Smrznuo sam se kada je ovih dana jedna od zgodnijih poluga naše vlasti veselo najavila da su građani spremni na promjene. Ja nisam! O, ne. Promjene uvijek zvuče nekako sudbonosno. Zastrašujuće. I gotovo nikad, kada je riječ o našoj zbilji, ne donose ništa dobro.
Najava promjena uvijek je najava pretakanja iz šupljeg u prazno. Zamka za naivce koji vjeruju da će im biti bolje ako se stvari mijenjaju. E neće! Iskustvo političkih preslagivanja u lijepoj našoj nam to govori. Prisjetite se samo što su sve obećavali… Bljak! A kao šećer na kraju pompozna najava da uskoro dolazi vrijeme kada će Vlada ući u najvažnije reforme. Vlada, koja Vlada? Čuvaj gaće, spasi se tko može…
Nije hrvatska stvarnost tako loša da ne bi mogla biti gora. I bit će. O da, bit će gorka. Nije to nikakvo apokaliptično trkeljanje, već realnost. Gladni mogu biti, i bit će, još gladniji, jadni još jadniji, bolesni još bolesniji, očajni još očajniji, poniženi još poniženiji. Obitelji će se raspadati, djeca bauljati u traženju budućnosti i životne radosti (sretniji i hrabriji pobjeći će u bijeli svijet), gledat će svoje nemoćne roditelje kako venu, nemoćne da nešto promijene, posramljene jer su svojim klincima obećavali brda i doline, pričali im o ljepoti života, slobodi, krasotama po svijetu, tupili im kako moraju biti vrijedni i učiti jer znanje je temelj svih radosti, biti pošteni, tolerantni, otvorena duha…
Lihvari iz banaka, u suradnji sa svojim prirodnom saveznicima aktualnim vlastodršcima, cijedit će nas i na kraju uzeti sve i pretvoriti u roblje. I mrzit ćemo se, držati jedni druge na nišanu, a onda se predati i pretvoriti u zombije. Naravno o svemu tome neće se baš puno znati, još manje pričati. Osim u pola glasa, da netko ne čuje, kao nekada… Prikazivat će se nestvarna slika stvarnosti. Hranit ćemo se novim brakovima i romansama cro „pevaljki“, diviti dobročiniteljima nogometašima, koji će tu i tamo donirati koju tisuću potrebitima, naguravati se u blagdansko vrijeme u redovima za akcijsku šunkicu u Konzumu, navijati za svoje talente na nekom TV showu, potpisivati nekakve idiotske građanske peticije, nostalgično se prisjećati prošlosti ‘kada je sve bilo -bolje’, sve u svemu lagano mentalno odumirati.
Nikada političari na ovim prostorima nisu ništa učinili za svoje ljude, svoj narod. To što su se uvijek kleli u suprotno, sa suzama u očima laprdali da se žrtvuju, da služe svom narodu, licemjerje je i besramna laž. Prvo su P – pretvorili društveno u državno, pa su P – privatizirali (sebi i svojima), podijelili to državno, a sada slijedi najopasnije P – prodaja. Ali ne pretvorenog i privatiziranog, nego onoga što je najvrjednije jer je naše zajedničko jedino iskonsko bogatstvo. Od bolnica i zdravstva do vode, od šuma do mora i zemlje. I svejedno je tko je od ovih ili onih, naših ili njihovih na vlasti. Jednaki čip je u tim praznim glavama.