Znam, možda je glupo…ali ja ne kupujem u shopping centrima koji su niknuli na ostacima nekadašnjih tvornica.
Blještava, glamurozna, upravo raspamećujuća zdanja u koja čitave obitelji i sve generacije ulaze s nadnaravnim osmjehom između ušiju. Da bi se na sat-dva osjetili dostojnima, prihvaćenima i cijenjenima.
Danas na tim mjestima rade mladi ljudi kojima je nezamislivo da imaju ugovor o radu na neodređeno vrijeme, nezamislivo im je da imaju plaćeni godišnji odmor, potpuna im je fantastika zamisliti da bi imali pravo na medicinski opravdano bolovanje nakon kojega ne bi slijedio otkaz. Koji se danas zove izostanak produženja ugovora o radu.
Uz te mlade ljude, od pljačke i krađe vlasništva njihove poslodavace štite njihovi prijatelji i susjedi, mladi ljudi kojima je nezamislivo da rade manje od dvanaest sati dnevno za crkavicu veću od tri tisuće kuna dok istovremeno vlasnici tvrtki koje čuvaju vlasništvo i vlasnike drugih tvrtki grade imanja vrijedna oko devet tisuća godišnjih dohodaka svog zaposlenika.
Tim je mladim ljudima danas nepojmljivo da bi od svog dohotka, vlastitim radom i odricanjem, mogli za života kupiti običan pristojan stan i zasnovati sasvim običnu, prosječnu obitelj kojoj mogu jamčiti sigurnost trajniju od tekućeg mjeseca.
Ti mladi ljudi ulažu u budućnost obročnom otplatom mobilnih uređaja i sličnih gadgeta koji vrijede i po pola godine njihova rada a zastarijevaju u slijedećih pola godine. Cijena je to društvene prihvatljivosti, jasan indikator vrijednosti društvenih odnosa i mjerna jedinica za poremećaj vrijednosti.
Istovremeno, ti mladi ljudi ne mogu sebi priuštiti obrok koji stoji više od 10 ili 15 bezvrijednih papirića kojima se njihovi poslodavci i politički zaštitnici njihovih poslodavaca razbacuju u milijunskim ili većim nakladama.
Te mlade ljude već odavno i predugo uče da pokoran valja biti i poslušan i strpljivo raditi ne dižući glave ni glasa. Govore im da se možda i njima onda osmjehne ista ona Fortuna njihovih poslodavaca i vlasnika i učini ih vlasnikom nečega i poslodavcem nekoga. Učili su ih to oni što blagoslovom i škropcem bagera i kamena temeljaca tek začetih centara pokopaše njihove očeve, njihove tvornice i njihov trud. I našu budućnost.
Sve zapakirano u šareni ukrasni papir ili aplikaciju naslovljenu njihovim vječno sutrašnjim boljitkom.
I kako otpjeva davno jedna naša diva: …”al’ prešućuju da taj svijet krade baš tvog sunca sjaj”… ti će mladi ljudi jednom shvatiti da se zastave ne jedu, da su nacionalne himne tek interpretacije novovjekih scila i haribdi i da su naše moralne, političke i gospodarske uzdanice tek lažovi, džepari i konjokradice, preprodavači prepisanih pamfleta i oportuni zaplotnjaci.
Znam, možda je glupo…ali ja ne kupujem u shopping centrima koji su niknuli na ostacima nekadašnjih tvornica.
Takvu si glupost mogu dozvoliti.
Sigurno je zdravija od amnezije.