Prije nego su bogovi kaznili Sizifa za sve njegove prevare, on je bio osnivač kraljevske dinastije velikog trgovačkog centra – Korinta.
Ubijao je, zaveo nećakinju, preuzeo bratovo prijestolje i izdao tajnu da je Zeus silovao kći boga Ezopa. Da nije bilo zadnje izdaje, možda nikad ne bi bio osuđen na uzaludno guranje kamene gromade na vrh brijega.
Ovako, pošto je njegov život proizveo izvjesnu krizu, on je kaznom dobio mogućnost da se preispita, pročisti i krene novim putem.
Radnje bez cilja odvijaju se kad akteri ne znaju ili ne žele znati za rješenje svog problema. Pošto je Sizif bio od one ogrezle prevarantske i pohlepne vrste koja jednostavno ne zna i ne želi promijeniti svoje navike – guranje kamena uzbrdo, pa nizbrdo nije ga previše pogodilo.
Ova naša konzumentno-trgovačka država rasadnik je puno velikih i malenih Sizifa indiferentnih na mogući boljitak i promjenu. Nisu svi kraljevske krvi, ima puno robova ispranog mozga kojima je radnja gore-dolje bez korištenja sivih zavijutaka tek lančana reakcija dugogodišnjeg nerada, neproizvodnje, trgovine, potrošnje, klimanja, zatvaranja očiju.
Nek se nešto radi!
Kao što povišena temperatura nije bolest nego simptom, tako ni kriza nije kolaps već pokazatelj nereda. Što prije otkrijemo uzročnika bolesti, odnosno kolapsa – ranije se oporavljamo.
Nikad više informacija nego ovih godina nismo dobili o bitnim događanjima unutar raspamećenog šljama u vodstvu lijepe nam naše.
Tko i koliko ima, krade, ne zna, laže, mulja…jasno je i onima koji su odlučili doživotno držati zatvorene oči.
Ni vlast, ni oporba, ni dobronamjerni sindikalisti nemaju više krinke na licu.
Zašto ih onda i dalje gledati kao ikone i dozvoljavati glupave poteze za iste pare?
Jer smo Sizifi?
Svoje krize odavno prepoznajem kao alarme.
Kad postanem napeta, grintava – to je znak da mi fali sna. Odspavam i ujutro nastavim ko nova. Jednostavno prerežem nastavak krize.
Kad u svojim odnosima s dragim ljudima primijetim da niti počinju pucati – pustim situaciju da se razvije svjesna da ono što dođe do vrhunca mora pasti. Još u padu proučim svoje pogreške i, ako mi je stalo do odnosa, krenem s novim iskustvom, pročišćena.
Ako mi je stalo.
Znači li to da svim besciljnim kamenoguračima nije stalo u kakvom stanju i pod čijom vladajućom palicom ostavljaju ovo naše obitavalište svojim potomcima?
Nije li baš ova kriza dobrodošla onima koji žele očistiti društvo od balasta i krenuti novim koracima?
Samo trebamo biti zajedno.
Jer život nam jednako vrijedi, ma koliko nas uvjeravali u suprotno i mazali oči veličinom opipljive, ali ipak potrošne materije.
Kamen se može na trenutak zadržati na vrhu i pustiti da padne na onu stranu s koje smo došli. Tamo uvijek čuči neki ljudski bog koji nam prati korake.
