Da krenemo od nekih osnova. Jesu li ustaše bili Hrvati? Bez ikakve sumnje, jesu.
Je li onda ustaštvo isto što i hrvatstvo? Jesu li to istoznačnice? E, jok! Ne! Jer nisu svi Hrvati skloni toj lošoj ideologiji i tom mračnom svjetonazoru.
ČETRDESETE I DEVEDESETE
Vratimo se malo u bližu prošlost. Kad je autor ovih redaka sredinom 90-ih polazio srednju školu, u udžbeniku povijesti pisalo je, između ostaloga, sljedeće: ‘NDH je bila međunarodno priznata’ te je kao ‘dokaz’ toj tvrdnji pobrojano desetak država (od koje su mnoge imale profašističke režime ili bile okupirane) – Njemačka i Italija, pa Španjolska (Franco), Bugarska, Rumunjska, Slovačka, Finska…
Četrdesetih godina u svijetu je bilo oko stotinjak država. Od tih stotinjak, desetak njih prizna marionetsku NDH i na temelju toga pisac udžbenika, dakle povjesničar, izvede tvrdnju o međunarodnom priznju. Dakako, autor ovih redaka je i kao srednjoškolac znao kritički razmišljati pa iz srednje škole nije izašao s uvjerenjem koje mu je servirano u udžbeniku. Ali, to su bile devedesete kada je na čelu države bio jedan povjesničar koji je također manje ili više blagonaklono gledao na ‘domoljublje’ ustaških marioneta.
A što se priznanja suvereniteta države tiče, to s NDH bi vam bilo kao da su Hrvatsku 1991. nakon raspada Jugoslavije priznale Slovenija, BiH, Makedonija, Malta, Luksemburg, Švicarska i možda koja daleka pacifička zemlja. Naravno da to ne bi imalo neki značaj ako te od dvjestotinjak država koliko ih je danas u svijetu prizna samo desetak njih, bez i jedne svjetske velesile.
Devedesete su prohujale, Endehazije više nema – ali evo, i danas su mnogima crna odjeća i našivci s velikm ‘U’ kao i krilatica ZDS dragi srcu.
Za ovu priliku, čini mi se zgodnim kraće citirati i prokomentirati misli nedavno preminulog talijanskog književnika (‘Ime ruže’), estetičara (‘Povijest ljepote’) i filozofa (‘U što vjeruje onaj koji ne vjeruje’) Umberta Eca.
U tekstu ‘Vječni fašizam’ on govori o situaciji u godinama 1942. (kad je Italija još bila pod Mussolinijem), 1943. (pad fašizma) i 1945. (oslobođenje).
‘Godine 1942., kada sam imao deset godina, osvojio sam prvu regionalnu nagradu na Ludi Juvenilesu, dobrovoljnom i obavezujućem takmičenju za mlade italijanske fašiste, što će reći – za svakog mladog Italijana. Retorički vješto elaborirao sam na temu „Trebamo li umrijeti za slavu Mussolinija i besmrtnost Italije”. Odgovorio sam pozitivno. Bio sam pametan dječak.
Ujutro 27.7.1943. saznao sam preko radija da je fašizam pao i da je Mussolini uhapšen. Kada me je mati poslala da kupim novine, otkrio sam na najbližem kiosku da one imaju različite naslove. Štaviše, nakon pregledavanja svih naslova shvatio sam da u svakim novinama piše nešto drugo. Kupio sam jedne, naslijepo, i na prvoj stranici vidio proglas koji je potpisalo pet-šest političkih partija, među kojima i Komunistička partija, Socijalistička partija i Liberalna partija.
Dotada sam vjerovao da u svakoj zemlji postoji jedna partija, a da se u Italiji ona zove Partito Nazionale Fascista. Sada sam otkrivao da u mojoj zemlji može istovremeno postojati nekoliko partija. Kako sam bio bistar dječak, shvatio sam da one nisu mogle preko noći nastati i da su neko vrijeme djelovale ilegalno.
