Quantcast
Channel: KontraPortal
Viewing all articles
Browse latest Browse all 499

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti

$
0
0

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti

Nakon završetka šeste sezone Igre prijestolja stvari stoje ovako: svi likovi su i živi i mrtvi, a tko je čiji sin, majka, brat i unuk još nije sasvim razjašnjeno. Tako Igra prijestolja razrađuje do neslućenih razmjera čuveni misaoni pokus Erwina Schrödinger s mačkom, s tom razlikom što ovdje ni nakon „otvaranja kutije“ nismo sigurni tko je živ, tko mrtav, a tko će to tek postati. No – uglavnom svi. Osim toga, sezona je možda više nego ikad pretrpana nebulozama i klišejima, koji doduše i Martina i scenariste serije prate od početka, ali sada je to već doseglo sapunaste razmjere, pa se prilikom sakaćenja i smrti omiljenih likova smijemo, a kod njihova povratka u radnju plačemo. Ili obratno. Ili oboje.

Povijest bez povijesti ili: povijest na steroidima

Autori su upali u nešto što bismo mogli nazvati zamkama dugovječnosti: ne samo da je radnja toliko razvedena i razgranata, da ju se praktički beskrajno može nastavljati, nego su tu i likovi koji naprosto ne mogu umrijeti i tako zaokružiti svoju priču. To dakako ima i svoje očite razloge. Smicanjem glavnih protagonista i uvođenjem novih, ali i vraćanjem već otpisanih, happy end se neprekidno odgađa (na radost fanova), ali se i priča razvodnjava, ponavlja i u konačnici postaje zamorna i sama sebi svrhovita. A tu je i fantastična i bezvremena pozadina – svijet u koji je priča smještena.

George R. R. Martin se u konstrukciji svojeg izmišljenog svijeta uvelike oslanjao na stvarnu povijest čovječanstva, odnosno kulture različitih vremenskih razdoblja, dovodeći ih istovremeno na scenu i suprotstavljajući ih: Westeros = srednjovjekovni Zapad; Slobodni gradovi = antička Grčka; Zaljev trgovaca robljem = Bliski istok i drevni Egipat; Dothrakiji = Tatari i Mongoli; Asshai = nešto kao mistična Perzija itd. (s tim da se i u Westerosu pojedine kneževine raspoznaju kao dijelovi zapadne Europe i Britanije, a dakako, religije i kultovi posebna su priča). Martin svojim kulturama pridaje očevidne karakteristike poznatih civilizacija i kultura iz povijesti, samo ih prenapuhuje u svim smjerovima, čineći od jednog povijesnog obrasca, recimo srednjovjekovnog, čudovišno nabildanu priču (a još Indija, Daleki istok i Slaveni nisu ušli u igru, kao ni kulture američkih kontinenata).

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti
Game of Thrones

Radi se u vrlo lukavom postupku, ukoliko želimo simulirati svu kompleksnost jednoga svijeta, ali pritom Martin možda i nehotice konstruira nešto nalik mitskom vječnom prezentu, ili preciznije – vječni Srednji vijek; svijet Westerosa i Essosa tisućama godina zaustavljen je na istoj razini društvenog razvoja, u nečemu nalik kasnoj Antici i ranom Srednjem vijeku. Da, ovi narodi imaju pisanu povijest i pamćenje, ali uvijek je sve isto, tisućama godina unazad sve do Doba osvita i nastanka mitova – tehnološkog, tehničkog i filozofskog napretka nema ni u tragovima! Povijest bez povijesti. Naprosto je nevjerojatno da se u osam tisuća godina Westerosa nije pojavio niti jedan Gutenberg. Ali ako je to uvjet za priče s magijom, zmajevima i demonima, koje tehnološki i misaoni napredak ipak potiskuju, neka bude tako. Obrazac je star i izrabljen do besvijesti, ali magija održava privid svježine i inovativnosti. Možda će mi fanatični obožavatelji sada reći da Igra prijestolja ionako ne pretendira na realističnost, nego na zabavu, što je istina, ali to ipak ne isključuje potrebu za kritičkim pristupom knjigama i seriji (kao vidovima umjetničkog izražavanja), mimo puke zabave s pjevanjem, pucanjem i seksanjem (i tu i tamo kojim silovanjem).

Bogovi iz stroja, mnogo njih

Glavni pripovjedni postupak Georgea Martina i scenarista serije omraženi je deus ex machina. Drugim riječima – konjica u zadnji tren. Deus ex machina porijeklo vuče iz antičke drame, a u novije doba postalo je svojstveno trivijalnoj literaturi, osobito avanturističkoj i pseudopovijesnoj, gdje se zamršena situacija često razrješava nenadanim uplivom sa strane. Radi se o najlakšem (ali i najnelogičnijem) raspletu radnje, pa stoga i jest omražen (piscima i čitateljima koji drže do sebe). A upravo to smo više puta vidjeli u proteklim sezonama Igre prijestolja, primjerice: juriš Tyrella i Lannistera na Kraljev grudobran, Stannisov dolazak na Zid, zmaj u amfiteatru… da bi se u ovoj sezoni stvar dovela do vrhunca devetom epizodom (Bitka kopiladi) u kojoj to gledamo čak dvaput: Daenerys u zadnji tren upada u Meereen pod opsadom, a konjica Maloprstog kod Winterfella razbija Boltone. Pritom je dolazak vitezova Doline znatno lošije snimljen od Stannisovog dolaska na Zid, a cijeli je prizor prepun nelogičnosti. Zašto Rickon ne trči cik-cak? Otkud Sansa kraj konjice iz Doline i kako je ona znala gdje su, a Bolton nije? Zar on nema izvidnicu i doušnike? Realnije bi bilo da je Maloprsti dolazio Boltonu u pomoć, pa se tijekom bitke okrenuo protiv njega, itd. Kakogod, nema ništa trivijalnije od konjice u zadnji čas, ali show must go on.

