Jutros sam od kuće do radnog mjesta vidio najmanje pedeset školaraca zadubljenih u svoje lektire. Netremice su čitali. Neki su hodajući čitali, neki su sjedili na klupama, u kafićima, po četvero-petero za stolom; nisu se gledali, nisu pričali, u jutarnjoj tišini čulo se samo okretanje stranica. Cijeli grad je šuškao od okretanja stranica.
Možete li povjerovati u ovo? Naravno da ne, ali ako knjigu zamijenite s mobitelom, stvar već izgleda znatno realnije, da ne kažem svakodnevnije. Spomenuti mobitel, ili da budemo precizniji – smartphone s lako dostupnim Internetom i svim čudesima koja svjetska mreža nudi – nalazi se danas u svakom školskom i predškolskom džepu (a očito im saborskom), uglavnom bez nadzora i kontrole roditelja ili bilo kojeg drugog autoriteta, bio to učitelj, svećenik, psiholog, ministar obrazovanja, Željka Markić ili Ladislav Ilčić. O sveprisutnosti drugih medija da se i ne govori – od televizijskih ekrana na kojima se čak i knjige reklamiraju golotinjom do trafika pretrpanih sisama i guzicama koje golicaju i izluđuju maloljetničku maštu, od kuće do škole i nazad, rekli bismo, put je popločen golotinjom. Stoga je prijedlog udruge “U ime obitelji” da se pročisti popis lektire od nepoćudnih djela koja sadrže poneki erotski ili pornografski redak utoliko neshvatljiviji i besmisleniji, jer naoko sasvim promašuje izvor i bit problema, ako problema ovdje uopće ima. Lektira je posljednje mjesto gdje će mladi potražiti odgovore na pitanja o spolnosti, a prije negoli uopće čuju za Zorana Ferića ili Silviju Šesto steći će i prva seksualna iskustva.
Prije Interneta šuma
Sjećam se kako je to bilo sredinom devedesetih, kada sam išao u osnovnu školu u Vinkovcima, dakle u doba prije Interneta i pametnih telefona, USB-stickova i CD-a. Na školskim hodnicima i WC-ima razvilo se cijelo podzemno tržište pornografijom: kolali su, posuđivali se i preprodavali pornografski i erotski časopisi i videokazete, a da se o tome u zbornici ništa nije znalo (navodno). Oni dubljeg džepa kupovali su i Playboy i kako im je sve bilo lako dostupno, brzo su ga i za male novce ili ništa prosljeđivali dalje, nama ubogima, da i im otkrijemo što to djevojčice i žene skrivaju pod odjećom, kako se rade one stvari, kad jednom dođe vrijeme da se ne blamiramo, a žensku anatomiju nerijetko smo u pornografskim časopisima proučavali i povećalima, sve ne bi li bolje vidjeli, uočili anatomske pravilnosti, otkrili čemu što služi.
Časopisa nikada nije nedostajalo, od najnovijih brojeva koji su tko zna kakvim kanalima dolazili pod školske klupe do onih slučajno pronađenih na tavanu, prastarih brojeva Starta iz predsilikonskog (i preddepilacijskog) doba, a želja da se gleda i nauči (ponavljam, nauči) pobjeđivala je i sram pred tetama u videotekama i didacima koji su na pijacama dilali stare brojeve Zagora, Wyatta Earpa (Vajata Erpa, dakako) i Erotike. Umjeće, pak, da se nađe slobodnog vremena i grupno pogleda neki porno-film u kući nekog frenda koji je imao čudo zvano videorekorder i zaposlene roditelje zasluživalo bi cijeli jedan zaseban rad (planiranje, logistika, gledanje na smjene, stražarenje). Ne znam kako su djevojčice upoznavale muško tijelo i vlastitu spolnost (i LGBT osobe), ali vjerujem da su metode bile manje-više slične, radi se možda o finesama, ovisno o životnim okolnostima i mogućnostima.