U aprilu 1945. partizani su osvojili Milano. Dva dana kasnije došli su u gradić u kojem sam tada živio. Bio je to trenutak radosti. U maju smo čuli da je rat završen. Mir je za mene bio zanimljiva senzacija.Vidio sam prve fotografije holokausta, iako sam značenje razumio prije nego sam naučio samu riječ. Shvatio sam od čega smo bili oslobođeni.’
(U. Eco, ‘Vječni fašizam’ /1995./, prijevod K. Efendić, ‘Peščanik’, 2010.
Djecu se u školama uči po nastavnom planu i programu, odobrenom od strane ministarstva prosvjete, tj. države. U fašističkoj Italiji, djecu su učili kako je Duce (Mussolini) divan i, najvjerojatnije, kako ne postoji ništa ljepše i bolje od fašizma. Naravno da će desetogodišnjaci upijati ono što im se kaže jer su to ipak djeca i vjeruju autoritetima (učiteljima).
Umberto Eco s jedanaest godina (1943.), nakon Mussolinijeva pada, shvaća da ne postoji samo jedna partija, kako je do tada bilo propagirano, ni jedno društveno uređenje nego da na vlasti može biti više stranaka različitih usmjerenja. I konačno, 1945., s trinaest godina, on je svjedočio oslobođenju svoje domovine od fašizma.
Eco nije svojevoljno sa svojih dvanaest postao mali fašist – već je rođen u okruženju gdje su djeca automatizmom indoktrinirana tom ideologijom. A budući da je bio, kako sam ističe, bistar dječak, s promjenom okolnosti, i on je mijenjao svoje mišljenje – odnosno, razmišljanjem je dolazio do vlastitih zaključaka.
Kao što je već bilo spomenuto na početku ovog komentara, djeca su u školama diljem Lijepe Naše sredinom devedesetih učila kako je NDH bila fino organizirana i međunarodno priznata država. Također, na predmetima kao što je politika i gospodarstvo, u istom tom razdoblju, učenicima je govoreno da je Hrvatska fantastično uređena država s polupredsjedničkim sustavom – što će reći – s velikim utjecajem predsjednika na donošenje odluka. (Ako bi bila istina da je najbolje imati polupredsjednički sustav – zašto i danas nemamo taj sustav vladanja – nego je to promijenjeno tako da predsjednik ima vrlo sužene ovlasti? Pretpostavljam da je promjena nastala uslijed loših iskustava s prvim hrvatskim autokratskim predsjednikom.) Također, u udžbenicima se tvrdilo da je hadeze 1991. najbolje rješenje za Hrvatsku i još koješta.
Budući da je vaš kolumnist kao tinejdžer bio bistar dječak te je odrastao u razumnog čovjeka
nije se navukao na tvrdnje iz loše pisanih udžbenika o bajnoj NDH, o ‘mirotvorcu’ Tuđmanu i o jednom i jedinom hadezeu.
NOVOSTI O STARIM STVARIMA
Od nedavna, opet se aktualizira pitanje oko krilatice ZDS. Branko Borković, posljednji zapovjednik obrane Vukovara tako je predložio da se ‘Za dom spremni’ uvede kao službeni pozdrav Hrvatske vojske te u tome ‘ne vidi ništa sporno’ (Nacional, 12. 03. 2016.)
Marko Skejo, ratni zapovjednik IX. bojne HOS-a pak traži da se ZDS ‘legalizira’, jer je pozdrav ‘svet’ i ‘čist kao suza’ te da se pri tom ‘poštuju činjenice, prošlost i one koji su pod tim znakom dali život’ (Slobodna Dalmacija, 10. 04. ove godine).
