Gore, ispod kalote malo ili ništa, ali su im usta puna – muda! Ovakva se pomisao nadaje prateći “misao” i “retoriku” hrvatskih političara i uopće mužjaka, ali i poneke ženke. Ova vjekovna misao vodilja politike u pristojnijem je svijetu odagnana, nažalost ne i posve iskorijenjena, u prostore privatnosti, gdje svatko ima demokratsko pravo biti glup i neuk, patrijarhalan i primitivan, noseći redom slične urese dragih nam tradicija. U tamošnjoj se javnosti takvo što teško kažnjava, prije svega, čini to javnost kroz medije, što osudom, što nesmiljenim ismijavanjem, primoravajući time često i same stranke ili organizacije, društva, klubove, da se u najmanju ruku ograde. Ne malo puta desi se, dapače, da, zbog vlastite reputacije i izbace članove kojima je sva pamet – u gaćama. U tim ipak malo pristojnijim svjetovima pamet polako, mukotrpno, ali sigurno, seli u malo više sfere prema glavi, a u nas je još sigurno, nepomično i ponosno dapače, na istom mjestu, u predjelima muškog donjeg rublja.
Kad je pred više godina košarkaški klub Cedevita, prvi put u (svojoj) povijesti, uspio doći do gostujuće pobjede protiv KK Zagreb, njihov je trener Slobodan Subotić razdragano za medije izjavio: “Većinu utakmice pokazali smo pravu volju i želju, a i da imamo nešto u gaćama.” Veseli trener nije se pozvao na mudru strategiju igre, dobre fizičke i psihičke pripreme, ništa na čemu, vjerujemo, počiva igra, recimo dobra tjelesna kondicija, promatranje igre protivnika da bi se vidjele i iskoristile slabosti, potom još i uzajamno razumijevanje suigrača, taktika… ništa od svega toga već: “volja, želja i nešto u gaćama”. Sad bi se moglo spekulirati da li je mislio na muda, penis ili sve u kompletu. Uzet ćemo da je mislio u maniri hrvatskih političara (i poneke političarke, od onih, koje bi silno rado da ih i one imaju), to jest, da je mislio samo na muda. Pa kad sve ovisi o ta tri faktora, bilo bi zanimljivo vidjeti barem ono što je moguće vidjeti, što je materijalno, trodimenzionalno, to jest više-manje okruglo, to jest, jaja. Bilo bi stoga više nego logično da razdragani igrači nakon igre svuku gaće i pokažu onaj važan treći faktor igre i pobjede. Možda bi i utakmice bile posjećenije.
Prisjetimo se također, recimo, mlađahnog Ivana Pernara, koji je svoju političku karijeru gradio uglavnom na dobrovoljnom prelijetanju preko policijskih prepreka, pravo u zagrljaj najbližeg policajca, i kojemu su također očigledno draga muda. U svakom slučaju, muda su mu važan element prosudbe. Kaže on za Jadranku Kosor “da Kosor ima muda, bila bi Sanader.” Jer Sanader, vjerujemo, ima muda za pokazivanje. U javnosti ih doduše nije pokazivao, na televizijskim nastupima ili za govornicom HDZ nije skidao gaće. Za Remetinac ne znamo, no to je ipak, kao i dom, bio prostor njegove privatnosti u kojem može pokazivati muda kome mu drago. Pernaru se valjda posrećilo da ih negdje vidi, da se svojim očima uvjeri da ih Sanader dakle, ima, stoga je mogao tako rezolutno utvrditi što bi se dogodilo Kosor kad bi ih samo i ona imala.
Mudologija u Hrvata (veliko hvala Slavenki Drakulić za određivanje i uvođenje ovog važnog analitičkog pojma u našu političku stvarnost) nije izgubila predmet svog bavljenja, muda su na sve strane, desno i lijevo, muda su u Hrvata transhistorijska i transpolitička, ona su fundamentalna misleća alatka (u praktičnom smislu najčešće samo to, misleća), nešto kao, imam muda, dakle jesam! Tako se i jedna inače simpatična mala stranka na proteklim izborima također poslužila tim alatom, pa smo od njih čuli slijedeće: “Imamo muda za bavljenje politikom”.
Pa na koncu i ono što nas je ponukalo na ovaj tekst: prije par dana, Milivoj Špika predsjednik jedne od čudesnih pojava u stranačkom životu RH, stranke BUZ (Blok umirovljenici zajedno), koji je na izborima osvojio poslaničko mjesto s točno 131 preferencijalnim glasom, pa tako “masovno” poduprt glasovima birača odlučio je biti predstavnikom tih istih masa. U tom svojstvu i obraćajući se HDZ-ovoj izbornoj konferenciji, kaže “Uz Tomislava Karamarka imate vodstvo, bit ću malo vulgaran, s mudima. Koji će znat udarit šakom u stol i znat povesti hrvatski narod u bolje sutra”. Dakle, ponovo muda, uz udaranje šakama po stolu (uzor je po svoj prilici našao u predsjednici Grabar-Kitarović. koja svako malo zaprijeti tim lupetanjem). Ovo udaranje po stolu je valjda u svrhu udaranja ritma, kako bi vođa (što drugo, nego) odveo narod u bolje (malo) sutra.
Nabrajati ovakve primjere je besmisleno, jer ih je toliko da su građani ne samo navikli, već uglavnom ni sami nemaju s time problem (pa onda niti prigovor), jednostavno stog što je takvo mišljenje standard a ne devijacija. Kultura, u kojoj nam se s danom rođenja određuje mjesto u društvu i u kojoj posjedovanje, kako u knjizi Drugi spol kaže Simone de Beauvoir, “mesnate izrasline” koja je istovremeno i sredstvo (jedno od, ali se u ovoj kulturi smatra jedinim i najvažnijim) prokreacije, automatski osigurava sretnim nositeljima nadređen društveni položaj, sve zamislive prednosti, kako u javnom tako i u privatnom životu. S rođenjem stečenu prednost, koju oni bez muda teško i s dodatnim naporima nastoje dostići i najčešće je nikada ni ne dostignu. Međutim, kultura, sama riječ to kazuje, nije prirodno stanje, to je nešto što se gradi odnosima u društvu, ona nije jednom zadata i njezine su odlike promjenjive. Što ćemo, koje vrijednosti i koje oblike odnosa odabrati kao pojedinci (ali i kao društvo u cjelini), određuje nas i vrednuje kao socijalna bića. Hoćemo li odabrati opciju da sva ljudska bića imaju iste ljudske potencijale, pa onda i djelovati u tom smjeru kako bi se ti potencijali i ostvarili ravnopravno, to jest, ne na uštrb jedne strane, jednog spola, ili ćemo i dalje ostati na razdjelnici: oni s mudima i oni bez njih? Oni kojima je stalo upravo do tog razlikovnog aspekta, sve što misle čine mudima. Oni koji ih nemaju, imaju (za razliku od prvih) na raspolaganju jedini alat koji tome uopće može poslužiti – mozak.