Pornografija nam je, dakle, kao klincima bila prostor edukacije, ono što nas je istinski zanimalo i do čega smo znali doći unatoč svim zabranama i preprekama. Jedino se iz erotskih časopisa moglo nešto naučiti o kontracepciji i rizicima od spolno prenosivih bolesti i maloljetničkih trudnoća, škola i crkva tu nisu ni najmanje pomagale. Lektira je pak bila, a i danas je, prostor dosade, nekakve maglovite povijesne tučnjave, prostor odrubljivanja glava i zagušljivih sobičaka propalih patricijskih obitelji, aseksualni zadimljeni peron s kojega se žena baca pod vlak. Zaboga, ne pokazuje nam međunožje, nego se ubija! Kome to treba u životu? Meni sredinom devedesetih, u periodu od šestog do osmog razreda, nije trebalo. Genijalnost Tolstoja ili Flauberta pojmio sam tek kao student književnosti, otprilike u isto vrijeme kada mi se javio interes za Anđela u ofsajdu, nakratko, da bi odmah potom nestao i izgubio se u maglovitoj memoriji priočitanih knjiga. Upravo je seksualnost, odnosno izostanak iste, ono što lektiru mladima čini tako neuvjerljivom, nerazumljivom i neprivačnom. Šta su to Ana i Vronski napravili da izazovu svu tu dramu i sablazan? Plesali? Šetali? Timarili konje? Ono nenapisano, ta prazna mjesta koja su nas zbunjivala, popunjavala je pornografija, a lektiri smo se vraćali tek desetak godina kasnije, i to samo mi zalutali na Filozofski fakultet.
Poslije Interneta Hrast
Ako nam je u to ratno i poratno doba, na oronulom i siromašnom istoku Slavonije pornografija bila relativno lako dostupna, kako to ekipa oko Markićke i nedrka Ilčića danas misli spriječiti i to čišćenjem lektirnog popisa? Koji je smisao toga? Radi li se tu o potpunoj gluposti i sljepilu za svijet u kojem žive ili o namjernom pervertiranju logike i činjenica – zapravo školskom primjeru “orvelijanskoga novogovora”, kako to njihovi konzervativni glasnogovornici, intelektualni šarlatani poput Raspudića, Šole i drugih, vole reći, istovremeno taj “orvelijanski novogovor” u najboljoj staljinstičkoj maniri poput etikete lijepeći drugima.
Budimo iskreni i izravni: vjerskim fanaticima ne smeta samo lektira, ali kako im društvenopolitičke okolnosti i civilizacijski krug (post-kršćanska Europa 21. stoljeća, recimo to tako) trenutno ne dozvoljavaju cenzuru Interneta i medija i apsolutnu kontrolu nad građanima, za nametanje vlastitog svjetonazora većini služe se zakonskim prijedlozima, peticijama, referendumima, molitvama i marševima, dakle, ako ih pitate, “legitimnim demokratsim sredstvima”. Ma čuj ti to! Kako su samo fini i uglađeni, kako se smiješe i trepću okicama! Ali da parafraziramo Nietzschea, samo im moć fali da bi bili militanti, odnosno fundamentalno krilo kršćanstva, nalik sličnim pojavama u islamskom svijetu, karakterističnim po totalnom ugnjetavanju žena, ukidanju njihovih građanskih i radničkih prava, progonu nacionalnih, vjerskih i seksualnih manjina, totalnoj kontroli medijskoga prostora (za što je kod nas zadužen obiteljaški intimus Hasanbegović), zatiranju svih kulturnopovijesnih tragova Drugoga i Drugih, u što se dakako ubrajaju i vjeri i Bogu nepoćudne knjige. Sve na ekipi oko Markićke i Ilčića govori u prilog tome: referendum za isključivo heteroseksualni brak, molitve i marševi protiv legalnog pobačaja, novi Index Librorum Prohibitorum samo su simptomi njihove fundamentalne naravi, koju bez oružja ne mogu dokraja realizirati. Tzv. Islamska država dobar je primjer toga – gdje se može nasiljem, ne ide se molitvom.
Konzervativne restrikcije, iako smo skloni izrugivati im se, uvijek su opasnije negoli se na prvu čini, a što su njihovi zahtjevi naoko benigniji (lektira, pravopis, neka stavka kurikuluma…), to su im namjere daleko radikalnije, dalekosežnije i obuhvatnije, a nesnošljivost uočljivija. Ako im toliko smeta neki redak iz neke knjige koju nitko ne čita, što bi im onda još moglo smetati? Bojim se dalje misliti, jer od hrasta više ne vidim šumu, a to je neprirodno i nelogično i jeza me hvata. Stoga radije završavam bez zaključka i poante: odjavljujem se, gasim kompjuter i uzimam knjigu. Ali oprezno, u svoja četiri zida, jer tko zna kakvi se grijesi kriju između korica. Možda se opet netko baca pod vlak, možda Tomac opet uzdiže Tita u nebesa, ili Baločanski opet pregriza grkljan Bobočki. A možda netko, izopačen kakav već jest, vodi ljubav, a ne rat.