‘Poštujući činjenice i prošlost’, Marko Skejo, dakako, ima na umu tek nedavnu prošlost, što će reći 1991. i Domovinski rat. Da je Skejo zagrebao malo dublje u povijest, ‘otkrio’ bi da je ZDS bio službeni ustaški pozdrav i parola koju je budući tzv. poglavnik koristio još od 1932. u svojim spisima, a tom ‘krilaticom’ su završavali i dokumenti iz vremena NDH. Tako Wikipedija u članku na temu ‘ZDS’ kaže kako su ‘…brojne odluke ustaške vlasti o deportacijama nevinh ljudi u logore… završavale sa ZDS’. U istom članku se navodi da su bile i propisane kazne u slučajevima da se taj pozdrav ne koristi. Također ‘…niz je dokaza da je režim NDH imao poteškoća u implementiranju novog službenog pozdrava. Sve do 1942. i onda ponovno od 1944. godine, NDH je prisluškivala telefone onih koji su telefone imali i čitala pisma građana kako bi provjerili koristi li se Za dom spremni.’
Ako je režim NDH imao ‘probleme u implementiranju svojeg službenog pozdrava’ to drugim riječima znači da nisu svi pripadnici hrvatskog naroda na teritoriju NDH prihvaćali, poštovali i upotrebljavali ZDS, tako da se ne može reći da je ZDS neka općehrvatska vrednota, tj. nešto pozitivno oko čega bi se pripadnici hrvatskog naroda trebali okupljati. Opet se vraćamo na početak članka gdje je istaknuto da ‘hrvatsvo’ nije istoznačnica za ‘ustaštvo’. Ustaški pozdrav nikako ne može biti ‘starohrvatski’ ili općehrvatski.
Argumentacija ratnih zapovjednika iz Domovinskog rata da se ZDS uvede u službenu uporabu jer se s tim pokličem ginulo također nije valjana. Prvo, Domovinski rat je završio.
(Svim poginulima vječna slava, svim braniteljima i ranjenima – vječna zahvala.)
Moguće je da se dio branitelja 1991. identificirao s 1941. i tadašnjom situacijom – isto kao što se suprotna strana identificirala sa sljedbenicima Draže Mihailovića i njegovom ideologijom.
Rat nije prirodno i normalno stanje društva – i u ratovima se često, uz herojstva, čine i loše stvari, poput zločina potaknutih osvetom i mržnjom. Drugi svjetski rat je bio najstrašniji rat do tada – a bio je i tehnološki (što se oružja tiče) najnapredniji. No, ne može se samo reći da taj rat pokazuje napredak tehnike – bez spominjanja ljudskih žrtava i razaranja. Analogno tome, ne može se u kontekstu ZDS govoriti samo kako je imenica dom divna nego treba reći i nešto o karakteru vlasti u tzv. Endehaziji koja je taj poklič koristila kao službeni pozdrav.
Ako se dijelu naše javnosti takvo pozdravljanje sviđa, Europa je jasno rekla što o tome misli – Uefa je Josipu Joeu Šimuniću izrekla kaznu te je vatreni reprezentativac i gorljivi ‘domoljub’ izvikivanjem parole ‘ZDS’ pred navijačima na stadionu neslavno završio svoju reprezentativnu karijeru pred tri godine. Pametnome dosta.
Uostalom, endehaški ZDS je ekvivalent njemačkom nacističkom ‘Sieg Heil’ (pobjeda) odnosno talijanskom fašističkom ‘Pronti’ (spremni). Je li, kako bi to izgledalo da hrvatska predsjednica piše njemačkoj kancelarki – pa je ‘pozdravi’ s ljigavim ZDS – a ova njoj odgovori sa ‘Sieg Heil’.
Ili da predsjednik Sabora zastupnicima s govornice kaže: ‘Za dom!’ a oni mu gromko uzvrate, uz dizanje desnice ruke: ‘Spremni’?
Postoji tisuću drugih načina iskazivanja ljubavi prema domovini – a nekima se to svodi na uzvikivanje parole ZDS i na isticanje simbola s velikim ‘U’.
Pojedinci i grupe koji pozdravljaju sa ‘dom spremni’, zapravo su, za zlom smjerni.