‘Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji hrvatska država – Domovinski rat, naši branitelji i poginuli te politička doktrina dr. Franje Tuđmana i veliko djelo Gojka Šuška.’ – Tomislav Karamarko, 2015.
‘Svatko u svojoj sobi, dvorištu i kući može misliti što hoće, ali na javnoj sceni sigurno ne. Morat će poštivati vrijednosti na kojima se temelji Jugoslavija i socijalistička Hrvatska – narodnooslobodilačka borba, naši partizani i poginuli u NOB-u te politička doktrina maršala Josipa Broza Tita i veliko djelo Edvarda Kardelja.’ – ideologija 1945. – 1990.
U dvadeset i prvom stoljeću, 2016. godine potpredsjednik Vlade Karamarko određuje građanima RH što smiju misliti i govoriti privatno a što u javnosti. U praksi, to može izgledati ovako:
Javno: Dr. Tuđman je bio veliki mirotvorac, treba mu je dodijeliti Nobelovu nagradu za mir.
Dr. Tuđman je također bio spisatelj velikog zamaha, stoga je morao biti počašćen i Nobelom za književnost. I konačno, za uspjehe u pretvorbi i privatizaciji zaslužio je Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Privatno: Tuđman je suodgovoran za stradanja na stotina tisuća ljudi i vodio je kriminalno lošu gospodarsku i autokratsku politiku.
Zapravo, Karamarko je vrlo ‘demokratičan’ te dobroćudan i dobrodušan, lijepo nas savjetuje: imate izbor – u svoja četiri zida slobodno blatite i kritizirate prvog hrvatskog predsjednika i njegovu politiku, dok u novinama, na internetu i televiziji morate biti njegov apologet.
Moglo bi se reći da je to, zapravo, upozorenje: na javnoj sceni se zasigurno neće moći govoriti i misliti kako tko hoće.
Jedino nije rečeno što će se dogoditi ako građani ne poslušaju Karamarkovu direktivu i u javnosti se usude kritizirati autokratsku vladavinu dr. Tuđmana. Što nas čeka u tom slučaju? Nadamo se da ne neko preveliko zlo?
Karamarko je po struci povjesničar, no njegova je prava vokacija – šefovanje. Naime, bio je načelnik PU zagrebačke, pomoćnik ministra unutarnjih poslova pa onda i ministar istog resora, predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, ravnatelja POA/SOA – a trenutačno je predsjednik HDZ-a, i potpredsjednik Vlade. Sjetimo se da je iz svoje matične stranke izbacio osobu koja ga je ondje uvela (Jadranku Kosor). No, ne bi se moglo reći da ne voli surađivati sa ženama – naime, njegova stranka je kandidirala Kolindu Grabar Kitarović za predsjednicu – i s njom odnijela pobjedu.
Naravno, svaki je čovjek slobodan u izboru svog zanimanja, a iz Karamarkove biografije može se iščitati da je bio na rukovodećim položajima gdje treba čvrsta ruka i odlučno čelo. I sasvim je u redu da načelnik policije, ravnatelj obavještajne agencije itd. iskazuje čvrstinu pa možda ponekad i krutost (ako je to u skladu sa njegovim zakonskim ovlaštenjima, tj. ako njegovo ponašanje ne prerasta u samovolju ili diktatorski mobing). No, kad takva osoba, kao potpredsjednik Vlade određuje, pod krinkom demokratičnosti što se smije odnosno što se ne smije javno izreći – to svakako izaziva zabrinutost.
Bilo bi dobro da nam netko objasni koja je razlika između komunističke Jugoslavije u kojoj je privatno svatko mogao kritizirati režim dok to javno nije bilo preporučljivo a nekad čak ni moguće, i navodno demokratske, europske Hrvatske naših dana, kada nam bivši ravnatelj sigurnosno-(protu)obavještajnih agencija nudi u samoj suštini isto što smo imali i za vrijeme Jugoslavije?
Karamarko smatra da svaki građanin mora poštivati ‘doktrinu dr. Franje Tuđmana’.
Iz konteksta se može zaključiti da Karamarko ‘doktrinu’ smatra nečim pozitivnim.
No, ta riječ može imati i negativnu konotaciju (zadrti način razmišljanja) – pa sad ne znamo da li se trebamo klanjati i poštivati ‘Tuđmanovu doktrinu’ bezuvjetno i nekritički?
Naime, što ako se običnom građaninu učini da je doktor Tuđman bio – doktrinar? A doktrinar je otprilike osoba koja je nepraktična i kruta, kojoj su prepuna usta ideja o slobodi mišljenja, demokraciji itd. a u praksi iste se te vrijednosti ograničavaju i onemogućavaju pa tako sloboda izražavanje postaje apstrakcija odnosno realno nemoguća? U tom slučaju nije samo povijesna ličnost, dr. Tuđman doktrinar, nego je doktrinar i njegov duhovni baštinik i sljedbenik Karamarko, koji uporno pokušava oživjeti ‘Tuđman-doktrinu’ i implementirati je u hrvatsko društvo.
Čini se da Tomislav Karamarko shvaća svoju ulogu političara kao osobe koja sužava građanske slobode, on želi kontrolirati slobodoumne i kritički raspoložene građane i građanke Republike Hrvatske.
Svatko javno može govoriti pohvalno i apologetski o potpredsjedniku Karamarku iz ovih ili onih razloga, ali isto tako, svaki građanin ove zemlje u svojoj sobi, dvorištu i kući, u svojim mislima osjeća da Karamarko ograničava slobodu mišljenja i sužava slobodu izražavanja.