Tihomir Orešković: samoubojica koji voli gurati prste u šteker. Četiri mjeseca ne radi ništa, a onda pljune u tanjur koji ga hrani. Htio je biti crno vino koje nas opija, postat će žuto lišće što se zaboravlja…
Tomislav Karamarko: čovjek koji je živio od špijuniranja i lišavanja slobode; sad se žali da ga špijuniraju i usput živi jalovu nadu da će izbjeći lišenje slobode. Progonitelj lako postane progonjeni, što ponekad nema veze s paranojom.
Božo Petrov: ljubitelj ekstremnih sportova poput lijeganja s čegrtušom, bacanja u grotlo vulkana i hofiranja s hadezeovcima, biskupima i drugim vješticama. Obično crmizdri i kune se Bogom da nije tako kako jest. Njegovo prostodušje opasno graniči s mentalnom retardacijom.
Kolinda Grabar Kitarović: šefica države i kraljica Balkana. Svojedobno je Milanoviću prijetila lupanjem šake o stol i razbijanjem tanjura. Sad se nešto utišala i ne lupa šakom ni o što. Za lupanje glavom o zid odavno je prekasno. Tko se hoće dopasti svakome, neće se dopasti nikome.
Željko Reiner: akademski primjerak koji nam akademski demonstrira kako se od žrtve postaje zlostavljač, odnosno kako se od objekta holokausta postaje njegov subjekt. Freud je taj mehanizam obrane nazvao identifikacija s agresorom, a novinari štokholmski sindrom. Sve u svemu, hodajuća reklama koja vrišti: kakva akademija, takvi i akademici!
Milan Bandić: profesor općenarodne obrane i društvene samozaštite, neumorni radiša, zaljubljenik u fontane i najveća koketa u Svemiru. Nije baš izbirljiv: progutat će sve i dat će svima. Udat će se za svakoga tko bi mu mogao odgoditi nekoliko godina ljetovanja u Remetincu.
Milijan Brkić: ništa posebno, osim što povremeno fotokopira, kopi-pejsta, kompilira i na druge slične načine razvija policijsku znanost. Uživa u tome da nitko, pa ni on sam, ne zna da li je palikuća ili vatrogasac. Summa summarum, Karamarkova guja u njedrima.
Zlatko Šešelja: zvijezda posljednjeg izbornog sabora HDZ-a. Glavni ideolog. Novi Vladimir Šeks, s tim da bolje govori i žustrije gestikulira. I slabije podnosi alkohol.
Boris Jokić: zen-majstor, izgubljen u Svemiru. Nedavno s Marsa pao na Zemlju, zalutao u Hrvatsku i naivno pomislio kako bi je mogao dovući u 21. stoljeće. Njegov optimizam graničio je s ludilom. Ukratko: noćna mora mnogih ministara. Otrijeznio ga je nekakvi saborski odbor.
Predrag Šustar: kuštravi ministar koji – kad god nešto ne zna, neće, ne može ili ne smije – ostavlja prostor Bogu da odradi stvar. Nosi kronificirani PTSP, budući da ga neprestano gnjavi jedna te ista noćna mora: hodanje po rubu Zemljine ploče. Sve ravno, a njemu se vrti… i onda padne preko ruba. Slijedi buđenje u strahu i znoju…
Zlatko Hasanbegović: ezoterični zatočenik 1941. godine. Ne znamo je li završio večernju ili specijalnu školu, ali znamo da je nekako uspio doktorirati. Beskrajno je zaljubljen u hrvatsku kulturu, otprilike onako kako je mesar zaljubljen u tele. Najdraža slova su mu veliko „u“ i dupli „s“. Navodno se sprema podići šator i štrajkati glađu jer su mu ukinuli invalidninu za osobe ometene u razvoju. Ranjena zvjerka je najopasnija…
Ladislav Ilčić: majstor violine i doktor za hrastove, bukve i druge panjeve. Znakovito će se nakašljati kad se spomenu masturbacija, onanija, samozadovoljavanje i druge vrste drkanja. Najomiljeniji starozavjetni lik mu je Onan, a novozavjetni kardinal Bozanić. Sam si je dodijelio kodno udbaško ime: Nedrk.
Željka Markić: neodlučna, nježna i mila teta prepuna seksualnih fantazija, frustracija i fobija. Lucidna teoretičarka parenja. Vječito je grize dilema o tome počinje li život oplodnjom ili nekoliko sati ranije, kad čovjek pozna ženu. Neka se odveć ne zabrinjava. Na ključno pitanje – što je važnije, erekcija ili penetracija – ni sam Vatikan nema konačni odgovor.
Zoran Milanović: dvostruki premijer, bivši i budući. Mudrijaš bez dlake na jeziku koji ispija kave i uživa gledajući kako se vladino i saborsko domoljublje pretvara u pepeo i prah. Njegovo je da još samo malo pričeka. Onda će opet morati svaki dan na posao.