Da nije proljeća, možda ne bih u perilicu stavila džempere.
Da nije prala sve te džempere, možda perilica ne bi izdahnula.
Da perilica nije izdahnula, možda ne bih stresno pukla.
Da nisam stresno pukla, možda se ne bih usudila javno plakati.
Da nisam javno plakala, možda se muž ne bi probudio.
Da se muž nije probudio, možda bih zakasnila platiti račun.
Da nisam platila račun, možda bih bila pažljivija.
Da sam bila pažljivija, možda se ne bih porezala na nož.
Da se nisam porezala na nož, možda ne bih trebala sašiti prst.
Da mi doktor nije sašio prst, možda ne bih čula sve o Juri, Ivi, Dujomiru, okolopelješkomostnoj zemlji za 1 euro, prilaznorodilišnom putu za malo više eura, omjeru doktorske satnice i lažnobraniteljske mirovine, ovcama-glasačima, hadeze hobotnici i još i još (toliko da sam poželjela više od tih pet šavova na prstu i doktora u Vladi).
Da nisam čula još, možda ne bih izašla van.
Da nisam izašla van, možda se ne bih smrzla.
Da sam se smrzla ujutro, možda ne bih navečer tražila doktora.
Jer ne bih prala zimsku robu
i perilica pod težinom ne bi izdahnula
i ne bih razložno plakala (nego potajice)
i muž se ne bi probudio
i ne bih platila račun
i ne bih bila nepažljiva
i ne bih se porezala na nož
i nitko mi ne bi šio desni srednjak
i ne bih slušala još i još o politici.
Možda.
Nego bih moćno digla neozlijeđen srednjak uvis.
Zbog hladnoće
i prastare perilice
i javno-potajičnog plačkavog stanja
i usporenog muža
i duga
i moje sveopće nepažnje
i slučajnog samoozljeđivanja
i nemoćnog srednjaka
i gnjile politike.
Ovako, muž budan pere robu objeručke, ja ne plačem kad vidim da mi je prst na mjestu.
Velik i uspravno usmjeren na sva gnjila stanja unutra i van.
Jedino je nezgodno sve preostale radnje obavljati samo lijevom rukom.
Tada nisam dovoljno pažljivo brojila jer…ima njih. Poprilično.
Od dijabetologa, internista, radiologa, pa preko zubara, hematologa, anesteziologa, ginekologa, gastroenterologa/hepatologa, neurologa, endokrinologa, psihijatra do sve novijih mladih snaga.
Ukazuje li fenomen liječnika u hrvatskoj politici na nezdravo društvo ili potvrđuje korumpiranost u kojoj je zdravstvo (iza sudstva) na drugome mjestu?
Postati liječnik i nije baš jednostavno. Prva teža stepenica je proći onaj upisni prag na medicinskom fakultetu. Mnogi nadareni đaci ostanu ispod linije upisanih.
A onda kao svršeni doktori kliznu u politiku.
Što se tiče samog obrazovanja, ja bih otvorila vrata fakulteta svim zainteresiranim đacima.
Nema pravila da jedino štreberi mogu biti dobri ginekolozi.
Kakve veze ima zemljopis sa kemijom?
Mora li budući predani medicinski stručnjak, a da ne spominjem računalnog, brodograđevnog, kemijskog…, biti odlikaš u svim srednjoškolskim predmetima?
Nakon prve godine studiranja, ovisno o rezultatima, ostajalo bi se ili ne na fakultetu. Kako na medicinskom, tako na bilo kojem drugom.
Tako bi svatko imao šansu.
Jer su cijenjeni odbjegli liječnici nekome nekad zauzeli mjesto.
Preusmjeravanjem završenih liječnika u političku sferu dobivamo odljev mozgova. A istovremeno su mnogi eventualni lumeni izgubili šansu u startu.
U Ženevi 1948. godine izmijenjena je originalna Hipokratova u Ženevsku zakletvu:
“U času kada stupam među članove liječničke profesije, svečano obećajem da ću svoj život staviti u službu humanosti. Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. Svoje ću zvanje obavljati savjesno i dostojanstveno. Najvažnija će mi briga biti zdravlje mojega pacijenta. Poštovat ću tajne onog tko mi se povjeri. Održavat ću svim svojim silama čast i plemenite tradicije liječničkog zvanja. Moje kolege bit će mi braća. U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene utjecati nikakvi obziri vjere, nacionalnosti, rase, političke ili klasne pripadnosti. Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog začetka. Niti pod prijetnjom neću dopustiti da se iskoriste moja medicinska znanja suprotno zakonima humanosti. Ovo obećajem svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast.”
Nije li neodgovorno dići ruke od svojih pacijenata?
Jure li doktori u politiku zbog manje odgovornosti za pogreške?