari, prije toga valjao bi se izliječiti od optužbe da je plagijator koji je plagirao u svom doktoratu. Neki dosadni, metiljavi novinari su svojim čeprkanjem pronicljivo dokazali da će se gospodin „doktor“ Šeparović jako teško izliječiti od ove nezgodne optužbe, odnosno da će se jako teško riješiti masne mrlje na svojoj togi.
* * *
Nije na odmet podsjetiti da je u akademskim vodama plagijatorstvo jedan od težih zločina, odnosno da se drži nečasnim, neetičnim i nedopuštenim. To je – ako te u toj raboti uhvate – teška sramota i katastrofalna blamaža. Plagiranje se tretira kao laganje, čak štoviše kao krađa. A mi smo još u vrtiću naučili: tko laže – taj i krade, a tko krade – taj i ubija…
Znamo što se u pristojnom svijetu događa s prodavačima magle, varalicama, lažovima i kradljivcima; ne treba ni govoriti kako oni prolaze i kako završavaju. Kod nas je ipak malo drukčije: namješta ih se u vlast, dapače u same vrhove vlasti.
Kad se pročuje da mesar vara na vagi, više nitko neće da kupuje kod njega. Kad se pročuje da Štef vara na kartama, više nitko neće da karta ni s njim ni protiv njega. Kad se pročuje da Vaso, Pavo ili Miro varaju u svojim tekstovima… opa, bato! Odmah preskoče pet stepenica i sa samog vrha vlasti pljuckaju po nama jadnicima koji bespomoćno vičemo „drž’te lopova“…
* * *
Hrvatska, za koji su nam obećali da će biti zemlja blagostanja, na čudotvorni je način, čistom transsupstancijacijom i bez imalo panike, postala je zemlja plagijatora. Ili – ako baš hoćete – plagijatorska zemlja, odnosno Plagiostan. Vjerodostojno!