Dodjela Nagrade Vladimir Nazor ili: dan antifašističke floskule

Tehnički ministar kulture Zlatko Hasanbegović uspio je i u praksi dokazati da je zapravo briljantno pronicljivi kritičar hrvatske ljevice i kao takav (ako ćemo kritiku dobronamjerno uzeti kao prosvjetljavajući moment) njen prijatelj. Ono što joj on od početka zamjera je manjak istinskog antifašizma. Antifašizam je, znamo to, temelj države i Zapada, ideal za koji se gine i svjetonazor čvrst kano klisurina – sve dok se gorljivim antifašistima ne dodijeli nekakva nagradica ili bijedan honorar. Tada postaje floskula. Vidjelo se to na nedavnoj dodjeli »Nagrade Vladimir Nazor«, inače državne nagrade za najbolja umjetnička ostvarenja po svim područjima umjetničkog izričaja, a koju su iz visoke desnice tehničkog ministara kulture primili i neki potpisnici nekolicine peticija za njegovu smjenu, pa čak i Anja Šovagović, dojučerašnja heroina hrvatske kulturne desnice, ali nenadano i tehničke facebook-ljevice, nakon ostavke i otvorenog pisma Tomislavu Karamarku Prvom. Događaj su uveličali prisustvom i mnogi kulturnjaci kojima Hasanbegović kao ministar nije bio problematičan, ali takvima se i nema što zamjeriti, bili su gdje i pripadaju.

Sat tehničke kulture

Tehničkim, pak, antifašistima i ljevičarima veliki su problem relativizacije rasnih zakona i logora NDH, ali nije problem primiti pare od jednog takvog relativizatora. Dakako, Tehnički Antifa će, ako ga upitate, reći da sam Tehnički Ministar nije bio u odboru za nagradu niti je, koliko znamo, dao svoj konačni sud o njihovoj odluci, on je tamo samo bio kao ministar na odlasku i ruku su zapravo jednako tako mogli pružiti i robotu. Zna Tehnički Antifa sve te finese, kreće se scenom kao tehnička jegulja, kreće se i opstaje već desetljećima, i nije zapravo prvi put da nešto radi sa subverzivnom i diverzantskom figom u džepu. Ruka se na kraju krajeva nekako opere, o obrazu skoro nitko ne pita, a čuveni Hrvatski Zaborav koliko sutra učini svoje. Od nečega se na koncu mora živjeti, jer tržište je malo, tehnička palanka koja traži vrlo česte kompromise s građanskim idealima i dobrim ukusom.

Ali nije hrvatska kulturna ljevica pala na testu pri ovogodišnjoj dodjeli »Vladimira Nazora« ili pak pod petomjesečnom cipelom tehničkog ministra kulture, hrvatska ljevica u krizi je identiteta već godinama, što je i dovelo do toga da antifašizam postane tek floskula, a netko poput Hasanbegovića ministar (koji onda s te pozicije dokazuje ljevičarima da je antifašizam u Hrvatskoj tek floskula).

Prije više od sedamdeset godina antifašisti su oružjem izbacili okupatore i njihove domaće sluge i uspostavili vlast na oslobođenom teritoriju, upravo s književnikom Vladimirom Nazorom kao prvim predsjednikom. A što je hrvatska (književna i kulturna) ljevica danas i što zapravo može? Na kakve su okršaje spremni čuvari antifašističkih tekovina danas (osim kabinetskog švaleraja)? Možda odbiti koju nagradu? Nabiti nekoga u masnu pozadinu i izbaciti ga kroz prozor? Argumentirano odgovoriti? Iz prebogate ponude posljednjih petnaestak godina izdvojimo tek dva ilustrativna primjera.

Blok-sat tehničkog marksizma

1. Kada Predrag Raos sa suzavcem upadne u Hrvatsko društvo pisaca, povodom priopćenja predsjedništva o obiteljaškom referendumu, možete vidjeti tehničke ljevičare predvođene Viskovićem kako ga bolećivih izraza lica mole za milost i zrnce razuma, pa umjesto agresivnog prostaka, na hitnoj završe oni. Uz objašnjenje da se nisu željeli spuštati na njegovu razinu, jer to tobože nije primjereno tzv. liberalnoj ljevici. Pa i nije, zapravo, zato i jest liberalna. Baštinici antifašizma nisu se željeli spuštati ispod svoje razine, dakle na razinu agresivnog prostaka, baš kao ni njihovi uzori – izvorni antifašisti, koji su njemačke i talijanske trupe porazili upornim uvjeravanjima i logičkim dokazima s obavezno bolećivim i molećivim izrazima lica. Srećom pa su njihovo kičmenjaštvo i njihova hrabrost pred jednim pomahnitalim piskaralom (dok brutalno vrijeđa sjedokosog Matvejevića) zabilježeni kamerom: radi se o antologijskom prilogu za povijest dijalektičkog materijalizma koji vrijedi sačuvati budućim generacijama, ako zbog ičega, onda zbog boljeg razumijevanja propasti jedne ideje, a vrlo vjerojatno i države i naroda.

