Nije vijest da je Karamarko pobjedio na stranačkim predsjedničkim izborima.
Naime, bio je jedini kandidat i osvojio je više od 98% glasova.
Vijest je što je novi-stari predsjednik HDZ-a izjavio:
‘Iako bih volio da ima još kandidata, smatram kako je i činjenica da se nitko nije prijavio potvrda demokracije i dosadašnjeg rada ovog tima’, prenosi portal HRT-a (17. 04.) njegove riječi.
Baš divno što živimo u demokraciji! Čudesne se tu stvari zbivaju koje laik, obični glasač ili građanin (dakle, netko tko nije političar) sa čuđenjem promatra sa strane. A tko bi se bolje u demokraciju razumio i objasnio nama laicima stvari oko toga od onoga koji ju kroji, u ovom slučaju, predsjednika ‘najdomoljubnije’ stranke.
Karamarko je sinonim za HDZ, kao što se nekad ta stranka poistovjećivala sa Sanaderom ili
prvim hrvatskim autokratskim predsjednikom. Pa čemu onda tražiti nekog protukandidata – kad taj očito ne bi dobio više od 2% glasova? Samo, nekako nam se nameće usporedba s prošlim vremenima – i da budemo precizniji, sa onim vremenima između završetka Drugog svjetskog rata (1945.) a prije prvih višestranaćkih izbora 1990. – dakle, razdoblje socijalističke Jugoslavije i komunističke partije. I tada je na čelnoj poziciji države i partije bila jedna te ista osoba – valjda također iz razloga što se nije moglo naći kvalitetnog protukandidata. I iz dodatnog razloga što tada nije bilo toliko žuđene demokracije i slobode govora i tiska, tj. postojanja bilo kakve opozicije (osim protujugoslavenske emigracije). Ukratko, logika je bila: tko nije uz našu partijsku liniju – taj je protiv nas. Pa i nakon 1990. a do 1999. jedna te ista osoba je bila i šef države i predsjednik stranke, u dva uzastopna mandata. Voljom naroda,
da ne bi bilo zabune.
Naravno, sada nije zabranjeno javiti se kao protukandidat na izborima u stranci,
dopušteno je i osnivanje vlastitih stranaka – u Lijepoj Našoj, s današnjim danom ima 129 registriranih stranaka – a može se lako dogoditi da u trenutku nastajanja ovog teksta na političkoj sceni zaživi još jedna, 130. Ili njih još pet. (Od tog broja, dvadesetak stranaka je parlamentarnih, tj. njihovi su zastupnici ušli u Sabor.) No, i u drugim zemljama bujaju raznovrsne političke partije – u malenoj Sloveniji ih ima tridesetak, u Švedskoj više od sedamedeset. (U SAD-u su samo dvije.)
Negdje sam nekad pročitao da su Chruchill i Staljin za vrijeme jednog od svojih susreta vodili ovaj razgovor. Britanski ‘bulldog’ je komentirao stanje u svojoj zemlji, istaknuvši da u se u Britaniji na vlasti smjenjuju dvije političke opcije te da je takvo stanje stvari vrlo dobro. Sovjetski ‘ljubljeni vožd’ je na to replicirao kako u SSSR-u postoji samo jedna Partija – a takvo stanje stvari, po njegovom mišljenju, još je i bolje.
Negdje na tragu toga je i Karamarkov teorem koji kaže da su i izbori bez mogućnosti izbora – potvrda demokracije. Nije, naravno, Karamarko nikome zabranio da mu bude protukandidat –
zapravo, čak je jedna osoba najavila da će se natjecati za mjesto predsjednika stranke, ali se kasnije povukla.
Karamarko je izborio novi mandat. Drži i poziciju potpredsjednika Vlade – a i predsjednica države je, nemojmo zaboraviti, HDZ-ov izdanak – iako je, formalno, izašla iz svoje matične stranke i predsjednica je svih nas, pa valjda i onih koji su kontra nje (primjerice satiričara).
Dragi prijatelji (kako bi Karamarko rekao), to vam je demokracija.
Karamarko je zaslužan za jedinstvo i monolitnost svoje Partije.
Sve pršti od domoljublja, a tek neznatni su problemi oko iseljavanja stotinjak tisuća naših sugrađana u potrazi za boljim životom u inozemstvu i neki negativni trendovi u gospodarstvu.
No, nemojmo nikada zaboraviti – hadeze je zaslužan za uvođenje domoljublja devedesetih u Lijepu Našu, stranka je sprovela hrvatsku oslobodilačku borbu (1991. – 1995.), bljeskovitu pretvorbu i olujnu privatizaciju poduzeća, jednom riječju – revoluciju!
Možda je Ivica Račan bio u pravu kad je HDZ početkom devedeseih etiketirao kao ‘stranku opasnih namjera’ – ali, tko se tada imao vremena obazirati na takve tvrdnje…
Svaka sličnost sa prošlim vremenom glede kulta (s)ličnosti i monolitnosti Partije slučajno je namjerna.