“Pred tobom stoji život, stoji cijeli vijek –
sedamnaest ti je godina tek…”
Tako je nekad pjevao nezaboravni Ivo Robić, u šlageru Sedamnaestogodišnjoj, prepjevu hita skupine Drifters Save The Last Dance For Me.
Ovaj tekst pisan je u osvit obljetnice rođenja Aleksandre Zec (8. svibnja 1979.).
Pred Aleksandrom Zec, učenicom jedne osnovne škole s Trešnjevke također je stajao život, i cijeli vijek… da na put njenog života nije stala peteročlana skupina zločinaca i krvnički ga prekinula u mrkloj noći na Sljemenu, sa 7. na 8. prosinca 1991.
U likvidaciji njenog oca Mihajla i majke Marije, prema iskazima očevidaca, bio je umiješan (uz još četvoricu mutnih likova) tada osamnaestogodišnji Siniša Rimac, kasnije odlikovani sudionik Domovinskog rata. Rimac je odležao u zatvoru sedam godina, ali nije bio osuđen za taj zločin (zbog proceduralne pogreške) već za slučaj ‘Pakračka poljana’ iz 1991. Napisavši pismo Komisiji za pomilovanje dobio je ‘odrješenje grijeha’ – Komisija mu je skratila zatvorsku kaznu za godinu dana. Obrazloženje smanjenja kazne, odnosno, prijevremenog puštanja na slobodu klasično je i već mnogo puta viđeno i ponovljeno: dobro vladanje kažnjenika, kao i činjenica da je u vrijeme počinjenja zločina (‘Pakračka poljana’) imao tek osamnaest godina. Kao na ispovijedi: Sagriješio si sine, i počinio zlo, ali dobio si pokoru i odslužio svoje. Idi u miru i ne griješi više!
U istom obrazloženju dalje čitamo: ‘Čin pomilovanja ni na koji način nije povezan s presudom nego samo uzima u obzir okolnosti koje su nastale nakon izricanja pravomoćne presude. Pomilovanjem se ni na koji način ne želi umanjiti težina zločina ili visina presude.’
(citati iz knjige T. Opačić o Aleksandri Zec, 2014.)
Eto, tako kaže službeni spis. Ponekad se javnost zgraža nad malenim kaznama i preuranjenim puštanjem na slobodu kojekakvih zločinaca i osuđenika (divljaka s cesta koji gaze pješake po zebrama, prevaranata s višemilijunskim sumnjivim transakcijama itd.), ali jedno su moralni osjećaji i emocije javnosti – a drugo je kruta sudska administrativna stvarnost. Tako javnost može smatrati da je neki osuđenik smanjivanjem kazne dobio, zapravo, nagradu, poput nagrada u obliku knjiga koje dobivaju najbolji učenici u – ne znam – nekoj zagrebačkoj školi na Trešnjevci – dok obrazloženje jasno i neumoljivo kaže: ‘Čin pomilovanja ni na koji način nije povezan s presudom, niti se pomilovanjem želi umanjiti težina zločina ili visina presude.’ I još, dodatni bonus: ‘Kažnjenik se pristojno vladao.’
Ukratko, osuđenik je odgulio svoje, i on je sad slobodan čovjek – s ajde recimo, malom mrljom u svom životu, iz ratne 1991. – i pred njim je preostali život, gotovo cijeli vijek.
Sada je u četrdesetim godinama – a u vrijeme počinjenja zločina imao je tek osamnaest.
U noći sa 7. na 8. prosinca, brutalno je prekinut život malene Zagrepčanke s Trešnjevke, Aleksandre Zec. Ona je imala tek dvanaest godina. Tek dvanaest – i pred njom je bio život, cijeli vijek…