Prolazeći svojedobno pokraj osnovne škole u Neuköllnu (kvart u Berlinu, uz Kreutzberg, s kojim graniči, oba poznata i kao “Turski kvartovi”), očigledno u vrijeme školskog odmora ili kraja nastave, ugledala sam stotinjak djece uzrasta od 7 do 14, 15 godina koja su se vrzmala dvorištem. Ništa čudno, osim što su gotovo sve djevojčice nosile na glavi maramu, čvrsto uokvirujući lice. Dakako, ne radi se o bilo kojoj marami, već o onoj osobitoj o kojoj posljednjih godina govori cijela Europa (a i šire). Nema političara, i to od onih manjih pa do državnih lidera, koji se nije osvrnuo na hijab, kopftuch, veil, kako već gdje zovu to famozno pokrivalo glave, lica a i više od toga. Blair i Straw u Velikoj Britaniji, predsjednik Republike Njemačke (sada već bivši) Johannes Rau (i nebrojeni drugi uz njega), vlade Francuske, Nizozemske i još pokoje, vode parlamentarne rasprave, donose zakone o (ne)nošenju rupca, zabrani nošenja burkhe i slično.
I tako je neveliki i više ukrasni no korisni odjevni predmet od tkanine postao simbolom oko čijeg se značenja natežu teolozi, političari, feministkinje i mirovnjaci … a neki su spremni i ginuti, točnije, ubiti. A činilo se davnih godina da marama s glava žena polako klizi u prošlost. U Jugoslaviji su poslije drugog svjetskog rata muslimanke skidale rubac i kasnije su ga zadržale još samo starije žene. U Turskoj je bio (i ostao sve do danas) Ataturkovom revolucijom i uspostavom svjetovne države zabranjen. Zemlje u Africi s muslimanskom većinom, pa i mnoge države na Bliskom i dalekom istoku, koje se danas pojavljuju kao tvrdo fundamentalističke, također su se (okvirno polovinom prošlog stoljeća) odrekle rupca, i to očigledno bez nekih problema.
No u ta vremena, većina zemalja trećeg svijeta (muslimanske ili sa muslimanskom većinom) imale su relativno progresivne režime, što su pak zapadne zemlje, a naročito Sjedinjene Američke Države, automatski povezivale s komunizmom (čitaj: otežani ili ugroženi investicijski i eksploatacijski interesi) i pružale zdušnu pomoć (pa i kad ih to nitko nije tražio) svim mogućim grupacijama unutar tih zemalja u rušenju “komunističkih” režima. Dakako, najbolji saveznici u tom poslu su bili upravo vjerski oponenti u tim zemljama, koji su potom, dakako, došli na vlast, ali i s vremenom odbili poslušnost. Tako je, u grubim crtama rečeno, pušten duh iz boce.
Nekako ispada da je upravo rubac/hijab glavni simbol tog pobjeglog duha, sudeći po, na početku spomenutim, silnim debatama, a istovremeno i glavni simbol fundamentalista. A počelo je još krajem 80-tih u Francuskoj i preraslo u prvu pravu aferu. Da podsjetimo, tri djevojčice (dvije Marokanke i jedna Tunižanka) nakon praznika pojavile su se u školi s hijabom. Upravitelj škole zabranio im je i … da ne prepričavamo kako je cijela lavina pokrenuta, na koncu je afera potresala francusku javnost, politiku, medije. I tako je u zapadnim zemljama započeo ni danas završen konflikt između diferencijalista i univerzalista, to jest onih koji zagovaraju pravo na razlike i onih koji se zalažu za pravnu jednakost svih građana. Marame su se sve više počele pojavljivati u zapadnoevropskim društvima, i to na politički eksplicitan način, kao politički stav, a najmanje kao odjevni predmet. S njima su se pojavili i konflikti, ali i društvena prestrojavanja. Nikakvo čudo da su se nemuslimanske religijske zajednice (njihov tvrdokorniji dio) gotovo identificirale s muslimanskim fundamentalizmom i zdušno podržale njihove zahtjeve. Od navedenog slučaja u Francuskoj, gdje je čak i veliki Rabin podržao muslimanske zahtjeve, vješto pridodajući i vlastiti zahtjev da se u školi smije nositi Kippa, te također zahtijevajući neradni petak poslijepodne i subotu, kako bi se mogao slaviti Sabbat, do današnjih dana.
Blagonaklonost katoličke crkve također izvire iz njihova interesa za održavanje nastave vjeronauka u okviru državnih škola, ali i ne samo zbog toga. Sjetimo se kako je relativno nedavno katolička crkva u Hrvatskoj zdušno podržala fundamentaliste u vezi s aferom crteža proroka Muhameda. Čak su i neki svećenici visokog ranga zavapili da bi katolici trebali učiti od muslimanskog fundamentalizma kako se poštuje vjera. Svakako, “Sveta alijansa religija”, kako je taj savez fundamentalista svih religija nazvao Finkielkraut, već je polovinom osamdesetih pokazala da će djelovati rame uz rame. A protiv žena, prije svih. Prvi donekle prikriveni ali ipak jasni znakovi veza fundamentalista svih vrsta religija pokazali su se 1985., na trećoj svjetskoj konferenciji Ujedinjenih nacija o ženama u Nairobiju.