2. Kada u emisiji HRT-a Uvijek kontra gostuju tehnički Ivan Tepeš i književnica Ivana Šojat, oboje tvrdi nacionalisti i relativizatori ministrovih relativizacija, jedno drugom koncelebrirajući i natkriljujući se ljubavlju prema domovini, pritom u emisiji ni jednom ne spomenuvši ni Hasanbegovićeve floskule niti podižući ideološke tenzije, u dijalog ulazi s kazališne premijere pali i pripiti tehnički ljevičar Vilim Matula blebećući i zamuckujući o Hasanbegovićevoj floskuli, gotovo trenutno izazivajući smireni Tepešov odgovor – evo tko u emisiju i u medije unosi ideološke podjele i vraća se u četrdeset petu – ljevičari, antifašisti. Intelektualac s manje alkohola u mozgu mogao je tada argumentirano odgovoriti, kratko i jasno – imenovanje Hasanbegovića ministrom kulture uzrok je ideoloških podjela i vraćanja na četrdeset petu, tu je početak, reakcija kulturnjaka i medija je posljedica – samo to je trebalo reći, ali pijani, s kazališne premijere ispaljeni i s neba u studio pali tehnički ljevičar Vilim Matula to nije u stanju artikulirati.

   Tako intelektualna gromada Tepeš, a da mu Šojat nije ni pripomogla, odnosi pobjedu u debati, a kulturnjaci se sramote i bez truda oponenata. Bio je to primjer suvremene lijeve inteligencije u izravnom televizijskom prijenosu, pijano kreveljenje Šerbedžije ili Matule, svejedno, kao krajnji vid lijeve kulturne artikulacije (uz drmanje gitara Radničke fronte ili brundanje Ecovog teksta u megafon, poskrivečke, obnoć, da nas šatoraši ne spaze – dok tisuće predvođene Bujancem usred dana marširaju avenijama).

Tehnički zaključak

Mogao bi sada Tehnički Antifa s uvijek spremnim adutom u lijevom rukavu reći da ovo nisu ratna vremena, zemlja nije okupirana (mada ju branitelji-šatoraši tretiraju kao okupatori) niti se građani vagonima deportiraju u logore (nego na posao u Njemačku), što bi bilo točno, ali utoliko se i bojimo pomisliti kakav bi Tehnički Antifa bio u ratu, kada je u miru takav uplašeni mlitavac.

Mogao bi Tehnički Antifa na to reći da kulturnjaci ionako nisu skloni tučnjavi i nasilju, naprotiv, oni su primjer bla bla bla, i tako u nedogled, fino i kulturno, slobodnim stilom jegulje, primajući nagradu nazvanu po Nazoru ili Goran Kovačiću, koji se pritom, skupa sa Cesarcem, Radaušom, Keršovanijem, Supekom i ostalima okreću u svojim znanim i neznanim grobovima i jamama.

Suvremeni hrvatski Ljevičar (a ne zaboravimo ni hrabrog hrvatskog Anarhista & Pankera  i njegovu partizansku diverziju s čitanjem Zagorke u megafon, nasuprot šatoru), unatoč peticijama koje povremeno potpisuje (vjerojatno pijan), beskičmeni je intelektualac amputirane građanske hrabrosti, malograđanin poljuljanih ideala za koje ne treba ginuti, vrlo vjerojatno i stranački uhljeb koji svoj kukavičluk i nespremnost na ikakvu akciju osim čitanja Zagorke i Eca kamuflira tzv. liberalizmom. Nepristajanjem na spuštanje na njihovu razinu. Stavljanjem glave na panj. Ti si krvnik, ali ja sam liberalan, evo sijeci. Udri. Špricaj suzavcem. Pljuj i vrijeđaj.

No ne treba biti preokrutan, priznajmo ipak da je hrvatski kulturni Antifa samo odraz političkog, pa s obzirom da nema ni političke ljevice (osim Radničke fronte s akustičnim gitarama) teško je očekivati da će se primjerom iskazati i za ideale u prvim redovima ginuti pisci, glumci, redatelji, skladatelji, baletani i ostali. Rekli bismo, kakva politička ljevica, takva i kulturna, u našem slučaju impotentna i beskičmena, da ne kažem lažna (Milanović & company). Potajno noćno skidanje fašističkog natpisa sa spomenika u Splitu s jedne i čitanje Ecovog teksta na praznim večernjim trgovima i ćoškovima s druge strane – nisu li to dvije strane istog novčića? Bolest i simptom.

A što se tehničkog ministra tiče, narodnog heroja Hasanbegovića s početka ovoga teksta, on se dodjeljujući nagradu koja nosi ime po partizanu i možda najdomoljubnijem hrvatskom pjesniku (autoru Slavenskih legendi, Hrvatskih kraljeva, Legendi o Titu), pokazao kao veći antifašist (dakle štovatelj floskule) od onih antifašista koji su tu nagradu, ali i sve druge novce proteklih mjeseci, primili od njega. Jer nije isto dodijeliti i primiti »Nazora«. Makar i s obostranim figama u džepu. Nije isto.