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti
“O tom ti ja pričam!”

Iznenadni obrati jamac su daljnjeg kompliciranja radnje i njenog beskrajnog nastavljanja: ništa lakše od toga – u tako zamišljenom svijetu konjica može vrebati iza svakog ugla, kandidata je na pretek, a i kad ih nema, lako ih je izmisliti (plaćeničke družine i prognane velikaše, npr.). Upravo to je Martin i napravio u petoj knjizi Ples zmajeva gdje u igru uvodi dotad „mrtvog“ Aegona Targaryena i neke njegove prognane pristalice (zasad neprikazano u seriji), ali i flote Eurona Greyjoya (Victoriana još nema) i Quentyna Martella (neprikazan u seriji).

Radnja same šeste sezone jednim dijelom razrađuje ono što iz četvrte i pete knjige nisu stigli ranije, tako da je dio čitateljima ipak poznat, ali jednim dijelom i ono što je Martin zamislio za šestu, još neobjavljenu knjigu Vjetrovi zime.

Zima dolazi (već šest sezona)

Dobro i zlo papirnatih, plošnih likova kao njihova karakterna osobina i djelovanje bez jasnog povoda od početka do danas malo je ipak nadvladano, uglavnom zahvaljujući dugom trajanju nekolicine likova kroz sezone, čime se zapravo samo simulira njegova slojevitost, što je za ovakav tip literature svakako djelotvorno. Tako s vremenom, ispočetka isprazni i klišejazni likovi svedeni na ime i funkciju, postaju životnije individue s određenim porivima, prošlošću i razlozima djelovanja, no i dalje su to tek sporedni akteri radnje koju zapravo pokreću vanestetski mehanizmi, a mogli bismo ih prepoznati kao tržište, ili pak lova. Zima dolazi, rekao je neprežaljeni Eddard Stark u S01Ep01, a do S06Ep10 zima još nije sasvim prispjela. No prepustimo to mudrijim i bolje plaćenim kolumnistima neka proniknu, raspetljaju i imenuju, vratimo se Martinovim likovima.

Najbolje su portretirani Theon Greyjoy i Stannis Baratheon, a među omiljene svakako spadaju i Davos Seaworth, Bron, Hodor, Tyrion Lannister i Arya Stark (koja bez beda u srednjovjekovnom svijetu preživi višestruke ubode u trbuh). Osobito su sjajni Theon i Stannis, koji mogu izazvati i simpatije i sažaljenje: oni su istinski tragički junaci kojima je sudbina odredila život kakav sami nisu željeli niti mu se nadali, ali su u danim okolnostima ispunjavali svoje dužnosti, što ih je odvelo, znamo kamo i dokle. Dobar dio njihove kvalitete u seriji dižu izvrsni glumci (Alfie Allen i Stephen Dillane). Osobito Stannisova njuška fali u ovoj sezoni, čak i nakon što su ga scenaristi u petoj sezoni dokraja karakterno upropastili (u knjizi, naime, nije žrtvovao kćer). Rijetko dosadni, glupi i iritantni Jon Snow i Daenerys Targaryen savršeno si pristaju i rasplet ih očito vodi jedno drugome u zagrljaj, kako se i priliči za tako isprazne i mutave “nositelje radnje”.

Fantasy sapunica u zamkama dugovječnosti
Zmajevi?

Posljednje dvije epizode, koje su izazvale najviše oduševljenja i reakcija na društvenim mrežama, sasvim su osrednje, na momente toliko glupe da izazivaju smijeh (a nije li i eksplozija u Kraljevom grudobranu svojevrsni deus ex machina?). Ludilo na oba kontinenta je doseglo vrhunac, i sada samo može krenuti nadolje, prema sve predvidljivijem raspletu (zmajevi protiv Bijelih šetača, Jon i Daenerys itd.).

Šesta sezona potvrdila je Igru prijestolja kao najbolju treš seriju svih vremena, ali ostavila je okus već viđenog, i to više puta viđenog: potvrdile su se sve njene kvalitete, ali su se mane nekako prenapuhale, pa su i vidljivije. Produkcija je iz sezone u sezonu sve impresivnija, vizualni efekti sve bolji, a režija sve hrabrija. Po svemu sudeći tim smjerom će se i nastaviti – sve do finalne krunidbe i svadbe Sjevera i Juga, na kojoj, nadajmo se, Jon Snow neće zapjevati. Dovoljno je trpjeti njegovu facu i kad šuti. A Tyriona želimo vidjeti kao nasljednika Bacačeve hridi. To je jedino pravedno. Ali i to odavno slutimo.


Viewing all articles
Browse latest Browse all 499