Ofenziva slijedi deset godina kasnije na isto takvoj konferenciji u Pekingu, da bi 2000. u New Yorku na post-pekinškoj konferenciji bila jasno uspostavljena veza Vatikan-Iran, vidljiva iz zajedničkog zalaganja protiv kontracepcije, protiv prava na abortus, protiv seksualnih sloboda i slobode seksualnog izbora, pritom Vatikan nije imao ništa protiv specifičnih islamističkih zahtjeva za pokrivanjem glave (rubac) i uklanjanje klitorisa. Ne radi se tu o famoznom ratu civilizacija, pa se onda poistovjeti, recimo, Islam i islamski fundamentalizam, i tako imamo kompaktnog “neprijatelja”, već je riječ prije svega o ratu fundamentalista protiv vlastitih građanki (i građana).
Jednako kao što u kršćanskom svijetu (negdje više, negdje manje) imamo nastojanje da se religijski svjetonazor nametne cijelom društvu (na sreću, s bitnom razlikom u odnosu na islamski fundamentalizam – bez primjene nasilja ili pozivanja na nj). U najmanju ruku u Hrvatskoj (tu je i Poljska, te još poneka turbo-katolička zemlja) vjeronauk se i dalje odvija u javnim školama (uz blagoslov svih stranaka, ministarstava, vlade). To što je opcionalno da djeca idu na vjeronauk, ne znači da nema prinude samo je ona indirektna: nema drugog, alternativnog predmeta, a k tome ti se sati u rasporedu namjerno ne stavljaju na početak ili kraj, pa djeca koja ne bi pohađala vjeronauk zbilja nemaju što drugo činiti.
I uostalom, što bilo koja religija ima raditi u svjetovnoj školi? Nastave vjeronauka razne konfesije mogu (i trebaju) organizirati u okviru svojih ustanova. Isto tako građani od prve plaće nadalje, izdvajaju za vjerske zajednice i onda kada po vlastitom opredjeljenju ne pripadaju niti jednoj, jer su, recimo, ateisti.
No o tome ih nitko ništa ne pita, što bi se moglo smatrati i kršenjem ustavnih prava građana, ali za to ova vlast ionako ne mari previše, a crkva mirno i bez grižnje savjesti ubire i od onih koji s njom niti imaju niti žele imati ikakve veze.
Zašto su međutim baš žene, preko simboličkog, ali i vrlo stvarnog pokrivanja (sakrivanja i odmicanja od javnosti), glavna meta na koju se obrušio islamski fundamentalizam, pa onda preko njih i na svjetovnost zapadnih društava? Elisabeth Badinter već je 1991. uočila da su strane radnice, osobito iz Arapskog svijeta, najviše profitirale. Počinju se školovati, koristiti zaštitu od nasilja u obitelji, koriste kontracepciju i dostupnost abortusa, imaju manje djece i više vremena i, napokon, pitanja rodne ravnopravnosti ulazi u njihov krug interesa i ponašanja. Sve to opasno utječe na tradicionalnu strukturu društava nepostojeće demokracije i prerazvijenog vjerskog utjecaja, osobito na ono što i naši katolički pastiri s pravom smatraju fundamentalnim za društvenu strukturu (dakako, za takav, patrijarhalan tip društava), a to je obitelj. Zato je pokrivanje (sakrivanje) glave (ili lica, a i cijelog tijela) žene u javnosti najbolji simbol moći muškaraca nad ženama, jer je nametljivo vidljiv. Govoriti o hijab-u kao o privatnom izboru je smiješno. Od kada to dijete od 7 ili 9 godina može praviti takav (ikakav) izbor, tko im je osigurao da njihov izbor bude neovisan o, naprosto pritisku obitelji ili modeliranju odgojem (što je također pritisak ali sublimniji), i porodice?
A takve su upravo one učenice škole u Neuköllnu s početka teksta. Ni vjerska tradicija nije nešto što “drži vodu”. Ona ne može biti nadređena osobnom izboru. K tome, još uvijek milijuni islamskih vjernica u pristojnijim zemljama sasvim mirno žive bez rupca na glavi.
Na budalaste primjedbe iz nekih feminističkih krugova (na sreću samo nekih), koje ni do danas ne prestaju, da naspram pokrivene žene stoji mogućnost gole žene kao objekta, Alice Schwarzer, kojoj se svašta može prigovoriti, međutim, u predgovoru knjige Božji ratnici i lažna tolerancija sjajno riješava “dilemu”, odgovorivši: “Pokrivanje i razgolićavanje su samo dvije strane iste medalje na kojoj je upisano: žene su vlasništvo muškaraca, one pripadaju ili jednom – pokrivanjem, ili svima – razgolićavanjem”. Feministička rasprava bi se jednom ipak morala odmaknuti od neprestanog laviranja i priklanjanja između golog ili pokrivenog. I jedno i drugo je problem jer oboje ženu tretira kao puki objekt, međutim, uzroci zbog čega je to tako, nalaze se mnogo dublje u društvenim odnosima. Tamo ih treba i tražiti pa će se naći i rješenja.